Česte su banalne usporedbe nogometa i književnosti, iako je to dvoje nemoguće uspoređivati po bilo kojem osnovu. Književnost u kojoj su jedino validni estetski kriteriji u tom je smislu čista suprotnost nogometu. Takozvano nogometno “umiranje u ljepoti” najbliže je nekakvoj estetskoj kategoriji, što je nešto što se najčešće pokaže kao dvosjekli mač, kao nešto što nije doraslo “pragmatizmu” pojedinih nogometnih trenera, poput Josea Mourinha. Ipak, u Hrvatskoj je nešto slično itekako moguće, i to je možda najbolji način na koji možemo opisati kulturnu politiku Ministarstva kulture vezanu uz njihov ovogodišnji “Javni poziv za dodjelu stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva i književnog prevodilaštva u 2021. i 2022. godini”. Zamislite situaciju, da u finalu Uefine Lige prvaka ove godine, točnije 10. lipnja na Olimpijskom stadionu Ataturk u Istanbulu, igraju Manchester City i juniori splitskog Hajduka, koji su ove godine napravili pravi mali podvig plasiravši se u finale juniorskog izdanja Lige prvaka. Nešto nezamislivo? Ovo je itekako moguće, ali pod uvjetom da ovo natjecanje organizira hrvatsko Ministarstvo kulture umjesto Uefe, a sve u skladu s vlastitim (ne)politikama. Ili, da apsurd dovedemo do krajnjih granica, možemo zamisliti situaciju: da su u finalu ovogodišnjeg izdanja Hrvatskog nogometnog kupa snage odmjerili nogometaši zagrebačkog Dinama i njihovi juniori, bez obzira na to što nešto slično nije bilo zamislivo čak ni u vrijeme dok je svemoćni Zdravko Mamić vedrio i oblačio hrvatskim nogometom, kad je, poput kakvog nogometnog Kaligule, mogao isposlovati da to finale sudi i njegov kućni ljubimac.
Kakvih bi izgleda u tim zamišljenim finalima imali juniori Hajduka, odnosno Dinama? Nikakvih, naravno, barem po Uefinim, pa i Mamićevim kriterijima. Međutim, ako bi se u ta pravila uključila klauzula po kojoj suci trebaju “posebnu pozornost” obratiti na mlade nogometaše i ako ta “pozornost” ni s čim nije ograničena, na Ataturku bi se moglo dogoditi i čudo. Upravo ta “posebna pozornost” uvedena je kao posebna klauzula u spomenutom natječaju Ministarstva kulture, u oba slučaja, i u slučaju književnih djela i prijevoda: “Posebna će se pozornost posvetiti djelima mlađih autora (i prevoditelja, op.a.) te djelima koja su već dobila književne nagrade, kao i onima koja su pohvaljena od strane kritike i znanstveno-stručne zajednice”, stoji na jednome mjestu u natječaju. Postavlja se pitanje, da se vratimo na hipotetsku nogometnu situaciju, što bi u tom slučaju značila “posebna pozornost” posvećena mladim nogometašima. Jesu li to dva, tri ili četiri dosuđena penala u njihovu korist? Ili dva ili tri crvena kartona dosuđena seniorima? Jesu li, također, ovom odredbom dovedeni u podređeni položaj kvalitetni mladi autori, kojima nije potrebna nikakva “posebna pozornost” da bi dobili stimulaciju Ministarstva kulture? Sličan natječaj bi bio sasvim u redu da je “posebna pozornost” stavljena u naslov natječaja, u kojem stoji da se stimulacija odnosi na “najbolja djela” na području književnog stvaralaštva i prevodilaštva, što je u oštroj kontradikciji. Postavlja se pitanje bi li “projekti” Plenkovićeve bivše ministrice Gabrijele Žalac, na primjer, dobili potporu iz europskih fondova da nije te famozne “posebne pozornosti”. Odgovor na ovo pitanje zna svatko, i ne znam zbog čega ovo “načelo” ne bi vrijedilo i u kulturnom polju? Druga stvar koja je jako važna, kad je o ovome riječ, odnosi se na to što su u ovom slučaju “mladi autori” (ili prevoditelji). Po kojim se to kriterijima određuje? U književnosti, pa i prevodilaštvu, to je često vrlo relativan pojam. Nisam ulazio dublje u propozicije natječaja, pa ne znam treba li u natječajnoj dokumentaciji priložiti rodni list, po mogućnosti ne stariji od šest mjeseci, čime bi se barem donekle ograničila subjektivnost žirija. Nitko, vjerujem, nema ništa protiv mlađih autora i bilo bi možda mnogo poštenije da ovaj natječaj, formuliran na ovaj način, ima neko dobno ograničenje, da vrijedi za pisce do trideset i pete ili četrdesete godine, što je neka vrsta “književne adolescencije”, barem u hrvatskim okvirima. U tom slučaju bi stvari bile jasne i nedvosmislene, i ne bi bilo nikakve potrebe za bilo kakvom “posebnom pozornošću”, niti bi, vjerujem, bilo koji stariji pisac imao nešto protiv ovako koncipiranog natječaja. Ili, ako se na ovo dodaju još neki kriteriji, rodni, spolni ili bilo koji drugi sličan kriterij, da se ovaj natječaj prebaci u domenu Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
Treba podsjetiti da je ovaj natječaj, koliko se sjećam, prvi put raspisan u vrijeme Milanovićeve vlade i da ga je čak i ministar Zlatko Hasanbegović u vrijeme trajanja svoga mandata provodio bez ikakvih izmjena u odnosu na taj period. Zbog čega ga je aktualna ministrica u jednom trenutku odlučila “redizajnirati”, poprilično je zagonetno. Kad je natječaj prvi put raspisan po novim “pravilima”, to je izazvalo silnu buru u spisateljskim krugovima, i to zbog nekih uistinu apsurdnih kriterija, gdje se na isti način vrednovala pozitivna i negativna kritika nekog književnog djela. Sporna je, također, bila i odredba po kojoj su bila vrednovanja i sudjelovanja autora na književnim festivalima na kojima su, navodno, promovirali ta djela. Zbog toga je više stotina pisaca, među kojima sam bio i sâm, potpisalo online peticiju kojom se tražilo ukidanje ovog apsurdnog natječaja, u čijim su kriterijima jedino još nedostajala konkretna imena i prezimena. Ove se godine, barem po mojemu uvidu, nitko javno nije pobunio protiv odredbi natječaja, kao da su brojni autori i prevoditelji digli ruke od njega, svjesni da je svaka borba protiv gluhe, birokratske hidre unaprijed osuđena na propast te da je najbolje maknuti se i više ne sudjelovati u jednom sličnom natječaju. Cijeli apsurd tim je veći ako se zna da je iznos novca koji se dodjeljuje po tom natječaju relativno malen: dvadeset pojedinačnih stimulacija od 2000 eura autorima i deset prevoditeljima, što ukupno iznosi 60.000 eura, i da se oko tog iznosa glođe na stotine pisaca i prevoditelja. To vjerojatno izgleda smiješno svim onim hrvatskim “poduzetnicima” i “poduzetnicama” kojima se trenutačno sudi po hrvatskim sudovima zbog višemilijunskih afera. Iz njihove perspektive, pa i iz one remetinečke, ovih 60.000 eura izgledaju poput milostinje, poput mrvica koje su se slučajno prosule s njihova stola.
Najspornije u cijelom ovom slučaju je to što su ključnu ulogu u kreiranju natječaja, i onog prvog i ovog aktualnog, odigrala dva književna udruženja, i to na inicijativu Ministarstva kulture: Hrvatsko društvo pisaca i Društvo hrvatskih književnika. Udruženja kojima je prvenstveni cilj, barem tako stoji u njihovim osnivačkim dokumentima, čuvati “dignitet pisane riječi”, kako se to patetično voli reći. Pomalo je zagonetno zbog čega je Ministarstvo odlučilo izmijeniti jedan uhodani model koji se zasnivao isključivo na estetskim kriterijima i zamijeniti ga “institucijom posebne pozornosti”, uvodeći u književno polje, uz blagoslov književnih udruženja, načelo socijalističke uravnilovke. Nakon što je prvi natječaj raspisan pod sličnim uvjetima neslavno propao, iz Hrvatskog društva pisaca, čiji sam član, upućen je svim članovima cirkularni dopis da pošalju svoje prijedloge kojima bi se propozicije spornog natječaja poboljšale, iako je, po mojemu mišljenju, jedino rješenje bilo da se “natječaj” resetira na “tvorničke postavke”, što bi bilo logično barem iz perspektive Ministarstva, jer tako kao da pokazuju da nisu dorasli svom poslu, da ne mogu izvršiti revalorizaciju godišnje književne produkcije, nego im u tome treba pomoć udruženja pisaca, što je svojevrsni sukob interesa, jer ta društva danas kao nikad prije funkcioniraju po principu jednakih i “jednakijih”. Također, ovo otvara mogućnost medijima koji još objavljuju kritiku da manipuliraju naslovima o kojima će pisati, utječući indirektno na taj način na rezultate natječaja, što također dugoročno može biti vrlo štetno.
Drugi aspekt ovoga natječaja čak je još porazniji, jer izlazi iz okvira kulturnih politika, uvodeći u kulturu na mala vrata tržišne kriterije, što se za male kulture, poput hrvatske, dugoročno može pokazati pogubnim. “Stimulacije će se dodijeliti autorima za djela izvorno napisana na hrvatskom jeziku koja su se u 2021. i 2022. godini istaknula svojom književnom kvalitetom, estetskim dosezima i inovativnošću, ali i odjecima kod čitateljske publike što se očituje po broju prodanih primjeraka, većem broju posudbi u knjižnicama, predstavljanjima na manifestacijama i prikazima u medijima”, stoji u natječaju. Zbog čega treba stimulirati književna djela koja se bolje prodaju od drugih ili koja se više posuđuju u knjižnicama, pošto su pisci sličnih djela već stimulirani po tom osnovu: po honorarima od prodaje knjiga i po naknadi na osnovu broja posudbi u knjižnicama? Naravno, slična djela ne treba unaprijed otpisivati, jer treba gledati isključivo njihovu književnu vrijednost. Po kriterijima hrvatskog Ministarstva kulture, sigurno bi, da se na tren maknemo iz okvira hrvatske književnosti, stimulaciju dobile knjige poput “Da Vincijeva koda” Dana Browna, koja se prodala u više desetina milijuna primjeraka, na račun, možda, “Ceste” Cormaca McCarthyja. Da je Nives Celzijus prošle godine objavila svoju “Golu istinu”, vjerojatno bi imala dobrih izgleda dobiti stimulaciju Ministarstva kulture za “najbolja djela”, a sve uz blagoslov književnih udruženja iz kojih su burno negodovali kad je ova autorica svojevremeno dobila pulskog “Kiklopa”. Gola istina ili “gola istina”, pitanje je sad?
