Zadnje djelo Mirka Kovača, “Vrijeme koje se udaljava”, književni je testament koji ga još jednom, zadnji put, potvrđuje kao iznimna pisca, jednog od najsjajnijih na ovim prostorima. Podnaslovljena kao roman-memoari, knjiga je zapravo mješavina žanrova, memoaristička, esejistička, autobiografska, romaneskna, sve u jednom.
Autor se, prema pisanju u uvodu, nije želio žanrovski ograničavati, nego si je, u svom prebiranju po sjećanjima, dopustio da tu i tamo skrene u snovite i fantastične predjele, kako to ljudi ionako vole činiti, i da od tamo iznese doživljaje za koje se može samo nadati da su istiniti. No unatoč takvim izletima, ovo su ipak prije svega memoarski zapisi, crtice i zgode koje je Kovač bilježio manje-više otkad pamti, a koje je devedesetih počeo konkretnije razmatrati. U osnovi, to su priče o nastajanju pisca, kasnijeg majstora pripovijedanja, nadarenog posebno za književni portret. Kovač i ovdje nudi cijelu seriju živopisnih likova, ljudi koji su mu u formativnoj fazi pomogli na ovaj ili onaj način, a koji, kao informacijske prečice, čitatelja lako sele u neka druga, stara vremena. Na sklapanju tih isječaka intimne, ali i šire povijesti, radio je šest godina, prerađujući ih i, u maniri pravog perfekcioniste, do u beskraj važući svaku riječ do zadovo ljavajućeg izraza, kovačevskog. Bolest ga je, nažalost, spriječila da stvari privede kraju. Umro je u kolovozu prošle godine, a “Vrijeme koje se udaljava” ostalo je, nažalost, nedovršeno, iako se uopće ne čini takvim, pogotovo kad se uzme u obzir da je sa 600 stranica ovo dosad najopsežnije Kovačevo djelo, finalni iskaz velike ljubavi prema pisanju. U njemu je, jednim malim ulomkom u priči o omiljenim piscima, nena mjerno i, kao i obično, originalno, objasnio zašto je i on sam bio tolikim ljudima miljenik i zašto će i ubuduće mnogima sigurno biti pri vrhu: “Osobno, ostajem odan autorima čije priče ‘nalikuju na levitaciju’. U svakoj rečenici romana tražim odbljesak poezije, ako nije tako, hvala lijepa, imam ja što čitati, vratit ću se onome što sam čitao.“
Vrijeme koje se udaljava, Mirko Kovač, Fraktura
