Kultura
4990 prikaza

U sirovoj i primitivnoj sredini ne postoji smisao osim menstrualnog kalendara

Split kroz oči protagonistkinje u filmu ‘Tereze 37’ nije šarenilo danas turističkoga geta ili gužva u trajektnoj luci. Grad je to ludih cura i praznih momčina kao iz TBF-ove ‘Sa mog prozora’, gdje se putevi emancipacije krče laktovima i povišenim tonovima. Ova priča o tvrdom dalmatinskom patrijarhatu radatelja Danila Šerbedžije i prema scenariju svestrane dramske prvakinje HNK Zagreb Lane Barić, ujedno protagonistkinje filma, otvara prostor za sve one hrabrije, osebujnije i otpornije junakinje koje tek trebaju zakoračiti u svijet domaće kinematografije

Uobičajenu festivalsku vrevu od Istre do Dalmacije zamijenila su odgađanja, otkazivanja i statistički skromne projekcije sa sigurnim razmakom. U vremenu kada dolazimo do onoga što je Netflix odavno htio – da se rok otkad film kreće u kina do trenutka kad stiže na mrežne platforme bezobzirno smanjio na sedamnaest dana iznimno je važno, iako okrnjeno, pretpremijerno prikazivanje “Tereze 37” redatelja Danila Šerbedžije ne samo na Motovunskom filmskom festivalu nego i posljedično u ostalim gradovima diljem Hrvatske. 

Nastao je prema prvom dugometražnom scenariju svestrane dramske prvakinje HNK Lane Barić, ujedno protagonistkinje filma. Spuštenih ramena, pomalo pogubljena i nimalo glasna Tereza pokušava zatrudnjeti. No u sirovoj, primitivnoj i gruboj sredini čak ni ginekologinja (Arijana Čulina) ne vjeruje da će nakon nekoliko pokušaja uspjeti iznijeti trudnoću pa će joj nonšalantno savjetovati da “povali nekog drugog pa možda i upali”.

Duboko intimno pitanje o (ne)mogućnosti ostvarenja žene isključivo kroz majčinstvo zapravo je bolna refleksija o sredini u kojoj se odrastanje žene od ‘60-ih godina, sudeći prema filmu, nije mnogo promijenilo. To zorno pokazuju pokoji interijeri na čijim su zidovima okačene fotografije mladenaca, križeva i svetačkih slika. Toliko zazivani dalmatinski matrijarhat možda je vidljiv danas u stanju na računu, no on je kako će i sama Barić reći u jednom intervjuu – jadan jer ne dozvoljava ostvarenje pojedinca izvan dobro uhodane matrice. 

Zato je sama protagonistkinja osuđena na slijepi determinizam. Dramaturškog obrata nema. Separacija od roditelja u tom je svijetu gotovo nemoguća jer nas andrićevski ona permanentno zadržava u stanju budnosti oporavljanja od djetinjstva. Postavljamo i u dvadeset prvom stoljeću u predvidljivoj svakodnevici stol za muškarca s bevandom i punim tanjurima.

Tereza prizore iz bračnih života crpi iz bliže okoline preko roditelja do sestre. Svi su obilježeni bukom potomstva i ženama u šopingu. Majka (Snježana Sinovčić-Šiškov) bira svilenu pidžamu za muža, sestra (Ivana Roščić) u pauzama od pečenja palačinki bira donje rublje. Terezin suprug Marko, stereotipno šutljivi pomorac (Leon Lučev) priznaje samo plavu boju dječje sobe i slavi rođenje nekih drugih unuka na brodu. 

Bliskosti između njih dvoje nema. U eliptičnim filmskim kadrovima škrtih dijaloških izmjena ona kao da se dosađuje i ne priznaje da postoji smisao izvan reprodukcije. Konstanta su Split 3 i menstrualni kalendar. Željene transformacije lika koji će umjesto za druge, napokon početi nešto raditi i za sebe, nema. Sve je unaprijed predodređeno za sivilo.

Split kroz oči protagonistkinje nije šarenilo danas turističkoga geta ili gužva u trajektnoj luci. Grad je to ludih cura i praznih momčina kao iz TBF-ove “Sa mog prozora”, gdje se putevi emancipacije krče laktovima i povišenim tonovima. A krvavi tragovi na plahtama dovest će jedino do potrage za novim potencijalnim donorima sperme. 

 | Author:
Izmijenit će se susjed, konobar, mladić iz Zente. Stavit će Tereza i ruž na usne. No zapravo neće živjeti, a tzv. slobodu skupo će platiti dubokom traumom. Jedini lik koji se opire tom stanju pomaknute svijesti jest njezina prijateljica Mirela (Marija Škaričić). Ona odlazi bez plana za momkom u Berlin jer je “život jedan, a ona ‘oće da joj bude lipo”. 

U domaćoj kinematografiji dosad nismo imali prilike često gledati ženske likove izvan uobičajena trojstva – starica, prostitutka ili kućanica. Lana Barić glumački i dramaturški u pogubljenu suprugu upisuje začudno neočekivane eksplozije. Snuždeno hodanje između nebodera presijeca hladnokrvno svođenje računa s prvom ljubavi. Nemarnost u odijevanju zamjenjuje tuš za oči te flertanje za šankom. Bliskost izaziva suze, a unutarnji život lika dolazi izgubljen poput valova. Ima tu i socijalne osviještenosti, ali nedovoljne za išta više osim priznavanja poraza da se svijet u kojem smo se tako opirale odrastati presporo mijenja. Nema prave revolucije u lovu na muškarca bez istinske žudnje za njim. Uostalom, pusta je ta žudnja koja je uvjetovana brojnim društvenim okvirima. 

U “Bijelom albumu” Joan Didion nadahnuto ustvrđuje da pričamo priče kako bismo živjeli, u svemu tražeći moralnu ili društvenu lekciju. Ovu su priču o tvrdom dalmatinskom patrijarhatu Danilo Šerbedžija i Lana Barić iznijeli u dugim, iznimno lijepim kadrovima, s brižljivim okom za detalje (direktor fotografije Mirko Pivčević) otvarajući prostor za sve one hrabrije, osebujnije i otpornije junakinje koje tek trebaju zakoračiti u svijet domaće kinematografije. Poslije dugih ljetnih noći u kinima pod zvjezdanim nebom ostaje samo gorka, ali neophodna rasprava – živimo li zaista u sredini gdje biti žena u punom smislu možemo biti samo ako smo i majka?

  • Avatar tafi
    tafi 13:41 27.Kolovoz 2020.

    Posje︆︆tite no︆︆v︆︆u st︆︆︆︆︆︆ra︆︆n︆︆︆︆icu za upo︆︆︆︆znavanje odr︆︆a︆︆slih ..... g︆︆e︆︆t︆︆m︆︆e︆︆︆︆ets︆︆︆︆.︆︆︆︆c︆︆o︆︆m

  • Avatar tafi
    tafi 13:40 27.Kolovoz 2020.

    daun

  • Garew66944 10:29 20.Kolovoz 2020.

    Moj prijatelj zarađuje 80 dolara na satu na laptopu. Otpušten je s posla prije 5 mjeseci, ali prošlog je mjeseca zaradio 14524 dolara upravo radeći od kuće s programom koji je pronašao na mreži. Ovo radi ... Isprobajte sami ... Selfcash5.com