Introspektivan, melankoličan, okrenut prirodi, smirena duha. Ova četiri pridjeva mogla bi poslužiti kao opis mladog zabočkog muzičara J.R. Augusta (pravim imenom Nikola Vranić), koji je stupio na scenu prije šest ili sedam godina. Kad bismo rekli da je upravo on taj glavni predstavnik novog muzičkog vala koji se događa kod nas, vjerojatno ne bismo mnogo pogriješili. Mlado entuzijastično lice, izgrađen muzički identitet, ambicija u kojoj se zrcali ozbiljnost.
Želja ne da se uspije nego da se u potpunosti bude u muzici. Iza njega je pet EP-ova, uskoro i prvi album, a svoje scensko ime, kao što je već nebrojeno mnogo puta naglašavao u medijima, posvetio je pokojnom stricu Ivanu, kojeg je izgubio kad je imao 16 godina, i djedu Augustu, koji mu je kao dječaku pripovijedao priče. Vokal J.R. Augusta je melodičan, topao i pun, muzika koju stvara gotovo da ima orkestralan prizvuk, a stihovi koje piše bave se temama koje nikad ne stare: ljudske sumnje, strahovi, želje, nadanja, dvojbe kroz koje čovjek intimno prolazi u svojoj glavi.
"Djedovo ime bilo je August i on je bio izrazito drag čovjek. Bio je sijed i pričao mi je priče u djetinjstvu. Puno sam boravio u Krapinskim Toplicama, odnosno u jednom selu kraj Krapinskih Toplica odakle je moja mama, tamo su živjeli deda i baka. Tako da me svako popodne kad bih išao spavati deda uspavljivao tim pričama, koje nisu bile pročitane. Ili su bile narodne priče ili ih je on izmislio u tom trenutku. Tako da i dan danas crpim inspiraciju iz tih priča i detalja koji su mi se urezali u pamćenje", počinje J.R. August.
S četiri godine počinje svirati sintesajzer, koji je dobio od kumova, a prva pjesma koju je naučio svirati bila je "My Way" Franka Sinatre. Iako mu ta pjesma tad nije ništa značila, ispalo je da ga simbolično prati kroz život jer je sve uvijek želio učiniti na svoj način. Dvije godine kasnije roditelji su ga upisali na solfeggio i klavir, a kako je imao lijep glas, počeo je pjevati i u zboru. Već s 12 godina dobiva svoju prvu gažu i počinje zarađivati vlastiti novac od sviranja.
Početkom dvijetisućitih otac mu je bio šef kuhinje jednog zabočkog restorana, tako da je mladi Nikola počeo svirati klavir kao zabavljač.
"Ljudi su jeli, pili vino, ja sam imao 12 godina i to mi je bio prvi izvor prihoda. Na kraju sam bio dobar u tome i bio sam jeftin zato što sam bio jedan, a i bio sam dijete. Tad sam imao više novca nego što ću ga vjerojatno ikad imati. Niti sam tad znao kako ga potrošiti, a i znalo bi se desiti da sam svirao u srijedu, četvrtak, petak, subotu i nedjelju, sve više i više, tako da sam imao jako puno novca u to vrijeme. Kamo kod bih došao, sve bih častio. A i bilo je sve puno jeftinije nego sad. Da sam bar znao onda što znam sada, da mogu uložiti taj novac. Tad je većinom išao na alkohol, cigarete i zafrkanciju", uz smijeh govori Nikola.
Na repertoaru su mu tad bile zagorske pjesme poput "Dobro mi došel, prijatel", ali i ono što je kao tinejdžer rado slušao, primjerice Guns N’ Roses i njihova stvar "November Rain". Svirao je po tri sata u komadu, sve dok ga bunt nije ulovio, otprilike sa 16 godina, a onda su restoranske gaže prestale. O odrastanju u Zaboku govori kao o sretnom vremenu ispunjenom druženjem s drugom djecom, boravkom na otvorenom, daleko od bilo kakvih ekrana, jer ih tad nije bilo, barem ih je bilo u manjoj mjeri nego danas.
"U ranom djetinjstvu imali smo privilegij da se još nije desio internet i da sam djetinjstvo u devedesetima i početkom dvijetisućitih proveo u prirodi. Dosta smo radili doma jer smo imali puno zemlje. Sa sestričnama sam obavljao različite poslove, puno smo radili na polju, igrao se nogomet, vozili smo se na biciklima, radili kućice od drveta u šumama. Neki Huckleberry Finn način života. A opet smo bili vrlo blizu Zagreba i mogli smo otići kasnije u srednjoj školi u Zagreb i imali smo dosta mjesta za izlaženje. I počela se dešavati ta era mobitela, SMS-a, interneta, ali nas to nije zakačilo toliko da bi nas oštetilo", iskreno će Nikola.
No danas, kaže, voli mirniji život. Prije nekoliko godina bio je suprotnost današnjem sebi. Sve je želio vidjeti, sve probati, svugdje otići. No vidio je i svijeta i bio u raznim situacijama, a sad, s 30 godina, točno zna što mu pričinja zadovoljstvo i što voli.
"Naravno da čovjek ne može izabrati 100 posto da mu dan bude ispunjen stvarima koje on hoće, ali mislim da sam na dobrom putu. I pokušavam se riješiti stvari koje me iritiraju ili mi izazivaju stres. Volim u zadnje vrijeme rutinu. Volim provesti dan i da nekom pomognem i da se dobro osjećam i da odem na otvoreno, da sam u prirodi, da odem u ribičiju i napišem pjesmu. Tih četiri ili pet stvari koje su mi bitne probam napraviti u jednom danu. Ponekad uspijem, ponekad ne."
J.R. Augusta često zovu najpoznatijim kantautorom među ribičima i najpoznatijim ribičem među kantautorima. To nije daleko od istine, iako bi se ovog muzičara teško moglo smjestiti među konvencionalne ribiče, osobito jer ribe koje lovi pušta natrag u rijeku.
"Makar nemamo planinske rijeke tu u Zagorju ili okolici Zagreba, uvijek sam znao da bih se htio time jednog dana baviti. Tata me je nabrijao na ribičiju jer se on time dosta bavio. Tako da sam s njim odlazio u ribolov. I uvijek sam gledao filmove, čitao članke, gledao slike pastrva i vidio da je to komplicirana i zanimljiva vrsta ribolova i da su u pitanju pejzaži i krajolici koji meni nisu dostupni. I čim se stvorila prilika, krenuo sam vježbati. Ribičija kao ulov ribe pala mi je u drugi plan. Više mi je važno postići samohipnozu, koja se događa u tom procesu mahanja štapa i boravku u prirodi. To mi je cilj. Ja u tih nekoliko sati pišem i pjesme, razmišljam o svemu, kao da mi um jedino tamo uspori do razine da mi ne želi eksplodirati", govori Nikola.
Kad je s 15 godina počeo pisati autorsku muziku, prvu pjesmu napisao je na hrvatskom jeziku. To je bila pjesma koja je opisivala 17 kilometara dugačak put koji je jedno jutro morao prijeći od jedne kleti do svoje kuće. Iako tad nije slušao country, danas bi rekao da je njegova prva pjesma, nalik na priču, žanrovski sličila countryju. Kasnije je napisao još otprilike 40 ili 50 pjesama na hrvatskom, ali ih je bacio u smeće jer je njegov tadašnji bend svirao jedino obrade.
No putovanje sa Zackom Dustom u Los Angeles za njega je bilo toliko inspirativno pa se orijentirao na pisanje stihova na engleskom jeziku. Otad je napisao oko 500 pjesama, što dovršenih što nedovršenih. Kad ne piše pjesme, ne sklada i ne nastupa, predaje engleski jezik u osnovnoj školi. Želja mu je jednog dana u potpunosti živjeti od svoje muzike i imati kolibicu u Gorskom kotaru, pored rijeke. Kad priča o domaćoj sceni i onome što se događa na njoj, naglašava da nije samo zadovoljan nego je prezadovoljan.
"Ovo je drugi novi val, s tim da je kvalitetniji novi val i s tim da nas ima više nego ovih prije. Ali prije je drukčije funkcionirala glazbena industrija, pa su ljudi s 18 ili 20 godina doživljavani kao odrasli ljudi. Kad ti mlatiš masne pare od svoje muzike, svi te doživljavaju kao čovjeka koji zna što radi, koji zna tko je. A danas nitko od nas ne može živjeti od muzike. I radimo puno više sami, i znamo zbog interneta puno više. A smatra nas se djecom. Ja se osjećam kao dečec iz Zaboka koji piše neke svoje pjesme, a da živim od toga, i sam bih sebe drugačije shvaćao, i moji bi me drugačije shvaćali, i ljudi bi me drugačije shvaćali..."
U zadnje vrijeme, kaže, najviše sluša Willieja Nelsona, country zvijezdu koja ni u svojim dubokim staračkim godinama ne posustaje. Zbog toga mu se divi, što je ostao vjeran sebi, i što mu je muzika i dalje najvažnija. A hoće li snimiti nešto autentično zagorski jednog dana? "Više me privlači međimurska muzika. Jako je autentična i specifična jer ima posebnu ljestvicu i poseban prizvuk. Vrlo je tugaljiva, depresivna i čudna zbog te ljestvice. I tu se vidim da bih jednog dana mogao nešto obraditi ili preuzeti", zaključuje.
