Dvije su zone unutar kojih se sliježu moji dojmovi o netom dočitanoj zbirci autobiografskih zapisa Đurđice Čilić naslovljenoj "Fafarikul" (Disput). Točnije, dojmovi o "Fafarikulima", množina, kako Sinan Gudžević u svom pogovoru naziva svaku od stotinu i četiri kraće proze opsega tek nekoliko ili čak samo jedne stranice, objavljivanih isprva na društvenoj mreži, a potom ukoričenih, s fotografijom Zygmunta Rytka na ovitku. Blizina i melankolija dvije su ključne točke u kojima su mi se zgusnule, možda više atmosferski nego tematski, sve priče natkrivene ovim začudno drvenastim naslovom. Kao polonistica s doktoratom iz književnosti, književna prevoditeljica i sveučilišna profesorica Đurđica Čilić ono je što smatramo profesionalnim čitateljem, ali mnogo važnijim od suverenog baratanja teorijskim aparatom čine mi se ovdje respekt i strast za literaturu, istraživačka znatiželja kao i dubinsko razumijevanje pročitanog. Očito je da autorica obitava u poeziji, dugo, predano i intenzivno, pa tu stečenu ili čak prirođenu poetičnost upisuje i u svoju prozu, znanstvenu, stručnu, sad evo i esejističku. Čitajući njene tekstove, aktualne kao i one nešto starije, pomislila bih često na profesoricu Ingrid Šafranek, romanisticu čiji se akademski radovi kao i doktorska disertacija također čitaju poput lirske proze. Melankolija se ovih tekstova, kako sama autorica kaže, generira iz bosanskog porijekla, zatim iz fragmenata idiličnog odrastanja potamnjenog ratnom nevoljom, iz prolaznosti i nedostajanja, iz sjećanja na velike ljubavi koje to više nisu, iz privremene ili trajne odsutnosti voljenih. Iz žudnje za ljudima – naprosto, "Fafarikuli" vrve ljudima, čak i onda kad ih naoko nema, možda tada i najviše. Autorica tako piše o dugogodišnjem prijateljevanju s Olgom Tokarczuk, u međuvremenu nobelovkom čija je knjiga bila prva proza koju je prevela. O Čika Ademu - Čikademu, dobrom duhu njezinog kao i djetinjstva njene djece, od kojeg se oprašta Podmoskovskim večerima, a odsvirat će ih na harmonici u roditeljskoj sobi. O teti Arifi, dragoj, u ratu ubijenoj susjedi, nastavnici srpskohrvatskog koja ju je pripremala za školske priredbe. O prevoditeljici i spisateljici Ireni Lukšić, kolegici i cimerici na fakultetu, kojoj među stranicama svoje prve knjige ostavlja toplu i duhovitu posvetu.
Fafarikul je, saznat ćemo u pogovoru, bjelogorično stablo široke krošnje i snažnog korijenja. Razgranatost tog drveta možemo simbolički tumačiti kao autoričinu druželjubivost i gostoljubivost, o čemu sve do jednog svjedoče njeni (mikro) eseji, dok motiv ukorijenjenosti nije potrebno razjašnjavati, sve se zgode odigravaju u emocionalno čvrsto utemeljenoj triangularnosti Bosne (Vitez-Livno), Zagreba i Poljske. Melankoličnost intimističkih bilješki Đurđice Čilić proizlazi jednako tako iz čežnje za prostorima, doduše ne za daljinama i egzotikama, nego prostorima poznatim i svojim. A takav je, za početak, Krakov, njegove biblioteke, kavane i – neudobne stolice. O Krakovu zapisuje: „Tu sam si draga i bliska, ničija i opuštena, nikom ništa dužna, neopasana tuđim i vlastitim imperativima. Volim Krakov jer sam njegova, a on nikad do kraja nije postao moj.“ O bibliotekama pak ovo: „I zato ću i sutra biti ovdje jer ništa nije toliko ispunjavajuće i toliko uzbudljivo kao biti u ljubavi s bibliotekom. Jer tako si u ljubavi s cijelim svijetom. A svijet je toga vrijedan.“ Kad smo kod prostora, tu su jedna viteška i jedna livanjska zgrada kao najprimarniji doživljaj doma, prva je roditeljska (čitat ćemo o raspjevanim okupljanjima u obiteljskom domu dok je svijet još bio okej, rad vrednovan, a ljudi smireni i zadovoljni), druga bakina. Puno kasnije u mizansceni pojavljuje se i Jelinekov neboder („Svatko bi u jednom periodu života trebao stanovati u neboderu jer neboder i vertikalno i horizontalno spaja svjetove.“) u kojem je junakinja stvorila novi dom za svoju djecu i udomljenog psića, a kronološki negdje između dosad spomenutog ukazuje se zagrebački Vrbik s Filozofskim faksom kao formativnim, a onda i trajnim radnim mjestom. Čitat ćemo pritom opet o ljudima, i to onima koji nisu nastavničko osoblje, a obogaćuju tu ustanovu s pomalo skrajnute, ali vrlo žive pozicije, poput gospodina koji na ulazu u zgradu već desetljećima prodaje probrane knjige, vrtlara s nesvakidašnjim smislom za humor i tajnovitog dostavljača koji spašava ozlijeđene golubove, svakome od njih dodijeljena je barem jedna epizoda. Sva ta prostornost značajna je ponajprije zbog majušnih rituala i svakodnevnih susreta, zbog stanovnika, zaposlenika, slučajnih prolaznika koji se ondje mogu promatrati, osloviti. Riječ je ovdje o starinskom interesu, o brizi za čovjeka, o želji za bliskošću i toplinom, ali i o svjesnoj odluci junakinje da si u sveopćoj hektici priušti malo kvalitetnog gubljenja vremena, primjerice brbljajući sa starijim susjedom ispred kaslića, dakle, onog vremena 'između' koje kao da više nikome ništa ne znači jer ne donosi profit, a nije ni hedonizam u neoliberalnom smislu.
Pred nama su osobne pripovijesti koje je ljekovito iščitavati u nekim međuvremenima, pokoju pred spavanje ili u pauzama od jednog do drugog posla, iskustvo međutim svjedoči da se te priče čitaju cjelovito, pa onda odmah iznova, ovaj put napreskokce, probirući one koji su nam shodno raspoloženju i unutarnjim potrebama u datom trenu najnužnije. Knjiga je zato neprolazno vrijedna, pršti vitalnošću, istodobno odiše iskustvenošću i nenametljivom mudrošću, vedrim i autoironičnim odnosom spram rane zrelosti, kao da poručuje, više se ništa loše ne može dogoditi, ako do nečega i dođe, znat ćemo kako s time na kraj. Posebno veseli što svezak nudi inspirativne storije o krakovskoj umjetničkoj sceni, o tamošnjem jazzu i Krzysztofu Komedi, o Kori, rokerici iz 80-ih, o Agnieszki Osieckoj, pjesnikinji, scenaristici, novinarki – „zatječem se kako osjećam njezinim rečenicama, mislim njezinim emocijama“ govori autorica o poljskom Arsenu. Na kraju tog eseja čitatelj na dar dobiva njezinu pjesmu Ja ne odlazim kad je vrijeme, naravno, u autoričinu prijevodu.
U sposobnosti autorice da u svaku priču ukorači bez zadrške od teme i distance od čitatelja očitava se izostanak onog inhibirajućeg straha od emocije i zbližavanja, od zbivanja i promjena, kakav čovjeka čini slabim, a njegovo življenje nepostojećim. Zato je ovdje itekako prisutno nastojanje da se djeluje, da se popravlja svijet, krenuvši iz postojanog impulsa koji, vjerujem, dolazi od svega što se baštinilo iz zdravih odnosa s obitelji, prijateljima, knjigama. Ponekad je taj angažman djetinje naivan, ponekad blago komičan, ali baš uvijek dobronamjeran i poticajan. „Jedino je smisleno umiranje ono koje potvrđuje smislenost življenja. A ono se sastoji od niza lijepih slika.“ Stotinu i četiri slike Đurđice Čilić ohrabruju nas da pronalazimo i izoštravamo vlastite, tim su nam dragocjenije.
