Kultura
388 prikaza

'Spajamo Mozartov Rekvijem i afričke pogrebne pjesme'

Nastavak sa stranice: 1

Prošle je godine Bitef zaokupio pažnju javnosti "Olimpom" Jana Fabrea. I nije bio problem u fabrovskom osjećaju za temporalnost u teatru nego u estetici koja je "uznemirila" građanstvo: što ste naučili od takve reprezentacije teatra u Srbiji?

Reakcija publike u Sava centru, u kojoj je poslije 24 sata bilo više gledatelja nego na početku (a na kraju su bila zauzeta i mjesta koja smo blokirali jer nisu imala dobru vizuru), bila je, očekivano euforična. Stvorio se taj dionizijski, nevjerojatno emocionalno i energetski jak osjećaj zajedništva između publike i izvođača, što je i glavna svrha projekta. Prijenos predstave u kontinuitetu na Trećem programu RTS-a je televizijski pothvat, u tehničkom i estetskom smislu najznačajniji televizijski prijenos koji je ova kuća napravila od Titova pogreba. Bitefu je omogućio neslućeni stupanj demokratizacije: dolazak do publike koja ne samo da ne prati suvremeno kazalište nego nijedno drugo. Zahvaljujući prijenosu, 'Olimp' i Bitef su desetak dana bili prva medijska, društvena tema, svi su imali mišljenje... Takva dominacija nekog umjetničkog događaja u javnoj sferi je nezapamćena i u mnogo širim okvirima od regionalnih – simptomatično je da o 'Olimpu' na Bitefu i RTS-u nije pisao, recimo, samo Guardian, nego i neki engleski tabloidi... Naravno, ostaje osjećaj velike zbunjenosti činjenicom da je golo tijelo glumca u teatru još tako velika provokacija! Ali je dobro znati koliko su naša društva regredirala po tom, kao i po pitanju mnogih drugih sloboda.

Kako odgovoriti desnom populizmu izvan teatra? Vječna je debata može li lijevi populizam (kad/ako ga točno definiramo i "subjektiviziramo") biti odgovor na desni? Ili bolje: čime se može vratiti nedostatak povjerenja građana u njihove političke predstavnike? Dovesti demokraciju znači provoditi umjerenu realpolitiku? U Hrvatskoj je lijeva opcija Zagreb je naš uspjela doći do zagrebačke skupštine, a u Beogradu?

Ivan Medenica | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Goran Stanzl/PIXSELL

Nemamo prostora ni mogućnosti baviti se različitim definicijama populizma, pa ću temi pristupiti po osjećaju. Iako ih ne smijemo izjednačavati jer desni populizam, historijski gledano, iza sebe ima milijune ljudskih žrtava; meni je svaki populizam neprihvatljiv. Temelji se na manipulaciji ljudima, neznanju, ekonomskim, nacionalnim, religijskim i drugim frustracijama, za koje su nekakve elite uvijek odgovorne i za koje uvijek nude razloge drukčije od pravih: a sve s ciljem očuvanja ili osvajanja ekonomske i političke prevlasti. Ključni je problem suvremenog društva totalna kompromitacija socijaldemokracije, meni najbliže ideološke opcije, do koje je došlo najprije njenim paktiranjem, a onda i potpunim izjednačavanjem s desnicom.

Budući da je neophodna ona politička opcija koja će se suprotstaviti danas ničim kontroliranoj logici tržišta - ako tu ima ikakve logike - a to ne može biti socijaldemokracija; onda mislim da su nam veoma važni lijevi, grassroots pokreti. Oni u temelju mijenjaju paradigmu političkog mišljenja i djelovanja. A njihov je veliki problem- time i naš; jest činjenica da su takvi pokreti po definiciji evolutivni. Dok suvremena Europa i svijet, o čijem položaju mislim upravo ono što govori glavni program 52. Bitefa, naprosto nemaju vremena za čekanje. U Beogradu je slična inicijativa, Ne davimo Beograd, postigla najveće iznenađenje na nedavnim gradskim izborima. Malo im je nedostajalo da uđu u gradsku skupštinu: protiv njih je spinala i vlast i opozicija. Ipak, činjenica da nisu ušli znači da neće imati nikakav politički utjecaj. I što da se sad radi? Da se onda, iz tog straha, vratimo realpolitici, politici kompromisa u danim okvirima, ili ne - to je dilema na koju nemam odgovor.

Što je za vas kulturna politika na nacionalnoj razini? Što bi trebala biti? Na europskoj se razini mijenjaju strukture i prioriteti kulturnih politika sukladno kondiciji tržišnoga kapitalizma. Kod nas, ruku pod ruku s desnicom...

Ivan Medenica | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Goran Stanzl/PIXSELL

I u pogledu kulturne politike sam socijaldemokratske orijentacije, iako nikad nisam bio član niti jedne partije. Apsolutno nam je neophodno kulturu, kao i znanost i obrazovanje, zaštititi od logike tržišta, boriti se za veća državna davanja - ali onakva koja ne bi povlačila i kontrolu ili cenzuru. Na prvi pogled ovo može djelovati kao nerazuman idealizam u društvima koja poput naših nemaju pravu demokratsku tradiciju. Ali u slobodnom svijetu je normalno - iako se i ondje sve više primjećuju sistemi kontrole - da država financira i kritičku kulturu. Onu koja će, zbog boljitka društva, i nju dovoditi u pitanje. Takvu kulturnu politiku ne možemo imati u suvremenim 'neliberalnim demokracijama', za nju je neophodno artikuliranje i jačanje lijevih ideja. Naravno, moramo pronaći i načine da animiramo i privatni sektor, ali ne tako što ćemo podilaziti njegovoj 'prirodnoj' potrebi da 'ne talasa' i da investira jedino u ono što je 'lijepo' i 'bezbrižno', nego tako da inzistiramo na njihovoj društvenoj odgovornosti.... Deviza koje se pridržavam generalno - kad razmišljam o kulturnoj politici i kad radim program Bitefa, jest čuvena oksimoronska izjava francuskog redatelja Antoinea Viteza na koju se kasnije pozivao i Alain Badiou: 'elitistička kultura za svakoga'. Znači: jasno 'ne' populizmu, komercijalnim faktorima u umjetnosti i kulturi, 'da' načinima da se dometi visoke kulture – a to nije hermetična i samozadovoljna opcija nego ona koja ima emancipacijski potencijal; dovede i približi što široj, socijalno i intelektualno raznorodnijoj publici.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.