Dan koji će u životu Amerikanaca biti upisan kao najtragičniji dan u njihovoj povijesti, kada se obilježava stradanje nedužnih civila u bombaškom napadu 11. rujna 2001.godine, bit će posebno težak dan i u životu američkog predsjednika Donalda Trumpa. Danas će i službeno biti objavljena knjiga novinara Boba Woodwarda koji je slavu stekao zahvaljujući razotkrivanju skandala Watergate. Njegova knjiga "Fear" prepuna je štetnih optužbi na račun američkog predsjednika, kojeg je Woodward u knjizi opisao kao čovjeka kojeg ne poštuju članovi njegove administracije i gotovo uvijek, već rutinski, rade protiv njegovih želja.
Upravo zbog toga, danas podsjećamo na veliki intervju kojeg je s novinarskom legendom održala naša novinarka Danijela Mikola.
Bob Woodward ušao je u učionicu i pogledao studente druge godine novinarstva na Yaleu kojima predaje istraživačko novinarstvo. "Što mislite, kako bi danas, u doba interneta, bilo moguće otkriti aferu Watergate?". Studenti su ga pogledali dignutih obrva. Jedan pametni je rekao "Pa na Googleu bismo potražili Nixonove tajne spise". Woodward je bio zapanjen. "Hej, guys, pa ti spisi su tajni! Ne bi bili na internetu!"
Oni su se smijuljili nesvjesni koliko se zapravo današnje novinarstvo razlikuje od onog kojim se bavio Woodward. Početkom 70-ih on je imao 28 godina, radio je tek nekoliko mjeseci za Washington Post, a onda je, s kolegom novinarom Carlom Bernsteinom, "nanjušio" i potom raskrinkao aferu Watergate, koja je pokrenula višemjesečna istraživanja američkog državnog vrha i dovela do ostavke tadašnjeg predsjednika Richarda Nixona.
Woodward je postao legenda, objavio je 18 knjiga o američkim predsjednicima i politici, od toga su 12 bestseleri. Radi kao profesor i još je urednik u Washington Postu. Uskoro mu izlazi nova knjiga, o Donaldu Trumpu. Što danas možemo naučiti iz afere Watergate Woodward je pokušao prenijeti u predavanju kolegama novinarima iz cijelog svijeta.
"Netko me pitao koji bi nas svjetski ili američki problem danas trebao najviše brinuti. Moj odgovor je - tajne vlade. Tajne vlade imaju svi, dobro su skrivene, sve što rade, rade u dubokoj tajnosti, a često posve nepotrebno. Stalno se moramo boriti s otkrivanjem njihovih tajni, što rade, tko ih radi, potom ih objaviti. Drugi problem je internet, koji je prebrz, prenestrpljiv, površan i često netočan. Pada mi na pamet jedan događaj iz sredine sedamdesetih, nakon što je Nixon dao ostavku. Radili smo film na temelju knjige koju smo napisali Calr Bernstein i ja - 'Svi predsjednikovi ljudi', koja govori o prikrivanju Nixonove afere. Režiser filma tražio je adekvatnoga glumca za ulogu urednika Posta Bena Bradleeja. Izabrali smo Jasona Robardsa jer mu je jako nalikovao. Jason je tad bio u zalasku karijere, bio je alkoholičar, imao je nesreću, ponudili su mu 50.000 dolara za ulogu i on je bio oduševljen. Uzeo je scenarij, odnio ga kući, pročitao, vratio se idući dan i rekao: 'Ja ne mogu glumiti Bradleeja'. Pitali smo zašto, što ne valja. On je rekao 'Pa sve što Bradlee radi u filmu je da hoda gore-dolje po redakciji i govori 'Gdje je jebena priča!' A režiser mu je odgovorio: 'Pa to urednici novina i rade, to im je posao, trčati po redakciji i govoriti gdje je jebena priča!'. E, pa to je i danas još osnova novinarskog posla; naći jebenu priču. Ali zbog brzine protoka vijesti, zbog politike i politikantstva moramo se, u svakodnevnoj potrazi za vijestima, upitati što je jebena priča. To danas nije kristalno jasno. Kako uopće prezentirati jebenu priču, u kojem formatu, kad je plasirati, kako je provjeriti, istražiti. To su ozbiljna pitanja koja si moramo postaviti kako bismo objavili priču i zadržali povjerenje čitatelja", nasmijao nas je Woodward jer smo se svi pronašli u tim situacijama.
A što se zapravo događa s tim povjerenjem čitatelja u medije? Ono danas gotovo da i ne postoji?
Ako pitate ljude vjeruju li medijima, dobili biste različite odgovore, ali 60 posto bi ih reklo da ne vjeruju medijima. Naravno da je to loše, ali je činjenica da nam mnogi ne vjeruju. A kad imaš proizvod kojemu ne vjeruju, moraš se pitati kako to promijeniti. Moje mišljenje je da čitatelju moraš dati više istraživačkog novinarstva, više reportaža, terenskog posla. Nedavno sam razgovarao s jednim reporterom i pitao ga kad će ići van raditi intervju. On je rekao: 'Ne, ne, ja ne idem van raditi intervju, ja to odradim ili preko interneta ili telefonom'. Danas su novinari prelijeni ići van po priču, ne rade to. Studenti me često pitaju kojim sam se metodama služio u svom istraživačkom novinarstvu. Onda im konkretno pokažem. Zadam im velike projekte. Kažem im: 'Izađite iz knjižnica, maknite se s interneta, idite van, gledajte što se događa i donesite mi jebenu priču, o bilo čemu'. Kad uhvate tu nit, izađu van i pronađu priču, shvate bit novinarstva, donesu sjajne priče.
Kako je to konkretno izgledalo u Vašem slučaju, u vrijeme dok ste otkrivali aferu Watergate?
Od mog Watergate partnera Carla Bernsteina sam naučio puno. Dok smo istraživali tu aferu, donio je listu s imenima ljudi, njihovim adresama i odlučili smo ih sve posjetiti bez najave. Neka vrata su nam zatvorena pred nosom, neki su nas psovali, ali mnogi su htjeli pričati s nama. Ljudi vole kad mogu ispričati svoju priču. Nevjerojatno je što su ti sve u stanju ispričati ako ih samo slušaš. A kad ih slušaš i kad si na terenu, samo trebaš slijediti svoj 'nos' i namirisat ćeš priču. Kako sam nanjušio Watergate? Sjećam se da sam išao na sud pratiti suđenje petorici provalnika koji su provalili u sjedište nacionalnog odbora Demokratske stranke u hotelsko-stambenom kompleksu Watergate u Washingtonu. Radio sam tad u crnoj kronici. Sjedio sam u sudnici kad su doveli tu petoricu provalnika. Svi su bili odjeveni u crna odijela. To mi je odmah bilo čudno. Provalnici ne hodaju okolo u odijelima. A kad je jedan sucu rekao da radi u CIA-i, shvatio sam da nešto ne štima. Sve je smrdjelo, i to jako. Nisam znao kamo će me to odvesti, ali slijedio sam trag, tjednima, mjesecima, na kraju i godinama.
Danas takvog istraživačkog novinarstva koje traje tjednima i mjesecima gotovo da i nema. Teško ga je provoditi jer vijesti moraju ići brzo i doprijeti do velikog broja čitatelja. Kako se tu uklapa koncept novinarskog istraživanja koje ste radili Vi?
Nije teško. Sistem je isti prije i danas. Trebaš samo postavljati prava pitanja pravim osobama, imati nos za priču, slijediti istinu koju saznaš, graditi odnose s ljudima s kojima pričaš. Ali za to treba vremena, to traje, i to treba reći uredniku, da takva priča ne može ići van za dan. U tome je tajna istraživačkog novinarstva i njegova veličina. Kad sam pisao knjigu o Bushu, naučio sam važnu lekciju. Trebao sam napraviti razgovor s generalom koji nije htio razgovarati sa mnom. Ostavljao sam mu poruke, zvao ga, slao mu mailove. Ništa. Saznao sam u kojem dijelu Washingtona živi. Razmišljao sam koje bi bilo dobro vrijeme da banem nenajavljen na vrata generalu s četiri zvjezdice. Što biste vi napravili? 5 ujutro? Pa on je vojnik, u to vrijeme suludo vježba. Odlučio sam pokucati mu u utorak u 20.15 sati navečer.
Nastavak na sljedećoj stranici...
