Književna gola istina

Česte su banalne usporedbe nogometa i književnosti, iako je to dvoje nemoguće uspoređivati po bilo kojem osnovu. Književnost u kojoj su jedino validni estetski kriteriji u tom je smislu čista suprotnost nogometu. Takozvano nogometno “umiranje u ljepoti” najbliže je nekakvoj estetskoj kategoriji, što je nešto što se najčešće pokaže kao dvosjekli mač, kao nešto što nije doraslo “pragmatizmu” pojedinih nogometnih trenera, poput Josea Mourinha. Ipak, u Hrvatskoj je nešto slično itekako moguće, i to je možda najbolji način na koji možemo opisati kulturnu politiku Ministarstva kulture vezanu uz njihov ovogodišnji “Javni poziv za dodjelu stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva i književnog prevodilaštva u 2021. i 2022. godini”. Zamislite situaciju, da u finalu Uefine Lige prvaka ove godine, točnije 10. lipnja na Olimpijskom stadionu Ataturk u Istanbulu, igraju Manchester City i juniori splitskog Hajduka, koji su ove godine napravili pravi mali podvig plasiravši se u finale juniorskog izdanja Lige prvaka. Nešto nezamislivo? Ovo je itekako moguće, ali pod uvjetom da ovo natjecanje organizira hrvatsko Ministarstvo kulture umjesto Uefe, a sve u skladu s vlastitim (ne)politikama. Ili, da apsurd dovedemo do krajnjih granica, možemo zamisliti situaciju: da su u finalu ovogodišnjeg izdanja Hrvatskog nogometnog kupa snage odmjerili nogometaši zagrebačkog Dinama i njihovi juniori, bez obzira na to što nešto slično nije bilo zamislivo čak ni u vrijeme dok je svemoćni Zdravko Mamić vedrio i oblačio hrvatskim nogometom, kad je, poput kakvog nogometnog Kaligule, mogao isposlovati da to finale sudi i njegov kućni ljubimac.