U klijeti bez struje i vode u naselju Starigrad kraj Koprivnice, 72-godišnji Vinko Vošicki promatra pravocrtna polja spojena u pokrivač koji se zove Podravina i čeka smrt. Godina je 1957. i Vošicki zna: sve je isto, stalno i posvuda, barem u ovoj srednjoistočnoj Europi. Jata strvinara koja čekaju propast, kako bi raznijeli ono što si stvorio. A sve što je on želio, bilo je raditi knjige. Tiskara i knjižara bile su puls njegova života, a žene i politika žileti. Puno je euforičnih preskoka i bolnih uzmicanja u životu Vinka Vošickog (1885.-1957.), hrvatskog knjižara, tiskara i nakladnika čija je romansirana biografija okosnica romana "Vošicki" (Hena com, 2020.) koprivničkog književnika Marka Gregura.
Pisac koji se na književnoj sceni pojavio relativno nedavno - debitirao je 2011. zbirkom poezije "Lirska grafomanija" – Gregur (1982.) je nagrađivani pjesnik i prozaik koji se rasponom tema i spisateljskih metoda, literarnom estetikom i bogatstvom leksika nametnuo kao nezaobilazno ime suvremene hrvatske književnosti. Objavio je do sad i dvije zbirke priča, "Peglica u prosincu" (2012.) i "Divan dan za Drinkopoly" (2014.), te povijesni roman "Kak je zgorel presvetli Trombetassicz" (2017.), političku satiru napisanu na podravskom kajkavskom idiomu koja mu je donijela nominaciju za književnu nagradu Fric, da bi širu pozornost javnosti privukao knjigom poluautobiografske proze "Mogla bi se zvati Leda" (2018.).
U romanu "Vošicki" ponovno se okreće povijesti, ali ovaj puta kako bi kroz život češkog doseljenika u Koprivnicu i neumoljivog literarnog entuzijasta koji je u razdoblju između dva svjetska rata u polupismenoj provinciji na margini Europe objavljivao autore kao što su Schopenhauer, Hamsun, Zola i Maupassant, ispisao slojevitu povijesnu sagu o jednom prijelomnom dobu na vremenskoj crti svjetske i europske povijesti. Raspisanim perom obrazovanoga pisca, stilski bogate rečenice, Gregur je u "Vošickom" rekreirao prošlost stvarnoga čovjeka u mračnoj literarnoj drami o zavisti, mržnji, ljubavi, gubitku, privrženosti i samoći, u kojoj snovi i nade u bolju budućnost postaju tek prolazni hirovi bespomoćnog pojedinca razapetog ideološkim imperativima bipolarnog, maničnog svijeta. Gregurova Koprivnica nepresušno je vrelo karaktera i događaja koje u ovoj knjizi izranja živopisno i stvarno, u stilski i strukturno zanatski iscizeliranom proznom portretu turbulentne prve polovice 20. stoljeća na našim prostorima.
Ključne silnice razdoblja koje zahvaća vaša povijesno-biografska drama "Vošicki" – nastanak dvaju najsurovijih režima u povijesti, fašizma i komunizma, koji uokviruju dva svjetska rata – neugodno rezoniraju današnjem čitatelju, suočenom s ideološkim zastranjenjima suvremenosti. Glavni lik vašeg romana, stvarni protagonist te povijesti Vinko Vošicki, nesretna je kolateralna žrtva povijesnih okolnosti. Tko je za vas Vinko Vošicki, stvarni čovjek i literarni lik? Koliko je "stvaran" vaš Vošicki?
Vošicki je jedan od onih ljudi, malo ih je, koji čine razliku. Češki doseljenik koji stigne 1909. i do smrti 1957. godine u gradu koji za njegova dolaska ima jedva 8 tisuća stanovnika, na jeziku koji nije njegov, počinje objavljivati Hamsuna, Schopenhauera, Zolu, djela Karla Maya za koja je imao autorska prava za područje Kraljevine SHS, ali i Miroslava Krležu. Čitav Prvi svjetski rat proveo je na bojištu i upravo je to vrijeme u kojem sam ga uhvatio. Zamislite čovjeka koji iz tog pakla piše prevoditelju Pavlu Rakošu kako je ljut jer papir za tiskanje knjiga nikako da stigne. To je za mene trenutak koji ga, onako kako ga ja vidim, savršeno opisuje – vizionar posvećen onome što radi, kojemu je rat gnjavaža. Tih pisama poslanih Rakošu za vrijeme rata ima petnaestak, a on uopće ne piše o ratu, samo o knjigama. Vošicki je stvaran onoliko koliko ima stvarnosti u dokumentima koje sam pregledao, odnosno koliko može biti stvaran bilo tko koga gradite od papira i sjećanja. Ostalo je fikcija, moje viđenje, odnosno zamišljanje, kakav je čovjek mogao biti.
Povijest nije prvi puta u središtu vašeg literarnog interesa, kao ni politika; i povijest i politika sastavnice su tkiva vaše hvaljene satirične humoreske "Trombetassicz". Vaša književnost nema namjeru biti politična, no nije ni posve apolitična. Čemu služe povijest i politika u vašim romanima? Gdje je mjesto sadašnjosti?
Ne možemo razumjeti sadašnjost, ako ne znamo prošlost. Moja književnost nema namjeru biti dnevnopolitična, ne zanimaju me trivijalne podjele, ali u oslikavanju života grada u dužem razdoblju, kao što je to slučaj kod Vošickog, politika je, ona velikih sila, neizbježna, jer doseže do života običnih ljudi, i to ne na razini poludelirične birtijaške rasprave, već realne prijetnje da bi mogao ostati bez života, ili barem imovine. Pritom ne stradaš od Hitlera ili Staljina, čak nerijetko ne ni od njihovih političkih ideja, već zbog partikularnih interesa lokalnih vođa, kojima je, primjerice, progon Židova dobrodošao ne samo (ili uopće) zbog rješavanja „židovskog pitanja“ nego i zbog preuzimanja njihovih radnji. To su politike koje mene zanimaju i o kojima progovaram. Dok se dvije stane šanka raspravljaju oko ideala, oni koje spominju obavljaju svoje poslove. Nadam se da će sadašnjost u budućnosti biti zapamćena kao prošlost u kojoj je sve krenulo nabolje, ali nisam u to uvjeren.
Ovaj puta temi pristupate bez humora, kroz ozbiljnu, povijesno utemeljenu priču o životu stvarne osobe, knjižara Vošickog. Vinko Vošicki na neki je način antiheroj. On je idealist velikoga srca čije su ideje, jedna po jedna, osuđene na propast. Nema sreće sa ženama, s knjigama, s režimima… Što vas je privuklo njemu, iz koje se početne točke rodila literarna saga od preko 400 stranica? Je li bilo neugodnih trenutaka s kojima ste se morali suočavati u ispisivanju ove knjige – katarzičnih, za vas osobno na neki način presudnih?
Kopkalo me tko je taj čovjek koji je došao u moj rodni grad i uspio u njega dovesti Krležu, koji ni 60-ak godina nakon smrti na ovim mojim ulicama nije bio baš nepoznat, ali jednako tako ni poznat. Koga god bih pitao uvijek bih dobio par istih podataka, koji su u memoriji valjda ostajali zahvaljujući prigodnim člancima u lokalnim novinama, da je došao s jednim drugim tiskarom, da je tiskao Krležu, da je tijekom rata tiskao materijal za partizane i da je zlatnim slovima upisan u povijest koprivničkog nakladništva. Dobio je ulicu i spomen-ploču, i time kao da je bio namiren. Pritom su podaci o njegovu dolasku s Merhautom, tim drugim tiskarom, bili posve netočni. Mislio sam: je li moguće da ćemo posve zaboraviti tog čovjeka? 60 godina nakon njegove smrti, u njegovim bivšim goricama, novi je vlasnik na tavanu u kutiji imao Vošickijeve materijale, a nitko se nije sjetio ići pitati ima li tamo nečeg. O njegovu sinu Borisu nitko mi ništa nije znao reći, a čovjek je radio u CERNU-u od 1955., od samih njegovih početaka. Pronašao sam ga u Ženevi, puno smo razgovarali telefonom, i svaki put mislio sam kako je to moguće? Da takvi ljudi, u tako malom gradu kao što je Koprivnica, nisu na ponos, nego ostanu zaboravljeni? Iz toga je nastala priča od 400 stranica. Iz želje da Vošicki oživi. Neugodnih trenutaka je bilo, ali po Vošickog, ponekad mi je dolazilo da mu se ispričam.
Već na samome početku knjige, a na kraju svojega života, on postavlja mračnu dijagnozu svijeta: sve je isto, stalno i posvuda. Je li to donekle i vaša dijagnoza? Može li se ova knjiga shvatiti i kao svojevrstan podsjetnik i upozorenje? Prijeti li nam ponavljanje "zle" povijesti čovječanstva?
Upravo je to bila jedna od polazišnih točaka Trombetassicza – prikazati da se u osnovi ništa nije promijenilo, osim jačanja institucionalnog okvira, u odnosu na 17. stoljeće. Kod Vošickog je to izraženo zbog činjenice da je živio u teškim vremenima, da je zatvaran je tijekom II. Svjetskog rata, ali i 1947., da mu je sa 70 godina odbijena molba za mirovinu jer da ima manje od 4 godine staža, par godina nakon što je dobio zahvalnicu za višedesetljetni doprinos na izgradnji grafičke struke, da bi završio primajući socijalnu pomoć, u vinogradu bez struje i vode. Jesmo li danas bolji od toga? Mislim da nismo. Uvijek će se naći ljudi koji će provoditi ono što veliki vođe žele, čim se stvore uvjeti za to, i onih poput Vošickog koji će zbog toga stradati. Društvo se sigurno mijenja, ide smjerom koji se meni ne sviđa, ali ono što je za vas ili mene osjećaj da idemo prema kraju, potpunom rasapu humanističkih vrijednosti, za nekoga je početak. Hologrami, kloniranja, paralelne stvarnosti, za nekoga su bolje sutra, a za novu generaciju bit će jedini način života koji poznaju.
Roman obiluje stvarnim povijesnim događajima i ličnostima. Koliko ste morali istraživati za njega? Jeste li u svojim istraživanjima otkrili neku neočekivanu povijest?
Možda je bila sreća što sam krivo mislio da neću uspjeti iskopati puno toga o njemu i da će to biti lak posao. Mislim na istraživanje, ne pisanje. Ali jako sam puno istraživao i što sam više radio to sam se gore osjećao. Građe je bilo sve više, njegov život sve kompliciraniji, i mislio sam da si nikad tu priču neću uspjeti srediti u glavi, a onda je prenijeti na papir. Prvo sam pregledao dokumentaciju u koprivničkom muzeju, gdje mi je svojim trudom i znanjem puno pomogla gospođa Božica Anić, a različite materijale našao sam u Državnim arhivima u Osijeku i Zagrebu. Međutim, najzanimljivije mi je bilo, što mi se zapravo činilo besmislenim ali morao sam pokušati, taj odlazak u goričke arhive, iz kojih sam se vratio punih ruku, ali i odlazak u jedne druge gorice, u kojima većinu vremena provodi Vošickijev posinak Miroslav Vlahović, koji mi je dao najviše materijala. Onog pravog, i onog za razmišljanje. To me je možda najviše iznenadilo – ne povijest, već sadašnjost. Činjenica da se ta dokumentacija nalazila po bregovima, strpljivo čekajući neće li tko doći po nju. Vlahović mi je doduše rekao da su k njemu u prošlosti dolazili neki ljudi, ali ne oni kojima bi dokumentaciju želio dati. Da nije Galović, mogao sam ja svoju knjigu nazvati Z mojih bregov.
Književnost je jedan od ključnih lajtmotiva ove knjige. Knjige su čuvari sjećanja; no, što se događa kada – na što nas podsjeća i vaš roman – knjige i tisak postaju sluge i posrednici političkih ideologija? Što kad snaga pisane riječi postane opasan instrument u rukama pogrešnih ljudi? Može li demokratski sustav biti dovoljna zaštita od ružnih scenarija u vrijeme kada Internet omogućuje praktički neograničen doseg svakoj ideji?
Knjiga je, a 20-ih je, kad je Vošicki bio najaktivniji, to bilo istaknuto, između ostalog i sredstvo političke borbe. Ali i to je bolje, nego kad je sredstvo političke borbe letak ili slogan. Zajedno naprijed ili sutra je naša budućnost, svatko s tim može odmah postati zboraš, a knjigu ipak treba pročitati i malo o tome razmisliti, kakva god da bila. Ne branim ovu funkciju knjige, ali prije biram Radića i knjigu koja promiče ideju, makar mi se i ne sviđala, nego zboraše s dva refrena. Problem nije, i to je problem, napisao sam i u romanu, u onima koji čitaju, već u onima koji ne čitaju. Demokracija je s druge strane, kako je rekao Pirandello, krabulja slobode. Ne može ona ništa, jer niti što može, niti što želi. Demokracija, to je ona baka, naišao sam na nju u novinama iz listopada 1957., dobila je fotografiju i veći prostor od Vošickog koji je umro, koja uvijek dođe prva na izbore, još prije otvaranja birališta i već je općepoznato da ona uvijek dođe prva. Obavi dužnost, selo opet priča i zadovoljna ode kući. Na žalost, nema boljeg rješenja od nje.
Vošicki je objavljivao Krležu u vrijeme Obznane. Krležu se danas smatra neupitnim moralnim i intelektualnim autoritetom hrvatskoga društva prošloga stoljeća. Moral je svakako jedna od tema vašega romana, kao temelj ljudskosti koji netko ima ili nema u sebi. Čini se da je to nešto što je Vošicki imao, no u njegovoj okolini kao da je moralne ispravnosti, humanosti, neprekidno nedostajalo. Znači li to da suvremeni svijet možda i nije postao izopačen, već samo nastavlja krizu morala koja postoji od kad je čovjeka? Odakle po vama dolazi moral?
Vošicki je bio hrabar i imao je svoje stavove, od kojih nije odustajao. Primjerice, sačuvao je primjerke materijala koji je tiskao za partizane kad su došli ustaše, ali isto tako i prepisku s ustaškim novinarom Milanom Ljeskovcem koji je za njega prevodio, a koja na sebi ima memorandum Hrvatskog domobrana. Većina bi se toga nakon rata riješila, ne i on. Štoviše, Ljeskovac je za njega prevodio i iza rata, 1946. Takav čovjek mora imati problema. Zato ga i jesu svi zatvarali. Dalo bi se toga nabrajati, ali neka čitatelji sami otkriju. U pravu ste, suvremeni svijet nije postao izopačen, on je to ostao. Moral dolazi iznutra, a ono izvanjsko, običaji i mišljenja drugih lakše ulaze u čovjeka, nego ono čovjekovo u društvo. Rijetki se ne povijaju, držeći se svojih stavova. Naša je društvena ličnost tvorevina tuđih mišljenja, ne mogu se sjetiti tko je to napisao, a nova generacija više nego ijedna prije zavisi upravo od toga, zahvaljujući društvenim mrežama i lajkovima. Nekad je samo car i poneki prokurator mogao pokazati palac dolje, danas to može svatko, i to anonimno. To dakako dovodi do urušavanja sustava vrijednosti, a također i morala. Sve je lakše biti osamljen i sam, a sve teže biti svoj.
Osnovna Krležina tema uvijek je i neizostavno bila – Hrvatska, sa svim svojim prednostima i nedostacima, politikom, poviješću. "Vošicki" je stilski i tematski građen krležijanski – poput društveno-političkog povijesnog labirinta, pri čemu se volite poigravati čitateljevom percepcijom ubacujući kadrove sjećanja u narativ. Je li taj narativni postupak bio vaš svjesni autorski odabir? Na koji način "spisateljski mislite", kako pristupate pisanju? Što vam je važnije, priča ili stil?
Roman sam pripremao oko dvije i pol godine, što je dosta vremena da o svemu promislite i svjesno odaberete postupke koji će odrediti tekst. Primjerice, želio sam napisati roman u 1. licu, ali sam znao da ću time izgubiti mogućnost oslikavanja grada, države, osobnih povijesti i sličnih stvari, koje takav pripovjedač ne bi mogao znati pa sam izabrao 3. lice, a da ne prekidam radnju, Vošickijeva, ali i sjećanja ili razmišljanja drugih likova ponegdje sam ubacivao u radnju u pola rečenice, bez najave i dodatnih pojašnjavanja, tipa sjetio se, pomislio je, stavljajući je u kurziv. Time osobno, doživljeno iskustvo parira sveznajućem pripovjedaču, ili ga nadopunjuje. Važno mi je oboje, ali nekako mi se čini da je u književnosti stil taj koji stvara razliku. Fabulu ima i skretničar ukolodvorskom bifeu, koji je jednoć, prije dvajsti godina, morao pred zoru iskakati kroz prozor.
Širu ste prepoznatljivost stekli svojim pretposljednjim romanom, "Mogla bi se zvati Leda", romansiranim dnevnikom u kojemu intimno progovarate o traumatičnom procesu posvajanja djeteta. Svaki vaš roman predstavlja skok – stilski, tematski, jezični; gotovo kao da ih nije napisao isti čovjek. Kako birate teme i na koji način proces pisanja utječe na vas, mijenja vaš odnos prema umijeću pripovijedanja, i na to što želite postići kroz književnost?
Hvala vam na ovoj ocjeni! Upravo mi to i jest cilj. Da svako djelo bude drugačije, s novim pristupom, pogledima, temom pa i jezikom. U Trombetassiczu sam u dijelovima pokušavao prenijeti duh neobaroknog kajkavskog, a u Vošickom i jezikom doprinijeti atmosferi prve polovice 20. stoljeća. Posebna priča bila je napisati rečenice koje izgovara Krleža, mislim da je ispalo dobro. Pisanje me mijenja, baš kao i čitanje, jer tjera čovjeka na promišljanje, što po meni i jest najvažnija zadaća književnosti. Na umjetnički način donijeti priču koja će čitatelja privući i potaknuti ga na razmišljanje. Na postavljanje pitanja, a u najboljem slučaju čak i na davanje odgovora.
Pokretač ste festivala Alpe Jadran Festival mladih pisaca, predsjednik odbora međunarodnoga festivala književnosti Galovićeva jesen, voditelj književne tribine Libarenje, glavni urednik časopisa Artikulacije… Karantena je praktički zaustavila sva kulturna događanja u Hrvatskoj, no pandemija će jednoga dana završiti; očekujete li da će se, kad se to konačno dogodi, sve odmah oporaviti? Velik broj umjetnika na krizu je reagirao prebacivši se online. Hoće li ova kriza zauvijek promijeniti paradigmu stvaranja i konzumiranja umjetničkog djela; je li to nužno nešto loše?
Tu sam optimist. Očekujem da će po završetku pandemije sve biti i bolje nego prije, dobiti jedan nov zamah. Kletva dao bog da imao pa nemao vrijedi i za kulturu. Tek sad kad je sve stalo, vidimo koliko nam nedostaje. Mnogo ljudi već me nakon objave da je knjiga otisnuta pitalo gdje je može nabaviti sad kad knjižare ne rade, kao ni knjižnice. Mislim da se ni paradigma izvedbe kulturnih događanja ovime neće promijeniti, upravo suprotno, jer čovjek i dalje treba i traži čovjeka – „starinska“ predstavljanja knjiga sad se prizivaju gotovo s čežnjom. Ako sve potraje još će postati avangarda! Koliko će taj zamah trajati, odnosno koliko će trebati da se sve ispuše i nastavimo po starom, ostaje vidjeti.
Borges je jednom rekao da "svaki pisac stvara vlastite prethodnike". Na kraju, pitat ću vas: Tko su bili vaši prethodnici? Podnaslov romana "Vošicki" je "Roman o nama kakvi smo bili". Kako nam naši prethodnici iz romana pomažu razumjeti sebe danas?
Moram priznati da se ne sjećam te odlične rečenice, kao i da ću je koristiti predstavljajući Vošickog (smijeh). Meni je upravo ova Borgesova formulacija bila na pameti, precizno je artikulirao ono što bih sam mucao. Vošicki me je dugo kopkao i krenuo sam ga pisati da ga objasnim sebi, ali i da on zaživi, dobije mjesto koje mu pripada. Vošicki je svakako bio moj prethodnik, kao i svi oni čija sam djela čitao pišući roman i kojima na kraju knjige zahvaljujem, ljudi različitih zvanja i zanimanja, ali redom ljudi od knjige, kao što su akademik Dragutin Feletar i publicist Željko Krušelj. Naravno, tu je za Podravca neizostavni Galović, kao i Mihovil Pavlek Miškina. Prethodnika, u smislu nastavljanja književnog života, nije bilo koliko bi čovjek očekivao, dijelom i zbog toga jer kao da ovdje ne volimo stvarati vlastite prethodnike. U širem smislu, grad je uvijek imao pojedince koji su vukli, bilo stvarajući park, zdravstvo, sport, a neki od njih također su našli mjesto u romanu.
