Nakon što je desetljećima bila izložena u pariškom Musee d’Orsay, 80 godina nakon što su je nacisti otuđili iz Austrije, Klimtova slika “Ružno grmlje ispod drveća” bit će vraćena obitelji Nore Stiasny, bivše vlasnice i žrtve holokausta - odlučila je zadovoljiti pravdu tamošnja vlada. Time će Francuska ostati bez jedinog Klimta kojeg je posjedovala. Za razliku od Francuza, a zahvaljujući povijesnoj narudžbi nekadašnjeg riječkog gradonačelnika Giovannija de Ciotte, Hrvatska se može podičiti posjedovanjem tri Klimta, stručnoj javnosti slabo poznata originala, čija je restauracija dovršena, a djela spremna za izložbu “Nepoznati Klimt - ljubav, smrt, ekstaza” u novoobnovljenoj, monumentalnoj Palači šećerane, gdje se odnedavno nalazi Muzej grada Rijeke. Izložba je trebala biti otvorena 20. travnja, no zbog epidemiološke situacije u Primorsko-goranskoj županiji ona je odgođena.
Sveukupno, izložba bi trebala prikazati devet kazališnih slika jer, osim Klimta, koji potpisuje “Sv. Ceciliju, “Orfeja i Euridiku” i “Marka Antonija i Kleopatru”, autori ostalih djela su njegov brat Ernst Klimt i kolega Franz Matsch. Unutar tog udruženja trojice umjetnika, svojom stilskom posebnošću posebno se izdvaja Gustav Klimt. Na njegovu umjetničkom putu prema radikalnom stilskom preokretu upravo njegove tri “riječke” slike najavljuju skorašnju promjenu. Kako joj naziv govori, izložba se bavi onim nepoznatim ili svakako manje poznatim u stvaralaštvu jednog od najpoznatijih umjetnika svih vremena.
- Riječ je platnima impozantnih dimenzija, koja su prije tri godine demontirana sa svoda i proscenija riječkog HNK. Moći će se vidjeti i sve danas poznate studije koje su Gustavu Klimtu služile kao priprema za izvedbu finalnih slika, koje već u ranoj fazi karijere svjedoče o njegovoj crtačkoj vještini. Unatoč velikim stilskim razlikama između djela nastalih na početku karijere i onih kasnijih, pogotovo nakon 1897., kad utemeljuje umjetničko udruženje Bečke secesije, kojoj po zaokretu u europskoj umjetnosti može parirati još samo pojava renesanse pola stoljeća ranije, Klimt doživljava autorski prevrat. Tad kreće prema svjetskoj slavi i počinje njegova Zlatna faza, u kojoj nastaju i najpoznatija djela. Jedino ostaje glavni izvor inspiracije - lik žene, čije položaje tijela, geste, pokrete, izraze lica i stanja, kao i odjeću studira na brojnim crtežima, koji čine glavninu njegova opusa i okosnica su njegova stvaralaštva do kraja života - kaže viša kustosica i autorica izložbe Deborah Pustišek Antić. Budući da prije demontaže nisu bile poznate čak ni dimenzije slika, od velike je važnosti i iscrpna pisana i fotografska dokumentacija koja je ovom prilikom izrađena. S prikupljanjem iste i planovima demontaže započelo se 2017. godine, dok su konzervatorski radovi trajali do studenog 2020. Slike su, doznajemo, bile u prilično lošem stanju, tamne i teško čitljive zbog nataložene atmosferske nečistoće, sloj boje odvajao se od platna i otpadao u vidu sitnih ljuskica. U najlošijem stanju bila je slika “Sv. Cecilija” ili “Alegorija instrumentalne glazbe” - imala je teža oštećenja bojenog sloja i bila u velikoj mjeri preslikana tijekom prethodnih restauratorskih radova obavljenih krajem 70-ih godina 20. stoljeća.
- Sa slika smo uklonili nataloženu atmosfersku nečistoću i preslik, konsolidirali slojeve i time zaustavili proces otpadanja boje, ojačali ih novim lanenim platnima s poleđine i montirali na nove drvene podokvire. Oštećenja smo sanirali i retuširali. Slike nismo lakirali jer je njihova površina izrazito matirana, s obzirom na to da su rađene temperom na platnu i nikad ni nisu bile lakirane - objašnjava viša konzervatorica-restauratorica Ana Rušin Bulić, koja je s kolegom Goranom Bulićem “obnovila” navedena djela s ciljem zaustavljanja napredovanja postojećih oštećenja te uklanjanja tamnih slojeve nataložene atmosferske nečistoće i starih preslika, tj. otkrivanja bogatstva boja i impresivne lakoće slikareva poteza. Kod izvođenja radova, dodaje, vodili su se najvišim standardima struke i iznimno su zadovoljni rezultatom. Osim što su spašene od propadanja, slike sad izgledaju cjelovito i primjereno svojoj vrijednosti.
- S obzirom na to da se radi o gotovo nepoznatim radovima jednog od najpoznatijih svjetskih slikara, rad na njima predstavljao mi je veliku čast i zadovoljstvo, ali istovremeno i veliku odgovornost. Konzervatorsko-restauratorski radovi bili su zahtjevni zbog velike osjetljivosti slika na većinu otapala koja inače koristimo pri radu. Stoga smo ove slike čistili suhim postupkom, gumicama i spužvicama koje se inače koriste kod restauriranja umjetnina na papirnatom nosiocu. Radovi na ovim slikama zahtijevali su primjenu svog našeg dosadašnjeg iskustva i znanja - zahvalna je Rušin Bulić.
Što se tiče nastanka “riječkih” slika, ne postoji nikakav dokaz da je Klimt ikad bio u Rijeci (zato što i nije bio običaj putovati i posjećivati kazališta za koja su se oslikavala platna, nego su se izrađivala u ateljeima i slala na destinacije po narudžbi). Za njihov riječki angažman zaslužni su njihovi najčešći naručitelji, bečki arhitekti Fellner i Helmer, koji su 1883. postavili djela na strop zgrade Teatro Comunale, današnji HNK “Ivan pl. Zajc”. U vrijeme nastanka navedenih slika Gustav Klimt bio je mladić od 23 godine i već šest godina djelovao u udruženju Kunstler-Compagnie, koje je u Beču osnovao s mlađim bratom Ernstom i školskim kolegom Matschom. Bilo je to vrijeme kad se nalaze u financijski nezavidnoj situaciji, puno prije nego što će postati slavno ime koje na današnjim aukcijama postiže iznose od 150 milijuna dolara, dok su “riječke” slike među prvima koje je potpisao. Lako je moguće da su Klimt i Matsch, kasnije za života, kako bi vidjeli svoje mladenačke radove in situ, posjetili Rijeku i Opatiju, omiljenu destinaciju toga doba, koju tad često posjećuje i Gustav Mahler.
Naime, i danas kolaju priče kako je on je tamo dovodio svoju kćer, oko koje je tad skakutao upravo strastveni Klimt. Inače, nikad se nije ženio, ali mnoge mlade djeve bile su mu gošće u ateljeu i imao je 14 djece. Upravo su odnosi sa ženama definirali njegovu umjetnost. Postoji i saznanje da je Klimt bio pozvan na Brijune, iako se ne zna je li otišao. Slavna muza bila mu je i Adele Bauer, a na jednom od najčuveniji djela tog perioda, “Poljupcu”, prikazao je sebe i sestru svoje šogorice Emilie Louise Floge kao ljubavnike. Po svoj prilici, oni su to i bili. Bila mu je životna partnerica iako se često navodi da su održavali tek platonsku vezu. Planirano trajanje izložbe je šest mjeseci, nakon čega se ova osebujna umjetnička djela vraćaju u interijer riječkog HNK, gdje je, usput rečeno, te iste i davne 1883. postavljena i prva riječka električna žarulja.
