Sovjetski rat u Afganistanu: Umjesto priželjkivanog blitzkriega nastupio je masakr!

Dana 19. srpnja 1980. svečano su otvorene Olimpijske igre u Moskvi, prve u jednoj komunističkoj zemlji. Trebao je to biti važan sportski, ali i politički događaj. Naime '70-e su označile vrhunac politike detanta, tj. razdoblja "popuštanja" više nego napetih odnosa između SAD-a, SSSR-a i njihovih saveznika. Uz mnogobrojne bilateralne i multilateralne dogovore o smanjenju (nuklearnog) naoružanja, kao i rješavanja kriznih i konfliktnih situacija širom svijeta, upravo je zajednički mimohod sportaša iz svih zemalja svijeta na Lenjinovu stadionu u Moskvi trebao potvrditi da Hladni rat ima alternativu.

Nažalost, događaj od 25. prosinca 1979. prekinut će san o svijetu koji umjesto sukoba i ratova bira mir i dogovor. Tog dana sovjetski vojnici ušli su u jednu od najsiromašnijih zemalja u Aziji i svijetu – Afganistan. Vojna intervencija trebala je trajati kratko i poslužiti kao pomoć komunističkim političarima da ostanu na vlasti u toj zemlji. Međutim, umjesto priželjkivanog blitzkriega vojni i politički vrh u Moskvi suočit će se s agonijom koja će trajati punih deset godina. Posljednji sovjetski vojnici povući će se iz Afganistana tek 15. veljače 1989. godine.

Vojna intervencija svijet je ostavila u stanju šoka, a posebno neugodno iznenađeni bili su Amerikanci. S tim u vezi predsjednik SAD-a Jimmy Carter izjavio je da "posljedice sovjetske invazije Afganistana mogu prerasti u najozbiljniju prijetnju miru nakon Drugog svjetskog rata". Službenom Washingtonu nije dugo trebalo da iz stanja šoka prijeđe u "ofenzivu". Pružanje pomoći antisovjetskim borcima, afganistanskim islamistima (mudžahedinima), koje je počelo u vrijeme Cartera, intenzivirano je u vrijeme administracije predsjednika Ronalda Reagana. Upravo će to biti glavni razlog dugotrajnosti ovog sukoba. Bilanca rata bila je stravična. Usmrćeno je više od milijun afganistanskih civila te oko 200.000 mudžahedina, a na sovjetskoj strani život je izgubilo oko 35.000 vojnika. Svemu treba pribrojiti i nekoliko milijuna Afganistanaca koji su bili prisiljeni napustiti svoj dom i zemlju.

Mnogi su rat u Afganistanu nazivali sovjetskim Vijetnamom aludirajući na nepotrebnu i u konačnici tragičnu intervenciju SAD-a na tu zemlju na jugoistoku Azije. I doista je bilo puno sličnosti. Uz jednu bitnu razliku. Naime, prisutnost američkih vojnika u Vijetnamu postala je svakodnevna i prvorazredna vijest u SAD-u. Javnost se dijelila na one koji su podržavali intervenciju i one koji su joj se oštro protivili. Rat je izazvao niz protesta širom SAD-a, koji su naposljetku presudno utjecali na odluku da se američki vojnici vrate kući. Za razliku od rata u Vijetnamu, rat u Afganistanu bio je cijelo vrijeme tema o kojoj se u sovjetskoj javnosti nisu vodile rasprave, a informacije do kojih se i moglo doći strogo je kontrolirao režim u Moskvi. Cilj "tabuizacije" bio je spriječiti istinu o broju žrtava na sovjetskoj strani, ali i istinu o masovnim kršenjima ljudskih prava, mučenjima, torturama, ubijanjima, silovanjima, uništavanjima imovine, prekomjernim bombardiranjima i ostalim kriminalnim aktivnostima za koje su odgovornost snosili zapovjednici i vojnici sovjetske armije.

Vojni istražitelji 360° Amerikanci priznali: Upropastili smo Afganistan

I dok je javnost u SSSR-u o ratu u Afganistanu saznavala vrlo malo i isključivo ono što su vlasti u Moskvi dopuštale, jedna hrabra žena, ugledna novinarka i odlična književnica odlučila je uzeti stvari u svoje ruke i razbiti zid šutnje. Njezino ime je Svetlana Aleksijevič. Aleksijevič je za početak shvatila kako ne može čekati informacije nego da po njih mora sama otići. Zato je u nekoliko navrata 1980-ih putovala u glavni grad Afganistana, Kabul, da bi intervjuirala sudionike rata, prvenstveno sovjetske vojnike, ali je to činila i nakon njihova povratka u Sovjetski Savez. Osim s vojnicima/veteranima, Aleksijevič je obavila mnogobrojne intervjue s članovima njihovih obitelji. Posebno onih čiji se sinovi, muževi i braća nikad živi nisu vratili s ratišta. Sakupljene izjave odlučila je objaviti u knjizi koja svojim naslovom – "Pocinčani momci" – aludira na ljesove napravljene od lima zaštićenog cinkom, a u kojima su mrtve vojnike prevozili u domovinu, gdje su ih najčešće pokapali u tajnosti, pod okriljem noći, da javnost ne bi mogla dokučiti stvarne razmjere stradanja.

KRITIKA Književnost i kultura Tko se uhvatio ijedne od knjiga Svetlane Aleksijevič doživio je brutalan udarac istine ravno u trbuh!

"Pocinčani momci" knjiga je o ratu ili, točnije, o pojedincima u ratu. Aleksijevič se ne bavi velikim herojskim pričama, vojnim strategijama i ratnim uspjesima. Baš poput Coppole u filmu "Apokalipsa danas", ona naglasak stavlja na tragediju i traumu, tj. na apokaliptičnu atmosferu u kojoj su se sudionici rata našli. Baš zato što je autentična i iskrena, knjiga u isto vrijeme ostavlja bez daha, izaziva osjećaj straha i panike, ali i bijesa. Autorica vrlo vješto "manipulira" čitateljevim emocijama, pa obično nježnu i dirljivu obiteljsku priču ne propušta zaključiti tragedijom s nezamislivo bolnim detaljima. Teško je prepričati knjigu "Pocinčani momci" jer ona nema linearnu radnju niti nekoliko glavnih i sporednih likova. Sva svjedočanstva dio su istog (ratnoga) konteksta, ali se svako svjedočanstvo može iščitavati i analizirati kao zaseban fenomen.

Svetlana Aleksijevič svoju je knjigu pisala 1980-ih, ali je ona svijetlo dana ugledala tek početkom 1990-ih. No ako ste pomislili da su u tom trenutku, kad Sovjetskog Saveza više nije bilo i kad je uvedena demokracija, knjigu dočekali kao važan doprinos suočavanju s jednom od najtraumatičnijih epizoda sovjetske prošlosti, prevarili ste se. Baš naprotiv. "Pocinčane momke" javnost je dočekala s negodovanjem, a autorica je naposljetku završila na sudu. Prigovarali su joj izdaju nacionalnih interesa i iskrivljavanje činjenica o slavnoj prošlosti. Najtragičnije je što su se protiv autorice okrenuli oni koji su joj svojedobno iskreno svjedočili o vlastitoj boli, ali i ljutnji prema režimu odgovornom za tu bol. Jučer uplakane i neutješne majke sad su je optuživale da vrijeđa uspomenu na herojstvo njihovih sinova, hrabrih domoljuba.

Prijetnje nobelovki

Prozivanja u javnosti, prijetnje i tužbe nisu obeshrabrili Svetlanu Aleksijevič. "Pocinčani momci" ipak su ugledali svjetlo dana, kako na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza tako i širom svijeta. Zbog hrabrosti, ali i vrlo dojmljivog spisateljskog stila, Aleksijevič je 2015. nagrađena Nobelovom nagradom za književnost. Nažalost, njezin književni opus, kao i društveni aktivizam, u vlastitoj državi (Bjelorusiji) nisu prepoznali kao vrijednost nego kao prijetnju. Zato je nakon mnogih pritisaka bila prisiljena napustiti domovinu i utočište pronaći u Berlinu, gdje i danas živi.

Tragedija Afganistana Life Zbog tradicije i rata morala se udati za trojicu braće

Imao sam priliku upoznati Svetlanu Aleksijevič. Nakon svega što sam pročitao o njoj, očekivao sam ozbiljnu, oštru, ekstrovertnu i u nastupu "agresivnu" osobu. A preda mnom se pojavila blaga, tiha i nenametljiva žena. Ali ne i ustrašena. Iz njezinih očiju zračili su staloženost, ponos i prkos. Prisjetivši se svih njezinih tekstova koje sam pročitao i gledajući je tad u oči, postalo mi je jasno zašto svi režimi koji nastoje zarobiti um, dušu i tijelo svojih "podanika" strepe pred ženama kakva je Svetlana Aleksijevič.