Dvije su zone unutar kojih se sliježu moji dojmovi o netom dočitanoj zbirci autobiografskih zapisa Đurđice Čilić naslovljenoj "Fafarikul" (Disput). Točnije, dojmovi o "Fafarikulima", množina, kako Sinan Gudžević u svom pogovoru naziva svaku od stotinu i četiri kraće proze opsega tek nekoliko ili čak samo jedne stranice, objavljivanih isprva na društvenoj mreži, a potom ukoričenih, s fotografijom Zygmunta Rytka na ovitku. Blizina i melankolija dvije su ključne točke u kojima su mi se zgusnule, možda više atmosferski nego tematski, sve priče natkrivene ovim začudno drvenastim naslovom. Kao polonistica s doktoratom iz književnosti, književna prevoditeljica i sveučilišna profesorica Đurđica Čilić ono je što smatramo profesionalnim čitateljem, ali mnogo važnijim od suverenog baratanja teorijskim aparatom čine mi se ovdje respekt i strast za literaturu, istraživačka znatiželja kao i dubinsko razumijevanje pročitanog. Očito je da autorica obitava u poeziji, dugo, predano i intenzivno, pa tu stečenu ili čak prirođenu poetičnost upisuje i u svoju prozu, znanstvenu, stručnu, sad evo i esejističku. Čitajući njene tekstove, aktualne kao i one nešto starije, pomislila bih često na profesoricu Ingrid Šafranek, romanisticu čiji se akademski radovi kao i doktorska disertacija također čitaju poput lirske proze. Melankolija se ovih tekstova, kako sama autorica kaže, generira iz bosanskog porijekla, zatim iz fragmenata idiličnog odrastanja potamnjenog ratnom nevoljom, iz prolaznosti i nedostajanja, iz sjećanja na velike ljubavi koje to više nisu, iz privremene ili trajne odsutnosti voljenih. Iz žudnje za ljudima – naprosto, "Fafarikuli" vrve ljudima, čak i onda kad ih naoko nema, možda tada i najviše. Autorica tako piše o dugogodišnjem prijateljevanju s Olgom Tokarczuk, u međuvremenu nobelovkom čija je knjiga bila prva proza koju je prevela. O Čika Ademu - Čikademu, dobrom duhu njezinog kao i djetinjstva njene djece, od kojeg se oprašta Podmoskovskim večerima, a odsvirat će ih na harmonici u roditeljskoj sobi. O teti Arifi, dragoj, u ratu ubijenoj susjedi, nastavnici srpskohrvatskog koja ju je pripremala za školske priredbe. O prevoditeljici i spisateljici Ireni Lukšić, kolegici i cimerici na fakultetu, kojoj među stranicama svoje prve knjige ostavlja toplu i duhovitu posvetu.
