U Dobroti, gradiću od otprilike osam tisuća stanovnika nadomak Kotora, crkva je svetog Eustahija, a na malom groblju iza crkve je pak posljednje počivalište don Branka Sbutege, katoličkog svećenika i velikog intelektualca, rođenog u travnju 1952., a preminulog 2006., također u travnju, u Dobroti u kojoj je služio kao župnik. Šteta je na putu u Boku ne svratiti u Dobrotu, prekrasan crnogorski primorski gradić, i ne posjetiti njegove sakralne objekte, sv. Eustahija i, u svetištu te crkve, ne doći pogledati zidni mozaik Ede Murtića.
Fantastičan je - jedno od najljepših hrvatskih umjetničkih djela koje u Hrvatskoj uopće nije.
Mala Dobrota čuva veliko - ne samo po dimenzijama već i značaju - Murtićevo djelo, zidni mozaik “Hvala tebi Bože što sam bio na ovom svijetu”, s centralnim motivom Uzvišenja Svetog Križa. Izradio ga je u suradnji s don Sbutegom na samom kraju 80-ih. Veličanstven je, prostire se na tristotinjak četvornih metara na tri zida svetišta crkve, njezina je pozadinska kulisa.
Kako je prije više godina za “Večernji list” napisao Branimir Pofuk, “njegova je čudesnost u viziji i kompoziciji kojom deklarirani ateist u umjetničkom zanosu prikazuje svijet stvoren od Boga i preobražen od Krista, uskrslog Otkupitelja čiji je simbol u središtu tog svemira. Nakon što su mu sličnu narudžbu otkazali mostarski franjevci, Murtić sigurno nikad ne bi došao u malu Dobrotu da tamo nije službovao don Branko Sbutega, svećenik, erudit, veliki poznavatelj i zaljubljenik u umjetnost, esejist, pjesnik, dobrotvor, mirotvorac i humanist. Nije taj Murtićev mozaik tek ispunjenje narudžbe nekog nadobudnog i ambicioznog župnika. To je rezultat susreta i razgovara dva čovjeka. Na jednom zidu u vrtu, u kutu spojenih građevina crkve i župnog dvora, iznad stola za kojim ih je lako zamisliti uz jutarnju kavu, Murtić je ostavio lijep podsjetnik na taj dijalog. Vjerojatno od kamenčića preostalih od velikog mozaika u crkvi, napravio je goluba, simbol Svetog Duha. Svećenik je, pak, na umjetnikov zahtjev, dao tekst naslova, odnosno mota ispisanog u luku u vrhu mozaika: ‘GRATIAS AGO TIBI DOMINE QUIA FUI HOC MUNDO’, što u prijevodu s latinskog na hrvatski znači ‘HVALU DAJEM TEBI GOSPODINE ŠTO SAM BIO NA OVOM SVIJETU’”.
Murtićev mozaik u Dobroti
“Neke je iznenadio angažman slikara Ede Murtića u sakralnom ambijentu, i to izrada monumentalnog mozaika u crkvi svetog Eustahija u Dobroti u Boki kotorskoj, mjestu usred Kotorsko-risanskog zaljeva, udaljenom pet kilometara od Kotora. No očito je riječ o predrasudama kojima je donekle jasan uzrok – kod nas se rijetko angažiraju tako sposobni likovni umjetnici, ne samo u sakralnom nego uopće u javnom prostoru. Tek je šačica upućenih pojedinaca unutar crkvenog konteksta, među kojima i naručitelj dobrotskog mozaika – don Branko Sbutega i sam pjesnik i intelektualac – uviđala dosege Ede Murtića i nagnuća u umjetnosti svojeg vremena. Zacijelo onaj koji je iole uvidio neutaživu težnju za radom i za novim likovnim okušajima umjetnika Murtićeva profila, ako ne već u samog Murtića, jasno mu je zašto ga je dovela do toga da je pristao na rad unutar sakralnog konteksta”, kaže za Express povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka Nevenka Šarčević. Prije dobrotskog mozaika, dodaje, niz inicijativa u tom pogledu iz različitih razloga nisu izvedene.
“Naime, naknadno se doznaje, planiralo se da prema njegovim nacrtima budu izvedeni vitraji za franjevačku crkvu u Dubravama kod Brčkog u Bosni, u franjevačkoj crkvi na Plehanu s Đurom Sederom i drugim slikarima, ali i postav očito izrađenih mozaika za apsidu u franjevačkoj crkvi u Mostaru. Dobrotski je mozaik Edo Murtić izveo do kraja u godinama tik pred rat, otprilike između 1988. i 1990., s motom ‘Hvala tebi Bože što sam bio na ovom svijetu’. Riječ je o natpisu ponad centralnog dijela te velike kompozicije na tristotinjak kvadratnih metara na tri zida svetišta crkve. Mozaik, praktički poput pozadinske kulise, uokviruje glavni oltar Giuseppea Bernardija iz druge polovice 18. stoljeća (inače kipara koji je pripadao velikoj kiparskoj obitelji Torreti, koja je obilježila skulpturu mletačkog settecenta). Riječ je o crkvi izgrađenoj prema projektu mletačkog vojnog arhitekta Bartola Riviere, u drugoj polovici 18. stoljeća, a ispunjenoj i drugim oltarima koji su posvete pomorskih dobrotskih obitelji, unutar kojih se na stropu ističe dvanaest ulja na platnu Joze Kljakovića na kojima je predstavio život svetog Eustahija”, otkriva Šarčević.
Murtićev mozaik u Dobroti
Tema Murtićeva mozaika je, nastavlja, povezana i korespondira sa središnjim motivom Uzvišenja svetog Križa kojim se ukazuje na važnost kulta svetog Križa u ovoj jednostavnoj baroknoj crkvi. Naime, ikonografiju mozaika odredila je pobožnost koju dugo njeguju mještani Dobrote. Ustvari, riječ je o dva križa u centralnom dijelu kompozicije - uspravni bijeli, uokviren žutom mandorlom, i, nešto niže, ukoso postavljen crveni, što upućuju i na središnju simboliku kršćanstva.
“Vezano uz značenjski sloj, nije naodmet podsjetiti, posebno zbog aktualnih okolnosti ratova, kako je Jürgen Moltmann, jedan od istaknutih predstavnika teologije nakon Holokausta, pisao o doživljaju križa kroz iskustvo Raspetog: ‘Gdje se god ljude ubija, guši plinom, muči ili strijelja, Raspeti je među njima.
On im pripada’, ali nadasve da je kršćanska nada ona ‘koja se ponovno rađa iz razočaranja, snaga koja omogućuje izdržati protiv sila smrti sve do pobjede života’.
Doima se primjerenom ova teološka referenca jer Moltmann odgovorno i kritički upućuje na Drugi svjetski rat, koji je u ranoj dobi odredio i život i djelo Ede Murtića (Velika Pisanica, 1921. – Zagreb, 2005.). U to vrijeme, likovno izražavanje Murtiću je medij i na(čin) otpora, što je posebno iskazao u mapi grafika inspiriranih antiratnom poemom ‘Jama’ Ivana Gorana Kovačića, i to u suradnji s kolegom slikarom Zlatkom Pricom. I Murtićevo formalno obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu poklapa se sa složenim globalno-političkim okolnostima, također s ratnim godinama, kad je studirao slikarstvo u klasi Ljube Babića (1939. – 1943.). U međuvremenu je pohađao i slikarsku školu Petra Dobrovića u Beogradu (1940. – 1941.), kojega je izabrao po svojem afinitetu, kod kojega će fascinirati odnos prema boji, kako će kasnije istaknuti.
Dakle, Murtić se isticao po svojem uvjerenom antiratnom i antifašističkom usmjerenju. Moć izražavanja putem likovnog medija kao oblik borbe protiv sila rata i besmislenog stradanja, tada ga je fascinirala”, ističe Šarčević.
Murtićev mozaik u Dobroti
Nadalje, dodaje, na dobrotskom mozaiku ipak je riječ o svojevrsnoj predstavi života u dinamici izražajnih, napose primarnih boja i oblika te o vrlo otvorenom odnosu prema ikonografiji likovnog djela u liturgijskom kontekstu kojemu to ne oduzima dostojanstvo. Uz prikaze dvaju križeva, na mozaiku su predočeni različiti simboli, primjerice simboli četiriju evanđelista, sunce i mjesec, duga, biljni i životinjski svijet, a jedine su ljudske figure u donjem dijelu središnjeg prikaza iza oltara: prikazani su muškarac i žena u narodnoj (bokeljskoj) nošnji.
“Murtić se likovno izražavao vješto u raznim drugim slikarskim medijima. Bio je doista plodan likovni umjetnik. Sudeći prema tome koliko je različitih svjedočanstava o susretima u njegovu ateljeu koja su inspirirala umjetnička djela, i upamćen je po tome da je imao stvarno dosta vremena za druženja, da se susretao ne samo s kolegama umjetnicima, nego i s političkim, i to ključnim protagonistima, pri čemu je poznato kako je Murtić redovito govorio, otvoreno iznoseći svoje stavove.
Danas je to praktički gotovo nezamislivo kod likovnih umjetnika, ako ne djeluju striktno unutar konceptualne ili aktivističke prakse i ne govore o spomenutim temama vezano uz rad”, kaže povjesničarka umjetnosti.
Neprestano je radio
U našoj likovnoj sredini Murtić je, nastavlja, djelovao i pokretački, pri čemu se ističe njegov poticaj za osnivanje Galerije Forum, u Teslinoj ulici.
- Njegovi kolege i prijatelji svjedoče da je neprestano radio.
Premda je svemu prethodio proces, brojni pokušaji i radna disciplina, nerijetko se isticalo kako je djelovalo kao da s lakoćom i brzo radi. Prošao je kroz vrlo različite faze, angažiranu, antiratnu, ekspresivnu, naročito se istaknuo apstraktnim, gestualnim izrazom pod utjecajem viđenog u New Yorku početkom pedesetih, unutar enformelnog slikarstva šezdesetih, kao i ponovnih “povrataka” figurativnom izrazu.
Puno je putovao i izlagao u međunarodnom okviru. Znakovito je isticao kako je njegova apstrakcija bila krajolik u kojem je boravio i da ustvari “nije nastala iz glave”. Zbog takva pristupa, jasno je zašto su i motivi na mozaiku u Dobroti uvjerljivi, pojašnjava kritičarka.
Svakako je mozaik u Dobroti, kaže, potvrda da je don Branko Sbutega kao jedan od rijetkih svećenika poznavao situaciju u pogledu sakralne umjetnosti u Bosni, Hrvatskoj i šire.
Pokojna Goranka Vrus-Murtić i Ranko Murtić uz Ratni ciklus Ede Murtića
“Nastojanja u kulturnim područjima u baštini Boke kotorske danas imaju don Robert Tonsati, ali i don Pavao Medač, aktualni župnik sv. Eustahija u Dobroti, i tek nekolicina drugih svećenika, pri čemu se ističu franjevci iz Bosne. Prilikom jednog okruglog stola na temu sakralne umjetnosti početkom devedesetih, Sbutega je ukazao da postoji distinkcija između visoke razine koju su tada uspjeli postići bosanski franjevci i onoga što je istaknuo da nije izvedeno, primjerice, u projektu svetog Petra u Splitu ili u katedralama u Mostaru i Banjoj Luci.
Međutim, danas se situacija u uređenjima sakralnih objekata čini još nepovoljnijom. I Edi Murtiću su prije ovoga odbili rad za franjevačku crkvu svetog Petra i Pavla u Mostaru na temu Kristovo uskrsnuće na inicijativu fra Radovana Petrovića, a uz njega su ga željeli još neki fratri. No odustalo se, kako svjedoče neki, zbog novoizabrane provincijske uprave”, navodi Šarčević.
“Premda su ga platili, ne samo da fratri koji odlučuju nisu bili zadovoljni s onim što im je Edo Murtić ponudio nego se odustalo od suradnje i postavljanja u crkvi i k tome su još bili u pravnom sporu.
Naručitelj župnik don Branko Sbutega
Gotovo ironično, tu su u crkvi, obnovljenoj nakon rata, postavljeni mozaici vrlo kontroverznog i zbog toga iz isusovačkog reda isključenog Marka Rupnika i njegove radionice, koja imitira dekorativne forme i dodatno stilizira istočnjačke figuralne mozaike. Ustvari je kod Rupnika riječ o ponavljanju sličnih šablona koje redovito ispunjavaju pozlate, što pokazuje ukus i želje naručitelja koji se češće opredjeljuje za predvidivost i pojednostavljenost likovnog govora, rijetko za rizik. Sladunjavost njegovih svetačkih prizora ispunjenih zlatnim teserima kao ilustracija iz starih katekizama privlači široku publiku koja voli ‘razumljivo’ i doslovno”, kaže Šarčević.
“Stoga je očito u ovome primjeru koliko je rijedak likovno-znalački odnos, kao u don Branka Sbutege. Da bi se shvatilo njegove težnje i namjere, treba znati da je s intelektualnim i praktičnim uvjerenjem isticao da ‘umjetnost koja nema i crkvu, kao (nekada glavni) prostor svoga izražavanja gubi’. Time se dolazi do temeljnog problema struke koja gotovo svemu daje pravo umjetnosti, čime joj se sve više oduzima suština. U pogledu Sbuteginih izjava prigodom spomenutog tematskog okruglog stola na kojem su sudjelovali i Davor Matičević, Radovan Ivančević, Tonko Maroević, Đuro Seder, fra Vjeko Božo Jarak, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća da se tada Crkva većma uspavala, nameće se razmišljanje o tome što je onda danas, kad se kič gotovo niti ne prepoznaje kao neki problem i kod struke. U tom je kontekstu ovo djelo Ede Murtića itekako poticajno”, zaključuje stručnjakinja.
Murtićev mozaik u Dobroti
“Ako bi se, kako je očekivano, reprezentativan mozaik Ede Murtića u Svetom Eustahiju u Dobroti u Boki kotorskoj isticao najprije kroz senzaciju jer je izrazito monumentalan, i jer se takav mozaik našao u baroknoj crkvi, učinilo bi mu se štetu jer bi se promašila bit koja stoji iza koncepta i onoga što je bilo na umu naručitelju, župniku don Branku Sbutegi, kao i slikaru. Ekskluzivnost, ako se već koristi takav termin, jest da je djelo opisane naravi uopće izvedeno u crkvenom prostoru, a napose da se u kontekstu naše regije ne događa često da se angažira umjetnik likovnih dosega kakvi su bili u Ede Murtića, i k tome da postoji spoj sličnog razumijevanja s naručiteljem, u slučaju, don Brankom Sbutegom”, kaže Šarčević na kraju.
“Značaj mozaika u Dobroti možemo odrediti kontekstom, osobito onim u kojem se uobičajeno promatra Murtićevo djelo, koje nerijetko ima snažnu političku konotaciju - što je, dakako, opravdano, ali ovaj mozaik pokazuje da umjetnici mogu ponuditi rješenje i izvan onih okvira unutar kojih ih uglavnom promatramo i tumačimo”, napominje za Express dr.sc. Sandra Križić Roban, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Značaj, dodaje, proizlazi i iz osobitog pristupa don Branka Sbutege, koji je bio nesvakidašnja osoba u crkvenim krugovima, intelektualac, rijetko misaono biće, izuzetno važan.
“Vjerojatno iz takve sinergije proizlazi mogućnost djela. Davno sam razgovarala s Murtićem, bio je osoben, nevjerojatna energija, pronicljiv, vjerujem da je s Butegom mogao dobro razgovarati”, zaključuje ova stručnjakinja.
Edo Murtić svojim je slikarskim opusom i snažnom umjetničkom osobnosti obilježio i formirao kulturni život Hrvatske i regije u drugoj polovici XX. stoljeća. Kako se navodi na stranicama Fondacije Murtić, krajem 30-ih se počinje baviti scenografijom i radi za Studentsko kazalište u Zagrebu. U ovom razdoblju, formira se i njegovo snažno, ljevičarski orijentirano političko uvjerenje, što je rezultat utjecaja književnika Miroslava Krleže i ostalih angažiranih intelektualaca. Oblikuje plakate za Ujedinjene radničke sindikate. Član je Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Akademiju likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu Murtić upisuje 1939., profesori su mu Ljubo Babić i Krsto Hegedušić, godinu kasnije odlazi u Beograd na slikarsku školu Petra Dobrovića.
Murtić je bio antifašistički borac
Za vrijeme Drugog svjetskog rata opredijelio se za antifašistički pokret i vrijednosti koje je njegovao te u svom umjetničkom i kulturnom radu izražavao do kraja života. Početkom 1943. odlaskom u partizane postaje aktivni sudionik antifašističkog pokreta. U partizanima radi crteže, skice i bilješke s ratnom tematikom (ljudska stradanja, razaranja). Osim dokumentarne, ova djela imaju i visoku likovnu vrijednost.
Kao borac Narodno oslobodilačke vojske boravi u Topuskom. U suradnji sa slikarom Zlatkom Pricom, također pripadnikom partizanskog pokreta, radi mapu linoreza “GRAFIKA”, potom u tehnici litografije izvodi grafičku mapu “JAMA” nadahnutu potresnim stihovima istoimene poeme Ivana Gorana Kovačića. Po oslobođenju 1945. prvi put stvara u vlastitom atelieru. Potkrovlje u Martićevoj 14/E u Zagrebu bit će Murtićev “prostor slobode” sve do 1987., to je lokacija nastanka mnogih njegovih najznamenitijih ostvarenja, ali i mjesto okupljanja najuglednijih umjetnika i intelektualaca. Svakog nedjeljnog prijepodneva, redovito, tijekom više od četiri desetljeća, u tom se atelieru razgovara i polemizira o najraznovrsnijim temama.
Njegove izložbe 1953. godine u Zagrebu i Beogradu među prvim su samostalnim izložbama koje su u socijalističkom svijetu prezentirale elemente apstraktne umjetnosti. Početkom 50-ih odlazi na dulje putovanje u SAD, čija kultura i svakodnevica ostavljaju na njega dubok dojam. Samostalno izlaže u New Yorku, Pittsburgu, Los Angelesu i San Pedru. Upravo “Doživljaj Amerike”, ciklus slika koji tada stvara, označava prekretnicu kako u Murtićevoj, tako i u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Izlaže na III. Bijenalu u Tokiju. Njegove zidne slike u novootvorenom Ritz-baru uznemiruju duhove u Zagrebu.
Ostvario je više od tri stotine samostalnih i isto toliko skupnih izložaba na svim kontinentima, uključujući i zapažene nastupe na Venecijanskom bijenalu. Njegova su djela prisutna u većini reprezentativnih javnih i privatnih kolekcija diljem svijeta.
Četiri godine prije smrti, 2001., Murtić dobiva Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
