Početkom nove, 2021. godine, jednu za drugom, pročitao sam dvije knjige domaćih autora koje daleko nadmašuju prosjek, uzimajući u obzir korpus knjiga koje sam pročitao. Radi se najprije o zbirci novela “Štapići za pričanje” Ivice Đikića, koja je po mojemu mišljenju vrhunac prošlogodišnje književne sezone, a zatim novi roman Miljenka Jergovića “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”, koji će, bez obzira na to što je objavljen na samom početku, nesumnjivo obilježiti književnu godinu pred nama. Jergović je, uzimajući u obzir i ovaj roman, jedinstvena pojava u okvirima hrvatske književnosti. Ni sam ne znam koja mu je ovo knjiga po redu, jer mi se nije dalo kopati po piščevoj bibliografiji, jedino znam da je ovo 17. njegova knjiga koju je objavila Fraktura, uključujući tu i dva kola edicije “Djela Miljenka Jergovića” od osam knjiga. Ono po čemu je Jergović jedinstven je to da nijedna od tih knjiga ne pada ispod prosjeka, bez obzira na to koliko visoko postavili letvicu.
Dok sam još bio dio nekakve bosanskohercegovačke književne scene, iz koje sam se u jednom trenutku “samoisključio”, u više navrata sam svjedočio pravim malim izljevima bijesa nekih “književnika”, čija “Sabrana djela” čini jedna ili eventualno dvije knjige, na toliku Jergovićevu produktivnost. Međutim, da ti nadobudni književnici shvaćaju književnost barem u onoj mjeri koliko je ne shvaćaju, ili da je čitaju, puno više bi ih trebala razbjesniti jedna druga činjenica, a to je da Jergović, pored tolike produktivnosti, spada u one rijetke pisce koji se iz knjige u knjigu mijenjaju.
Roman “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba” nastavlja se na prethodni Jergovićev roman “Herkul”, u kojemu se autor poigravao žanrovskim. Sličnu književnu strategiju imamo i u ovom romanu, ali na jedan drugačiji način. Ovdje žanrovsko funkcionira kao svojevrsna književna igra, da svjesno usmjeri čitateljska očekivanja. Roman je podnaslovljen kao “pikarski roman”, iako se ne radi o klasičnom pikarskom romanu, bez obzira na to što su se i pisac i izdavač itekako potrudili da se stekne takav dojam. Tu su izvrsne ilustracije čiji je autor Ivan Stanišić, karakteristične za žanr pikarskog romana. Glavni lik, Babukić, tzv. civilno lice na službi u JNA, analitičar u Komandi Zagrebačke armijske oblasti uoči rata, ima u sebi i onu prijeko potrebnu infantilnu crtu, svojevrsnu pomaknutost, koju Jergović pomno gradi nekim usputnim detaljima, što je u žanru pikarskog romana dio književnog kanona. Babukić je čovjek bez savjesti i bilo kakve empatije, po svemu čovjek novog doba, dakle tipični lik ovog tipa romana. Pikarski roman Ive Brešana u svojem naslovu, “Ispovijedi nekarakternog čovjeka”, naglašava ovu žanrovsku zadatost. Tu je i samoironija. Jergović je, naime, i lik iz svojega romana. Spominje se na dva mjesta: Babukića na jednome mjestu naziv špageterije Mama Leone podsjeti na knjigu jednog “srpsko-hrvatskog pisca za kojeg već dugo nije čuo”, dok pripovjedačica središnje priče romana, Karmen, kaže Babukiću kako joj je neke detalje ispričao “jedan hrvatski pisac, koji povremeno putuje u Sarajevo i obilazi sarajevska groblja”. Jergović je sličnu formu odabrao ponajviše iz jednog razloga: glavni likovi pikarskih romana, pa tako i Babukić, uvijek su tamo gdje se događa nešto važno, odnosno povijest se doslovce odvija pred njihovim očima. Oni su poput “Zeliga” iz filma Woodyja Allena, uvijek na izvoru događaja. Jergović u romanu govori zapravo o suvremenom dobu, na sličan način na koji se bavi 20. stoljećem u romanu “Dvori od oraha”, s tim da ovdje imamo “objektivnog” umjesto sveznajućeg pripovjedača. Babukić se, tako, 11. rujna 2001. nalazi u bostonskoj zračnoj luci, dok pored njega prolazi jedan skrušeni Arap s melankoličnim izrazom lica. Zove se Muhammed Atta i Babukić već zna što će se dogoditi koji sat kasnije, da će se Atta zabiti u jedan od tornjeva njujorškog Trgovačkog centra. U romanu se spominju i Donald Trump i ubojstvo iranskoga generala Kasema Sulejmanija. Tu je i priča o sendviču koji je Babukić u frankfurtskoj zračnoj luci ukrao izraelskom čudu od djeteta, violinistici i pijanistici Larissi Blum. To je zapravo priča o Europskoj uniji, gdje svaki sastojak sendviča, od ementalera pa do šunke, kao u romanu “Zovem se crvena” Orhana Pamuka, priča priču o vlastitom nastanku. Preko ovog detalja Jergović govori o jednom birokratskome mastodontu, jer se slična priča može bez problema rekonstruirati iz takozvanog principa sljedivosti, jednog od ključnih dokumenata Europske unije, koji se zasniva na dokumentaciji koja mora pratiti svaki proizvod.
Ne postoji, čini mi se, bolji način od tog mehanizma da se pokaže suština Europske unije, tvorevine koja će se ugušiti pod težinom svojih birokratskih balasta. Tu je i neizostavno arapsko pitanje: “Umjesto lirske i metafizičke poezije, neka bude roman. Umjesto mitološke povijesti, neka bude grad. Samo Paul Auster arapskome svijetu može donijeti mir, vjerovao je arapski Babukić, prije nego što je ogladnio”. Babukić, također, na jednome mjestu uspoređuje kapitalizam i komunizam: “Razlika između komunističkih i kapitalističkih laži je ta što su komunističke laži zasnovane na božanskim, a ne na ljudskim istinama. Bog je, naime, ljubav, a čovjek... Čovjek je, recimo to tako, interes”. Smak svijeta nastupa 2023. godine, a uzrok je događaj s beogradske Zračne luke “Nikola Tesla”. Smak je nastupio uslijed smrtonosnog COVID-23 koji je tu donio jedan Pakistanac. Radi se o “virusu” protiv kojega je jedini lijek šutnja. Aktivira se, naime, nakon što netko izgovori određenu frazu, što se, naravno, i događa.
Kad počnete čitati ovaj roman u zadanom ključu pikarskog romana, bit ćete najprije zbunjeni, jer tu mnoge stvari strše i iskaču, a tek kasnije shvatite da je riječ o svojevrsnoj dekonstrukciji žanra, što zapravo ne znamo do njegovih posljednjih stranica. Bune ponajviše dvije stvari: odmah na početku Jergović u svog lika upisuje jednu biblijsku referencu: vjetrogonja Babukić s trideset i tri godine odlazi iz Zagreba, pa se ostatak života, gotovo trideset godina, smuca po zračnim lukama ili leti zrakoplovima, odnosno nakon trideset i treće godine “živi” na nebu. Tijekom čitanja cijelo me vrijeme bunio ovaj detalj, neskrivena sugestija da u liku Babukića prepoznamo Isusa iz Nazareta. Neočekivani obrat, koji uslijedi na kraju, daje odgovor i na ovo. Druga stvar koja me je mučila je Babukićeva lektira, jer je Babukić i strastveni čitatelj: “Babukić je takav čovjek, te vrste je njegova neuroza, da ga je više strah dosadne knjige nego bombe u zrakoplovu”. Knjige koje Babukić čita, “Vergilijeva smrt” Hermana Brocha, “Doktor Faustus” Thomasa Manna, “Herzog” Saula Bellowa, “Sotonski stihovi” Salmana Rushdieja, “Mustafa Madžar” Ive Andrića, “Zastave” Miroslava Krleže, pripadaju epohi 80-ih, kad su se čitale u bivšoj državi. Naravno, i ovaj detalj u završnici romana “sjedne” na svoje mjesto. Međutim, “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba” prvenstveno je roman o pisanju, a još više roman o čitanju. Smak svijeta iz romana nije njegov kraj, odnosno kraj svijeta nije kraj priča. Babukić ima jednu nevjerojatnu sposobnost, a radi se o učenju jezika, koja se razvila kod njega nakon odlaska iz Zagreba, u koji se nikad kasnije nije vratio, iako iz gradova koji su nas odredili nikad ne možemo otići. (Ova gorka ironija vrlo je važna za ovaj roman.) Babukić može na osnovu nekoliko jednostavnih rečenica savršeno razumjeti svaki jezik koji čuje, rekonstruirati kompletnu njegovu leksiku i sintaksu. Na početku romana Babukić govori četrdeset i četiri jezika, da bi se taj broj na kraju popeo na devedeset i jedan. Jedino, na početku romana, nije uspio razumjeti jednu rečenicu koju je čuo na jednom letu, na nepoznatom jeziku koji je čas zvučao slavenski, čas ugrofinski, od čega Babukić osjeća stanoviti strah. To je zapravo jedini strah koji on osjeća u ovom romanu: strah od nepoznatog. U roman su upisane brojne književne posvete. Babukić se, primjerice, u frankfurtskoj zračnoj luci pretvara u jednom trenutku u Bulgakovljeva Wolanda, kad umjesto karte za let poturi bezvrijedni papirić. Babukić nije klasični junak pikarskih romana, on nije Don Quijote koji juriša na vjetrenjače, njegov glavni talent uz jezike je slušanje tuđih priča, on je neka vrsta savršenog čitatelja.
Zračne luke su u tom kontekstu biblioteke, po kojima on sluša tuđe priče, što mu omogućuje njegovo poznavanje jezika, jer su zračne luke ujedno i suvremeni Babiloni, svijet gdje najviše dolazi do izražaja biblijska pomutnja jezika. Babukić se u jednom trenutku pretvara i u Andrićeva fra Petra iz “Proklete avlije”, zatvora u kojemu odzvanjaju svi jezici Otomanskog Carstva, a koje on osluškuje iz prikrajka i na osnovu njih stvara vlastite priče. Taj moment najviše dolazi do izražaja kad Karmen priča Babukiću neku vrstu kratke povijesti prostitucije u Sarajevu, i to priču koju je čula od vlastita djeda. Više slojeva priče, kao u “Prokletoj avliji”, sklapa se u jednu, koja u konačnici ima neki mitološki suspens. Ova knjiga, također, što je karakteristično za romane o pisanju, pršti imaginacijom, po čemu je usporediva s nekim velikim knjigama tog tipa, s “Fizikom tuge” Georgija Gospodinova, s romanom “Ako jedne zimske noći neki putnik” Itala Calvina ili s “Bjegunima” Olge Tokarczuk. Izdvojit ću tek jedan motiv, kao primjer, priču o “melankoličnoj muhi” iz Sankt Petersburga koju kad izvezu u Poljsku ili Litvu, pa i kad se tamo izleže iz jajašaca, ugine nakon nekoliko sati leta. Kad je riječ o piscima poput Jergovića, neminovno se postavlja pitanje gdje se ovaj roman nalazi u kontekstu cjelokupna njegova stvaralaštva. Sa sigurnošću mogu reći da je ovaj roman arhitektonski najraskošnija Jergovićeva građevina koja se čudesno sklapa pred našim očima u skladnu cjelinu u posljednjim rečenicama romana, iako nam je pisac dao dovoljno “materijala” da to uočimo i ranije. A nismo, barem nisam ja. Također, tu je i spomenuta imaginacija, koja nadilazi čak i onu koju je Jergović demonstrirao u svojoj zbirci “Inšallah, Madona, inšallah”. Iz moje perspektive, uz “Selidbu”, ovo je definitivno najbolji Jergovićev roman.
