Pa pogledajmo ovakvu panoramu. Nemamo pojma sjeća li se šira javnost 'onog lika' Hrvoja Hribara koji je bio na čelu HAVC-a kao institucije koja je stasala u ozbiljnosti i jednako takvim uspjesima domaćeg filma izvan domovine. Jako sumnjamo da se ista javnost sjeća Inicijative 'Puko nam je film', koja je prvi i jedini put okupila filmske profesionalce u obrani digniteta struke i hrvatskog filma, braneći sve to od nasrtaja desničarskih udruga ili parabraniteljskih incijativa. Otkako je na čelu HAVC-a Daniel Rafaelić, šira javnost pojma nema kako domaći film 'ide dalje'. Kako to? Znači, pitamo za bilansu proših događaja: kakav je rezultat domaćeg filma kao metafore slobodnog autorstva, a kakve su njegove današnje statistike? I kakav je 'moral' unutar domaće struke u ime futura proizvodnje? Jer se budžeti polako i sigurno smanjuju...
Smanjuju se budžeti. Smanjuje se broj filmova koji se snimaju. Pretpostavljam da tako izgleda eutanazija: polagano gašenje temeljnih životnih funkcija. Svaka djelatnost u kojoj odluke i kadroviranje rade političari i ljudi koji mimo ideologije ne vide ništa osuđena je na smrt. Pogledajte nogomet. Rezultat je došao kad su se makli oni koji su reprezentaciju koristili za mutna poslovanja, a došao čovjek koji poznaje i voli nogomet, vjeruje u ideju da je reprezantacija mjesto za najbolje, najspremnije, najkvalitetnije... Rezultat naših dečki je rezultat slobodnog autorstva. I mislim da trijumf nogometaša može pokrenuti vrlo široku raspravu u hrvatskom društvu. Onu o univerzalnim mjerilima vrijednosti u društvu: kako ih i po kojim kriterijima uspostavljamo te kako ih se pridržavamo? I tko je odgovoran za sankcioniranje onih koji se ne pridržavaju?
Još jedno zamorno ponavljanje potpunih besmislica. Ali otvara zanimljivu temu. Osim što je cehovsko udruženje, DHFR je i udruga za kolektivno ostvarivanje autorskih prava. To je međunarodna, ustaljena praksa, svaka civilizirana zemlja ima takvu udrugu. DHFR prikuplja novac od onih subjekata koji vam prodaju pakete programa. Dužni su dio zarade dati autorima djela koja prodaju. Na osnovu podataka o emitiranom programu i gledanosti, DHFR dijeli prikupljeni novac. Izvan Hrvatske šaljemo 95% toga novca. Ta činjenica najbolje govori koliko je domaćeg autorskog programa na našim televizijama. A kolege koji imaju potrebu provocirati, uz populistički intonirane saborske zastupnike, nek' se prvo obrazuju i informiraju pa onda izlaze u javnost.
Sabor je izglasao Zakon o audiovizualnim djelatnostima. Naravno, uz reprizne replike protivnika 'Hribarovsko- faraonske hobotnice HAVC-a' Zlatka Hasanbegovića. To je sporedna činjenica. Zanima nas u čemu je, gdje je, ikakav novum tog Zakona? Zašto je tako važno da u Audiovizualnom vijeću odsad jedan član 'dolazi' iz Ministarstva kulture?
Novi Zakon, nažalost, ne donosi nikakve promjene koje bi bitno pomogle funkcioniranju i razvoju kinematografije. Ni jedna specifičnost našega djelovanja nije prepoznata i regulirana zakonom. Ministarstvo kao jedan od financijera sustava može sjediti u AV vijeću, ne vidim tu pretjeranu invaziju na slobodu stvaranja. Ali ne vidim ni jednu naznaku da će ove promjene u zakonu pomoći kinematografiji. To je zahvat kozmetičke naravi.
Jednom ste medijski poručili građanima koji financiraju domaći film kroz, primjerice, pretplatu za javnu televiziju i radio: 'Cijela hrvatska kinematografija košta kao pola zagrebačkog HNK, a za mnoge je film i dalje teret'. Možda je i bolje da se građane ne pita bi li, uopće, financirali kulturu? U jednom britanskom gradu su početkom 2000-ih na takvu ekonomiju demokracije u financiranju lokalne kulture (što je bio socioklasni test) građani glatko odbili dati i euro za kulturu. Što bi bilo kod nas? Jesmo li optimisti ili pesimisti prema razvoju kulturnih, posebno umjetničkih disciplina u Hrvatskoj? Jer gotovo nitko zapravo ne razumije što je, točno, smjer domaće kulturne politike?
Domaća kulturna politika nema smjer. Domaća kulturna politika ne postoji. Nikad, ni u jednom predizbornom programu, nisam čuo ni riječi o kulturi izvan deklarativnih praznih fraza o 'čuvanju hrvatske kulturne baštine', koje jedino govore o shvaćanju kulture kod političkih elita. Njima je kultura valjda muzej. Ali to ne ide tako. Kultura se 'čuva' na jedan jedini način: proizvodnjom. Razvoj kulture ovdje je rijetko bio plod nekih sustavnih napora - uvijek je zapravo bio slučaj sa skupom entuzijastičnih pojedinaca. Pa je kroz povijest naša kulutrna proizvodnja bila incident, događala se unatoč svemu. Nije bila potaknuta ni 'izazvana', a tako će vjerojatno i ostati. Kakva višestruka šteta. Jer na europskom i svjetskom nivou kulturne industrije jako rastu, omogućuju svojim građanima bavljenje dinamičnim, zanimljivim, dobro plaćenim poslovima. Dok su kod nas te djelatnosti 'ono nešto', na što se gleda s podsmijehom i prezirom.
A kakva je, da zaokružimo kompoziciju razgovora, situacija s filmom u takozvanoj regiji ili 'ovim prostorima'? Direktor SFF-a Mirsad Purivatra rekao je da selekcija tog festivala ove godine pokazuje da je riječ o 'najboljem programu posljednjih petnaest godina'. Govori li to o nečemu?
Ne mislim da je nešto spektakularna situacija u balkanskom kulturnom prostoru. Sve je to slično ili gore nego u Hrvatskoj, barem što se kinematografije tiče. Rumunjska je učinila iskorak, ali Rumunjska ima i bogatu kulturnu tradiciju, pogotovo onu kulturne emigracije - jako su povezani s Francuskom što je pomoglo u međunarodnoj prepoznatljivosti. Bivša Jugoslavija ne briljira, vrijednosti kojima se klanjaju narodi tog prostora nisu, nažalost, vrijednosti na kojima cvijeta kulturni napredak.
