Kultura
256 prikaza

Ulomak iz romana polufinalista Frica Zorana Ferića 'Putujuće kazalište'

1/3
Sandra Šimunović/Pixsell
PRESTIŽNA NAGRADA Nagradu Fric organizira tjednik Express, a pokrovitelj je Barcaffe. Pobjednik će, osim žiroskopa, dobiti 75.000 kn bruto. Svaki dan donosimo ulomak iz knjige koja kandidira za nagradu

 

Ovogodišnja Nagrada Fric, kojom se bira najbolje prozno djelo objavljeno od srpnja 2020. do srpnja 2021., prvotno objavljeno kod hrvatskog nakladnika, na jeziku za koji nije potreban prijevod, zbog čega nagrada nije usko nacionalno, nego i regionalno usmjerena, prva je njezina svečana obljetnica - petogodišnjica. Dakako, to je prigoda da se nagradi i njezinim dosadašnjim dobitnicima stvori nekakav ozbiljniji kontekst - značenja, utjecaja, pogrešaka i pogodaka, za što će svakako biti prigode nakon što početkom sljedeće godine saznamo tko će među 14 za sada odabranih autora i njihovih djela biti peti dobitnik Nagrade Fric, vlasnik Žiroskopa, novčanog iznosa od 75.000 kuna i titule laureata. Odnosno, tko će zaokružiti petorku u kojoj već čekaju Damir Karakaš, Jurica Pavičić, Darko Cvijetić i Marko Gregur.  Proglašenje finalista užeg izbora Nagrade Fric bit će u četvrtak 25. studenog na Pulskom sajmu knjige, a do tad mi donosimo ulomke iz knjiga polufinalista.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Zoran Ferić Sandra Šimunović/PIXSELL

Prolog 
„ K a d s t a n e š u sjenu obješenog, to donosi sreću!“ rekao je netko kad smo išli u sedmi osnovne i kad smo u čitanci iz povijesti prvi put ugledali fotografiju obješenog čovjeka na Terazijama. Na toj fotografiji ne vidi se sjena obješenog, a ipak, ispod njega tiska se gomila. Jesu li svi oni pokušali stati u njegovu sjenu? To smo mislili onda. Danas je jasno da su dovedeni silom kako bi gledali vješanje, i da je obješenih bilo više. Jedan civiliziran narod iz srca Europe obnovio je, čini se na veselje mnogih, instituciju javnih smaknuća. Dotični na fotografiji iz čitanke visi potpuno mirno, s kačketom na glavi, u odijelu i s kravatom, kao da se za vješanje specijalno uredio. Ali ono što je na fotografiji naročito čudno je to kako mu kačket ne pada s glave koja je nakrivljena jer mu je pukao vrat.  
I sve je puno tih kosina: na nakrivljenoj glavi stoji nakrivljen kačket, a ni obješeni, čini se, ne visi sasvim ravno. Čovjek je kao visak, mislio sam onda, i kad visi ravno, on uvijek zbog nečega prati nakrivljenost Zemljine osi. Pa nije ni čudno što je na ovoj planeti sve nakrivljeno i sve pomalo ukrivo.  

Obješeni se zove Milin Svetislav, obućarski je radnik i okačen je na svjetiljku 17. kolovoza 1941., zajedno s još četiri pripadnika pokreta otpora: Ratkom Jevtićem, Miloradom Pokrajcem, Velimirom Jovanovićem i Jovanom Jankovićem. A oni koji stoje ispod Milina i vire mu u nogavice, ili pilje u potplate cipela, možda su i ne znajući zakoračili u njegovu sjenu. 
Kasnije ćemo tu fotografiju vidjeti puno puta, u enciklopedijama, na izložbama, u knjigama koje govore o pokretu otpora u Beogradu 1941. Ljudi koji vise na uličnim svjetiljkama trebali bi možda izazvati šok, ali ako se malo proširi slika, ako se izađe iz povijesne čitanke, vidjet će se da Terazijama prolaze električni tramvaji, da ljudi šeću i spremaju se u barove slušati fokstrot, a neki bome sjede u kavanama nedaleko od obješenih, piju kavicu i ćaskaju:  

– Lep dan, komšija! 
A komšija maramicom briše znoj s vrata. 
– Vraga lep, vidiš kakva sparina. 
Kad smo prvi put vidjeli fotografiju obješenog Milina, nismo mogli ni slutiti da je on, zajedno sa svojim drugovima, suobješenicima, prvo strijeljan u sjedištu GESTAPO-a, u Ulici kralja Aleksandra 5, a tek onda su ih mrtve objesili na ulične svjetiljke. Milinu je tada bilo dvadeset i šest godina. 
Za neke ljude kaže se da imaju više života, kao mačke. To su oni koji se izvuku iz nemogućih situacija i nekako prežive. Manje se pak spominju oni koji imaju više smrti. Milin i drugovi spadaju baš u te koje je smrt posjetila više puta. Strijeljani, pa obješeni. I da je netko od njih kojim slučajem i preživio strijeljanje, a takvih ima u svakome ratu i upravo su oni najpouzdaniji svjedoci, ne bi preživio vješanje. Smrt je dva puta dolazila u Beograd da bi odnijela Svetislava i drugove, iako joj je to možda bio uzaludan posao jer je po svemu sudeći sve dobro obavila i u zatvorskom dvorištu. 

Ali što je s odijelom, košuljom i kravatom? Povijesni izvori kažu da su sva petorica bila mučena u sjedištu GESTAPO-a, pa su tek onda pucali u njih. Ali na fotografijama, iako su pomalo mutne i zrnate, ne vidi se krvava košulja, ni tragovi torture. Milin stvarno izgleda kao da se obukao za vjenčanje i onda promašio put i zabunom došao do terazijske bandere. Koliko se može vidjeti, i ostali su pristojno obučeni. Jesu li ih objesili u istim odijelima u kojima su ih mučili i strijeljali? Vjerojatno ne. Šefu beogradskog GESTAPO-a Karlu Krausu i vojnom zapovjedniku za Srbiju Heinrichu Danckelmannu, nije bilo u interesu da na glavnu beogradsku aveniju objese nekakve hrpe raskupusanog mesa, nego ljude. S vlastitim dostojanstvom, s ljudskošću koja im je posthumno vraćena prije vješanja, da bi im onda vješanjem ponovno bila javno oduzeta. Ali tko ih je onda prao i oblačio? Jesu li angažirali pogrebnika? I tko je donio odijelo? Najjednostavnije rješenje, čini se, bilo je da pozovu roditelje i rođake da im donesu svečana odijela i obuku ih na licu mjesta. Lako se može zamisliti uplakanu majku Milina Svetislava kako u crnini, s još dvije žene, pere njegovo golo izmrcvareno tijelo. Ljubi ga u čelo, ljubi beživotne mršave ruke koje izgledaju kao ruke dječaka, a ne čovjeka koji radi rukama, i onda ga one dvije žene dižu u sjedeći položaj, a ona mu s puno ljubavi oblači prvo jedan, a onda drugi rukav čiste bijele košulje. Onda mu dižu donji kraj i oblače gaće i hlače, mati mu veže kravatu, navlači sako i žnira cipele čije će izlizane đonove gledati građani Beograda u jednom od najtragičnijih trenutaka svoje povijesti. I netko od njih će možda reći: “U postolara najgore cipele.“ 

 | Author: VBZ VBZ

S druge strane, po najljepšim fotografijama Toše Dapca iz četrdesetih godina vidi se koliko su za crno-bijelu fotografiju važne sjene i kako se svijet na fotografskom papiru odjednom preobražava u igru svijetlih i tamnih ploha. Moje zamišljanje Zagreba za vrijeme Drugoga rata uvijek polazi od tih fotografija. Za razliku od obješenih s Terazija, ljudi Toše Dapca nemaju imena. To su prolaznici koji su se zatekli u Ilici ili na Trgu bana Jelačića, ili na Dolcu i s njima ima jedna dobra stvar: možeš zamisliti da su još živi. Ali većina njih ima i sjenu; u podne kratku i nabijenu, a kasno popodne izduženu i izobličenu koja ne liči na svog vlasnika. I te sjene, taj tamniji alter ego smješta ih u fotografiju kao neka vrsta temelja, ili korijena koji ih veže za zemlju. Svijetle prilike na suncu i tamne sjene koje pužu za njima po fotografijama. I te sjene nam mašu s pločnika ili zidova kuća: jest da je sunce, i mirno je u gradu, vlada tu neki spokoj, ali, kažu sjene, tu smo prijatelju, i četrdesetprva je… 
Zato su sjene važne kad mama, koja tada ima dvanaest godina, ide u školu na Savsku cestu, u zgradu današnje Pedagoške akademije koja se nalazi preko puta zatvora. Vidim je uvijek crno-bijelo, s tim sjenama. Mršava, u svijetlom baloneru, s knjigama pod rukom. Tako ide preko praznoga hodnika na kojem sunce stvara po podu nepravilne svijetle plohe, a majčina sjena se izdužuje kako hoda. To je tanka sjena curice koju zovu Suha Južina. Njena se mršavost brzo pretočila u podrugljiv nadimak. Kao i kruh namazan medom koji je svakoga dana nosila u školu za užinu. 
Njen se život približio realnosti kad se kirurg iz Petrograda, ruski emigrant u Francuskoj, zbog nekoga razloga iz Pariza dovukao u Zagreb i napravio dijete medicinskoj sestri iz obitelji pčelara u kojoj je harala tuberkuloza. No, da bi njen život doista postao realnost, moralo se prebroditi niz nesporazuma koji prate odnos bake Ivke i spomenutog kirurga koji je zaveden u jugoslavenske dokumente negdje kao Benjamin, a negdje pak kao Venjamin, dok mu u iskaznici liječničkog zbora koju je izdala Kraljevina SHS i u maminom vjenčanom listu piše Venijan. 
Pa kao što nije bilo čvrsto ni jednoznačno njegovo ime, podložno istočnoj i zapadnoj varijanti, Benjamin ili Venjamin, u režiji loših daktilografa koji čine neoprostive greške u dokumentima, a onda godinama te greške uporno prepisuju, nije bilo jednoznačno ni njegovo prezime. Ono se u dokumentima pojavljuje u dvije varijante: u maminom rodnom listu piše Bernstein, a kasnija varijanta je Bernštajn, fonetski. Ali isto prezime postoji u varijanti i s jednim umetnutim e, Berenstein ili Berenštajn. Ta se varijanta nalazi u vjenčanom listu roditelja i na grobu bake Ivke, gdje joj na nadgrobnoj ploči od crnog mramora stoji Berenstein. Ova zabuna s jezikom samo je odraz potpune nesigurnosti u vezi s djedom Benjaminom. Ništa u vezi s tim djedom nije sigurno, osim jedne stvari: da ga je zamijenio čovjek s kojim si mogao u sve biti sto posto siguran. Djeci koja su rano izgubila roditelje često preostaju fotografije. U maminom slučaju to je osobito komplicirano. Jedina fotografija na kojoj su njen otac i majka zajedno je četvrtast komadić fotopapira sa žigom fotografske radnje Tomee, pomalo savinuta i od neuobičajeno tankog papira. Snimljeni su za vrijeme neke operacije i na poleđini piše: „Mama i tata, Vinogradska 1928.“ Bilješka s pozadine je nužna jer na toj fotografiji i sestra i liječnik imaju maske preko donjeg dijela lica i nije ih moguće prepoznati, a bilješka donekle pomaže jer nas upućuje na to da je jedna od dvije zamaskirane osobe njen otac, a druga njena majka. Gornjim središnjim dijelom fotografije dominira jaka kirurška lampa, kao malo sunce, i to donekle zamagljuje čitav prizor. Zato se ne može dobro razaznati tko je od njih mama, tko tata, a jedina osoba koja nema masku je pacijent kojeg operiraju. On ima otvorene oči i pogledom koji bi se mogao nazvati i znatiželjnim, promatra svoju otvorenu utrobu. (…) 

 Pregled svih kandidata za nagradu Fric pogledajte ovdje:

KNJIŽEVNA NAGRADA Kultura 14 velikih koji ove godine mogu osvojiti nagradu Fric
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.