Kultura
156 prikaza

Sve upućuje na to da nismo dovoljno čuli o Holokaustu

1/4
Csaba Segesvári/CC BY-SA 3.0
’Čovjek bez sudbine’ Imrea Kertésza svakako je najbolji ulaz u stvaralaštvo slavnog nobelovca, ali osim toga i podsjetnik na nasljeđe 20. stoljeća, od kojega se nikako ne uspijevamo maknuti.

Teško je započeti osvrt na djelo Imrea Kertésza. Veliko ime mađarske književnosti, k tome dobitnik Nobelove nagrade za 2002. godinu i time jedini mađarski književnik u povijesti kojemu je dodijeljena (iako ne i jedini koji bi je zaslužio). Postoje ti autori za koje je lako uvjeriti se da su jednostavno “veliki”, čiji se tekstovi čitaju s punom svijesti da se tu nalazi nešto nedostižno. Zato je možda najbolje započeti u zadnje vrijeme sve češćim pitanjem trebamo li ponovno čitati klasike pored toliko suvremene književnosti? I onim sljedećim koje se nameće: nismo li već dovoljno čuli, čitali i gledali o Holokaustu? Itekako da trebamo i naravno da nismo, sve u svijetu upućuje na to da nismo.

Nekoliko mjeseci nakon što je hrvatskoj publici na javnoj televiziji prikazan monumentalan dokumentarni film “Shoah” Claudea Lanzmanna, Bodoni objavljuje Kertészov prvijenac “Čovjek bez sudbine”, ujedno i prvi u seriji romana koji se često klasificiraju pod “poluautobiografsku književnost”, s obzirom na veliku razinu podudarnosti s autorovom biografijom. Roman napisan tijekom 1960-ih godina, zbog neslaganja s tadašnjim komunističkim režimom, Imre Kertész objavljuje tek 1975. u Mađarskoj. Roman isprva nije naišao na veći odjek kod publike. Druga dva romana iz spomenute trilogije čine “Fijasko”, objavljen 1988. i “Kadiš za nerođeno dijete” iz 1990. godine (oba postoje u hrvatskom prijevodu). “Čovjek bez sudbine” u Hrvatskoj je prvi put objavljen nakon što je Kertész postao nobelovcem, 2003. godine, u izdanju Frakture. Postoji i filmska adaptacija iz 2005., vjerojatno ne tako poznata široj publici, iako soundtrack potpisuje Ennio Morricone. “Čovjek bez sudbine” svakako je najbolji ulaz u stvaralaštvo ovog autora, ali osim toga i podsjetnik na nasljeđe 20. stoljeća, od kojega se nikako ne uspijevamo maknuti.

 | Author: Fraktura Fraktura

”A od ovog trenutka, (...) i ti dijeliš zajednički židovski usud”, govori stric Lajos 14-godišnjem Györgyju na početku romana, nakon što mu otac odlazi u radni logor. Ta sudbina, govori mu, znači “neprestane progone koji traju tisućljećima”, a koje, međutim, Židovi “moraju prihvatiti skrušeno i s požrtvovnom strpljivošću”. To je okosnica romana, u kojem sam György dalje opisuje svoj put kroz nacističke koncentracijske logore, sve do oslobođenja 1945. godine.

Nedugo nakon što ga zapošljavaju u rafineriji, na putu prema radnome mjestu 14-godišnjaka izvode iz gradskog autobusa i potom s još nekolicinom mladića vode isprva u Auschwitz - Birkenau. Pa potom u Buchenwald. Pa u Zeitz, pa natrag u Buchenwald. To se ovako, ugrubo rečeno, podudara s autorovom sudbinom Drugog svjetskog rata (uz još nekoliko naznačenih autobiografskih crtica). Ono kako je to ispričano, bez obzira na moguće sličnosti ili odstupanja od osobnog, jednostavno je literatura.

Na početku rata György proživljava uvelike uobičajenu adolescenciju: prolazi nesuglasice s roditeljima, uči se nositi s njihovom rastavom, ne zanimaju ga tradicija niti religija, ne zna se moliti niti osjeća potrebu za time, čak ni kad mu odvode oca, nema potrebu pomoliti se za njega. I zaljubljuje se, naravno. Jedina razlika u njegovu odrastanju, opisanom u svega dva kratka poglavlja, i onom koje bismo očekivali u priči o nekom drugom dječaku, možda je tek žuta zvijezda na njegovu kaputu i jedna bizarno normalna svijest da se nešto u njegovoj okolini mijenja. Mijenja se u okolini, ali ne i značajno u njemu. Od deportacije u Auschwitz, pa potom u druge logore, Kertész ispisuje taj život rezignirano, gotovo dokumentaristički distancirano od sveopće patnje. Zaista je malo reći da se radi o romanu lišenom svake patetike, koja se lako nameće kao pristup temama kakva je Holokaust. I nije nužno uvijek pogrešna. No književnost poput one koju stvara Kertész, pa i čak daleko “okrutniji” Tadeusz Borowski, na kojega se i sam Kertész referira u svom tekstu prilikom primanja Nobelove nagrade, daje jedan uvid koji upravo zbog nevjerojatne lakoće čitanja ponire puno dublje.

 | Author: Csaba Segesvári/CC BY-SA 3.0 Csaba Segesvári/CC BY-SA 3.0

Roman o najgoroj mogućoj varijanti odrastanja čita se potpuno kao Bildungsroman. Pratimo dječaka kojemu je tlaka seliti se iz jednog logora u drugi, između ostalog i jer napušta stečene prijatelje. Promatra ljude oko sebe jednako kako bi ih promatrao i u nekom budimpeštanskom susjedstvu, uočava žensku sklonost estetici, nečiju izbirljivost u hrani, a posebno su sjajni, i svakako za vrijeme kad je roman nastajao, hrabri opisi sklonosti trgovini i pregovaranju, što ljude očito nikad ne napušta. Kao ni jedna druga osobina. Na pitanje što osjeća čovjek u koncentracijskom logoru, Kertész daje jednostavan i posve užasavajući odgovor: isto što i svaki drugi. Osjeća dosadu, nelagodu, nadu, uzbuđenje i naposljetku, taštinu, koju opisuje kao “upravo onaj osjećaj koji, po svemu sudeći, čovjeka prati sve do posljednjeg dana”. Kad pred čitatelja postavi ogledalo i suoči ga s činjenicom da je čovjek u logoru (ili čovjek koji prolazi progone i ratna stradanja) uvelike jednak njemu, u vrlo kafkijanskoj atmosferi, pokazuje raspon Kertészova majstorstva.

Fenomenološki doživljaj svijeta unutar logora prikazan je onakvim kakav je sam po sebi te su naknadne refleksije u potpunosti prepuštene čitatelju. Zaprepaštenje shvaćanjem da ga ograda ne dijeli od zatvorenika, nego je promatrač onaj kojeg ograđuje, naprimjer, isključeno je iz samog teksta i ostavlja prostor za osobni emotivni angažman.

Precizno pogađaju i iskazi kolektivnog stanja putem individualnog iskustva, kao kad György govori da ulazi u tramvaj “sukladno propisima, na posljednji peron posljednje prikolice”, opisujući time generalni odnos prema Židovima u Budimpešti. Isprva kratka poglavlja, gotovo minijature, produžuju se prema kraju, kao što se usporava i tijek vremena uslijed gladi, bolesti i iščekivanja. Ali to vam neće Kertész izravno reći, to ćete jednostavno osjetiti.

 | Author: Csaba Segesvári/CC BY-SA 3.0 Csaba Segesvári/CC BY-SA 3.0

Važno je spomenuti i temu samog jezika u romanu. Adolescentska nezainteresiranost rezultira time da glavni junak ne govori jidiš niti osjeća potrebu za njim, sve dok se ne nađe bačenim u svijet gdje više nema svoju nacionalnost (skoro ni ime, kako kaže na jednome mjestu), a materinji jezik beskoristan je u pluralizmu različitih. Tu se otvara nedostatak zbog neznanja, nemogućnosti sporazumijevanja, a dijalog je u konačnici osnova svake tradicije i religijskog nasljeđa. S druge strane, upravo mu jezik postaje sredstvom preživljavanja, jer razumijevanjem i učenjem njemačkog uspijeva, uvjetno rečeno, proći sretnije u logoru (što također korespondira s biografijom autora, s obzirom na to da je i sam prevodio njemačku literaturu na mađarski, zbog čega je i dio života proveo u Njemačkoj, a upravo je njemački prijevod učinio knjigu slavnom).

Tako i snažna jezična zamka u naslovu, iz isprva beznadnog tona, na kraju romana se okreće u misao da je čovjek bez sudbine - čovjek s pravom izbora.

U svom tekstu o Kertészu, koji stoji kao prilog ovom izdanju romana, Péter Nádas navodi upravo fleksibilnost mađarske jezične sintakse kao sredstvo kojim Kertész uspijeva ispisati ravnodušno promatranje vidljivo u romanu. Pročitavši to, pomalo mi je krivo što ne mogu čitati Imrea Kertésza u originalu. Radi se o knjizi koja nije za svakoga i neće svatko dobiti ono što očekuje iz literature o tom razdoblju. Ali je neporecivo važna knjiga, gorak užitak i velika opomena, podsjetnik na pravo izbora koje ipak imamo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.