Kultura
10301 prikaza

"Ustaštvo u RH? Već smo otišli u tri krasne..."

Nastavak sa stranice: 1

Jeste li doživjeli taj projekt kao svojevrsnu prekretnicu u svojoj glumačkoj karijeri s obzirom na suradnju s međunarodnim ansamblom i mogućnosti koje vam se mogu otvoriti na europskoj sceni?

Ne znam je li prekretnica, ali je svakako novost. U odnosu na ritam mojega života i organizaciju istog također je novost. Odavno ne razmišljam o svojoj karijeri u smislu - jedno za drugo - zatekneš se kako dobar dio života radiš nešto za nešto drugo u nekoj fiktivnoj budućnosti, a to mi se čini besmislenim, pogotovo u ovim godinama. Radim. Imam kontinuitet i to mi je bitno. Reakcije na predstavu su izvrsne, rasprodana je, jako se puno radilo i čeka nas lijepa europska turneja u idućih godinu i pol. To je ta moja sadašnjost koju živim i kojoj se radujem. Već sad sam puno dobila, mada se ježim upotrebe toga glagola. Volim ovaj posao, čini mi se da ga radim pošteno i drago mi je da su se stvari razvile u ovom smjeru. Ne dolazim iz obitelji 'putnika', u mojoj se familiji slabo pričaju jezici, uvijek zezam mamu da ona misli da se putovnica daje na Dugopolju, a ja sam još u srednjoj pobjegla u Englesku, pa mi je drago da će i moje dijete sa mnom vidjeti svijeta.

U zadnje ste vrijeme bili jako zaposleni: završili ste dva filma, mađarski 'Eden' i 'Terezu 33', te seriju 'Besa'. Možete li nam reći što vas je konkretno privuklo tim projektima? Primjerice, po čemu je značajna serija 'Besa', koja se prikazuje na beogradskoj televiziji? Dakle, je li vam kod izbora najbitnija samo vaša uloga ili kao kriterij postavljate i angažiranost projekta?

Naravno da sam jako sretna da smo snimili Terezu, ali sam još sretnija snimanjem i općenito radom na tom filmu. Imali smo divne suradnike te je jako puno mojih dragih kolega i prijatelja radilo na tom projektu. Nadam se da će i rezultat biti proporcionalan. 'Besu' sam snimala odmah iza, zaintrigirala me tema, a i činjenica da će se prvi put nakon raspada Jugoslavije na televiziji u istom projektu govoriti srpski i albanski jezik. Serija se trenutačno emitira u Srbiji, ali nisam još ništa stigla pogledati. Bitna mi je i uloga, dakako, ne da mi se više igrati neprotagoniste, nekakve dekorativne uloge ili servis uloge muškim likovima. To me naprosto ne zanima i to, ako mogu birati, ne radim. Ove sam godine odbila nekoliko takvih stvari, jer sam imala drugog posla koji mi se više sviđao, ali bih ih vjerojatno odbila i da nisam.

Jedna ste od rijetkih glumica koja otvoreno i javno iznosi svoja mišljenja i kritizira političke odluke, npr. potpisali ste peticiju Kulturnjaci 2016., pojavljujete se na protestima itd. Koliko su tome pridonijeli odgoj i odrastanje u Splitu?

Ako mislite na partizansku i antifašističku povijest Splita i povijest moje obitelji koja je vezana za oboje, svakako da - da. Ja volim misliti da sam dobro odgojena, pa eto i od tuda to. Ali to su i naprosto pitanja kulture i zdravog razuma, i na kraju krajeva - humanosti.

Lana Barić | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Nakon što ste zajedno s kolegicama Natašom Janjić i Tihanom Lazović na svojem FB profilu objavili kritičku opasku o nastupu Thompsona na dočeku srebrnih nogometaša na Trgu bana Jelačića, dočekani ste na nož i bili grubo izvrijeđani. Što nam takvo ponašanje govori o slobodi govora u Hrvatskoj i zrelosti nacije?

Nema smisla da otkrivam toplu vodu i govorim da slobode govora nema, jer svi znamo da se mišljenje oprečno vladajućoj ideologiji sankcionira na svim razinama. Možeš biti najgluplji glupi glupan, ali ako si ideološki adekvatan, ti si voćka poslije kiše, puna kapi, s prilikom da ih njišeš po splitskom HNK, Kinoteci, Zlatna vrata, Teatru &TD...Nadam se da će mi Dobriša Cesarić oprostiti ovu debilnu paralelu. Kultura se vulgarizirala do te mjere da sam zaista našla neki mir daleko od Hrvatske, makar nakratko, makar prividno i makar samo zato što nemam vremena sve to čitati i o tome misliti.

Mislite li da su ti napadi bili žešći zato što ste se kao žena drznuli suprotstaviti establišmentu? Pitam zato što se kotač povijesti okreće unatrag i sve više padamo u patrijarhat...

I vrapci na grani vide i znaju da su napadi bili odvratniji jer smo žene. Alergična sam na mizoginiju, imam uvjetni reflex i sprovodim svoje smiješne mini revolucije na dnevnoj razini, jer mislim da su bitne. Naprimjer, kad me netko u mojoj prisutnosti na setu oslovljava zamjenicom i kaže: 'Stavi mi tu više svjetla na nju', ja kažem: "Lana, moje ime je Lana Barić'. Muške kolege se oslovljava imenom, primijetila sam. U tom mi je napadu na nas najdraža bila priča o našoj nebitnosti i oprečnosti u količini buke, mržnje i napada u odnosu na istu. Nebitnost, je li. I ako mogu reći, a zvučat će glupo, još me više boljela nepismenost. Sve te nepismene izjave mržnje, očajne gramatičke konstrukcije, jadan stil, ono, ako je uvreda, hajde makar s ije i je, č i ć, neki autocorrect, spellingcheck, nešto... Danas, u ovom stoljeću. Čovjeku sve bude jasno. Znate, većina članova moje uže obitelji su pripadnici srpske manjine i ja sam kao dijete naslijedila sav taj strah, strah od toga što smo Srbi u Hrvatskoj tijekom rata, što nam se prijeti, što nam se ruši kuća, što nam se daje otkaz, a bez ikakvog razloga. I danas većina moje obitelji, ili ono što je od njih ostalo, žive u tom nekom strahu od pripadnosti pogrešnoj naciji. Meni je to još kao maloj bilo neprihvatljivo i jesam na neki način uzela na sebe prekinuti taj preplašeni niz. Ja sam Feral čitala sakriven u drugim novinama, jer mi je dida rekao da tako radim u javnom prijevozu. Isti taj dida mi je svako ljeto prije početka nastave donosio sve knjige idućeg razreda, da malo vidim što ću učiti sljedeće godine, sigurno zato da dok na engleskom i francuskom u pariškom Odeonu igram francusko-njemačko-hrvatsko-belgijsku predstavu nikad ne zaboravim da sam kao takva apsolutno nebitna, jer je danas potpuno nepotrebno gramatički ispravno govoriti hrvatski, a kamoli još tamo neke nebitne, strane jezike.

Austrijska vlada je zabranila ustaške simbole. Kako gledate na pokušaje reafirmiranja ustaštva u Hrvatskoj, od slučaja s Jasenovcem do toleriranja ustaškog pozdrava, i to posebno kod mladih, estradnjaka i sportaša? Kamo nas to vodi?

U tri krasna smo već otišli. Jel' to smijem reći u Vašoj novini? Općenito, jel' to previše nekulturno za jednu kulturnu djelatnicu?

Jesu li izjave danas već bivše Ane Lederer kao šefice zagrebačke kulture da neće financirati predstave Olivera Frljića, zatim micanje Nataše Rajković s čela Kulture promjene u SC-u i slični slučajevi zapravo ideološke čistke na hrvatski način?

Naravno da se radi o ideološkim čistkama, a s obzirom na to da su modusi istih jadni, rekla bih da su imanentno hrvatske, kako ste ih i sami nazvali. Ana Lederer više nije na čelu kulture Zagreba, ali što to znači? Besmislenost svega što se dogodilo proteklih godina je tolika da mogu samo psovati ili se potući, meni na pamet padaju samo ti neandertalski načini, sve ostalo vidjeli smo ne pali i ne nailazi na razumijevanje, jer se ne igra ista igra, jer su kupe i špade u pitanju. Hrabro koračamo ka naciji nepismenih, znanje i umijeće ne znače apsolutno ništa i jezik nasilja postaje naš materinji jezik.

Lana Barić | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Aktivni ste u Hrvatskom društvu filmskih djelatnika. Kako vidite HAVC u posthribarovoj fazi? U javnost dopiru kontradiktorne informacije - s jedne strane se govori da se cijeli taj sustav urušio, a s druge da cvjetaju ruže.

Muka mi je više i o tome govoriti. Ono što mogu reći je da sam se aktivirala u Hrvatskom društvu filmskih djelatnika, koliko mi to vrijeme dopušta, i da pokušavam sudjelovati u promjenama nabolje, ali da se puno više od mene aktivirao predsjednik Društva Ivan Goran Vitez, koji je u ovih godinu dana napravio hrpu bitnih stvari, a i dalje radi. Opet se vraćamo na istu temu, znamo kako i zašto je Hribar pritisnut i istisnut iz HAVC-a, a najbolnije je to da je oslobođen krivične odgovornosti, u što nikad nismo ni sumnjali, i nikom ništa. Nikom ništa. A šteta koja je načinjena njegovu imenu, način na koji je kontinuirano demoniziran, to je nemjerljivo, i jedino čemu se kao čovjek mogu nadati je da je ljudima mimo branše jasno o čemu se tu cijelo vrijeme radilo te da je i on sam našao neki mir u odnosu na sve to.

Performer Siniša Labrović je otišao iz zemlje. U kojoj ste vi fazi?

U fazi sam da sam početkom godine snimala u Mađarskoj, pa u Beogradu, sad sam mjesec dana bila u Njemačkoj, ovaj intervju radimo dok sam u Francuskoj i dobar dio godine neću biti u Hrvatskoj. Hoću li zbog toga pustiti suzu - teško. Ne vjerujem da ću ikad otići, mada mi nije strano misliti o tome.

  • Stranica 2/2
  • vjaceslav 19:07 30.Siječanj 2019.

    nadam se da će ova umjetnica vidjeti frljića ili bar hribara i sinergično dodatno popljuvati hrvatsku. :-)

  • ivan.lorkovic 14:51 30.Siječanj 2019.

    Hrvatska povijest u zadnjih 100 godina jest poviest srbsko-hrvatskih odnosa. VELIKA PRIJEVARA JEST u tome što jedna politička opcija (lijeva) i njezini povjesničari uvijek prilaze povijesti segmentirano - ili izvače razdoblje ili događaje koje idu u prilog njihovom svjetonazoru i ... prikaži još! ideologiji. Sve drugo zanemaruju i ostavljaju u tišini "pod tepihom". želio bih da POVIJEST Hrvata u zadnjih 150 godina ide KRONOLOŠKI DOGAĐAJ PO DOGAĐAJ ništa ne skrivajkući niti ne prešućujući

  • BESTpartizan 10:48 30.Siječanj 2019.

    josipović je bio u pravu