Svojedobno ste se sa Slavojem Žižekom pozdravljali s 'fuck you' umjesto sa 'zdravo'. Seksualne manjine emancipirale su se kroz 'we're here, we're queer, get used to it'. Borba za socijalnu pravdu bila je uspješna te kroz direktno optuživanje za 'krađu od siromašnih'. Je li 'drastičan' jezik neophodan za emancipaciju?
Jedan od povijesnih uspjeha ljevice uvijek je bio njen jasan, otvoren jezik, kako je Bertolt Brecht rekao: 'Sagen was ist', odnosno, 'reći kako stvari doista stoje' ili 'nazvati stvari pravim imenom'. Nova neoliberalna pseudoljevica odbacila je to naslijeđe. Baš zbog toga danas je desničarskim populistima vrlo lako prikazivati se 'ljudima od naroda' tako što će tu i tamo ciljano izreći kakav prostački izraz. Taj jeftini uspjeh moguć je samo zbog infantilizma političke korektnosti kulturološke pseudoljevice. Rekavši mi tad 'Fuck you!' umjesto 'Zdravo!', Žižek je pokazao u prvom redu da smo vrlo dobri frendovi. Kao drugo, pokazao je da možete reći i vrlo lijepe stvari koristeći vrlo ružne riječi. To vrijedi i obrnuto. Krajnje je glupo i infantilno pretpostaviti da postoje dobre i loše riječi i da, pukom zamjenom onih loših onim dobrima možete učiniti svijet boljim mjestom. Jezik ne funkcionira tako, odrasli ljudi tako ne komuniciraju. Oni koriste mnoštvo profinjenih trikova, kao što je, recimo, ironija, kako bi izrazili određena značenja nečime upravo suprotnim. Kako sam pokazao u svojoj knjizi, neke od najdragocjenijih oslobađajućih efekata umjetnosti i propagande potječu baš od takvog odvajanja značenja od izgovorenog. Lišavanje umjetnosti tih 'zločina' izražavanja znači lišavanje umjetnosti od svoje sposobnosti da uzdrma prevladavajuće, hegemonističke ideologije.
U jednom članku sam pročitao da ste se okvalificirali 'teoretičarom zavjera', da nije puka slučajnost što odjednom izbijaju teme poput nediskriminatornih politika. Nije li to problematična tvrdnja?
Nikad nisam samog sebe tako nazvao. Tako su me nazvali neki, možda i ne baš najbistriji, književni kritičari. Zanimljivo u tome je da, onog trenutka kad kao teoretičar uspostavite poveznicu između, s jedne strane, neoliberalnih ekonomskih mjera i, s druge, 'nediskriminatornog' postmodernizma kao ideološkog uljepšavanja i odvraćanja pažnje, naziva vas se 'teoretičarom zavjera'. Ja ipak nikad nisam tvrdio da u pozadini postoje nekakvi skriveni idejni tvorci koji su to sve isplanirali od početka do kraja. Naprosto sam opisao strukturne odnose. Da stvorite takve kulturne odnose, ne treba vam mastermind. Posao sasvim dobro mogu odraditi i kakvi korisni idioti.
Zašto je za sustav subverzivno kad se govori o radnicima koji jedva preživljavaju u SAD-u ili EU, među kojima su oni crne rase iznadprosječno zastupljeni, o sindikatima, o radničkim pravima ili o zdravstvenoj skrbi, ali je sasvim u redu ako se govori o teškoj društvenoj poziciji Afroamerikanaca?
Ključni ideološki trik suvremenog neoliberalizma je da se svaka nejednakost tretira kao posljedica 'diskriminacije'. Na taj način se nejednakost objašnjava kao puka posljedica predrasuda. Ali kako je filozof emancipacije crnaca Adolph Reed prikladno istaknuo: da biste diskriminirali, morate imati već postojeći poredak točaka nejednakosti po kojima možete dijeliti ljude. Zato postmoderna antidiskriminacijska politika danas ne čini ništa drugo nego samo jednako preraspodjeljuje sve skupine po sve nejednakijim točkama. Reed kaže, čekajte malo, evo: '...unutar te moralne ekonomije, društvo u kojem 1% populacije kontrolira 90% resursa, ipak može biti moralno ako se pobrine da unutar tih 1% njih 12% budu crnci, 12% Latinoamerikanci, 50% žene i koji god već udio LGBT osoba'. Možda je u europskim zemljama, koje nikad u povijesti nisu imale crne robove, klasa kao čimbenik strukturiranja jasnije vidljiva. U SAD-u, naprotiv, klasa je često skrivena iza boje kože. I umjesto da dopuste ljudima da uče od Europljana, pomodni transatlantski postmoderni ideolozi žele zavesti ljude da usvoje zablude američke perspektive.
Zašto skoro nijedan od utjecajnih političara nikad nije za sebe rekao da je neoliberal?
Kažu da je Richard Nixon oko 1970. jednom izjavio: 'Svi smo mi keynesijanci.' Znači, do kraja '70-ih čak i najkonzervativniji desni političari vodili su politiku državnih investicija, potrošnje deficita i, posljedično, rasta jednakosti. Dokaze za to možete naći u knjizi 'Kapital' Thomasa Pikettyja. Nakon '70-ih promijenila se paradigma. Keynesijanizam se odbacuje skoro bez rasprave, promoviraju se neoliberalne strategije. Margaret Thatcher, Ronald Reagan i ekonomisti Čikaške škole oko Miltona Friedmana bili su otvoreni o tome što misle i o tome da žele stvoriti veće nejednakosti u društvu. Ipak, možda i zbog problema znanstvene terminologije, ovu se paradigmu nije uvijek zvalo 'neoliberalnom'. Danas, pak, političari više iz ideoloških razloga svoje programe ne žele zvati pravim, razotkrivajućim imenom.
Danas ste profesor na Sveučilištu za umjetnički i industrijski dizajn u Linzu. Ranije ste svoje mjesto pronašli i na Sveučilištu za avangardnu umjetnost u Beču. Što je to što bi jednog filozofa tako snažno privlačilo umjetnosti?
Vjerujem da svaka filozofija ima svoje pravo polje ne samo promišljanja nego i podrijetla pitanja. Platonove 'ideje' dolaze iz matematike. Kantovu filozofiju problemima 'opskrbljuju' problemi prirodnih znanosti. Hegelovi su takvi da uglavnom potječu iz politike, prava itd. Svaka praksa kao nusprodukt ima specifičnu filozofiju: znanost, politika, ekonomija, religija, sport i umjetnost. Filozofska pitanja koja su me zanimala uglavnom su bila iz umjetnosti kojoj sam bio sklon zbog prijateljstva s mnogim umjetnicima u mladosti. S druge strane, uvijek me je impresionirala sposobnost umjetnosti da uzdrma dominantne ideologije, da mijenja stavove ljudi i svjetonazore. Kad god to filozofija pokušava postići, mora donekle koristiti metode umjetnosti, mora naći poetske formulacije, duhovite slogane, privlačne naslove. Sve kako bi uvjerila, jer argumenti nikad nisu imali moć ako nije bilo određenog doprinosa njihove ljepote. Danas, nažalost, umjetnost, kad se promatra kao znanstvena disciplina ili kao 'umjetničko istraživanje', često usvaja vrlo naivni koncept znanosti u smislu čistog znanja. Umjetnici zaboravljaju da je znanost već sama po sebi umjetnost i nastoje postati 'znanstveniji' od znanstvenika, a tad rezultati često nisu dovoljno niti pametni niti lijepi. Na filozofu koji surađuje s umjetnicima obaveza je braniti umjetnost od njenih vlastitih filozofskih pogrešaka, da umjetnost oslobađa od onoga što je Louis Althusser nazivao 'spontanim filozofijama' koje umjetnicima često sugeriraju kustosi i teoretičari. Sve kako bi se uklonile prepreke koje su podignute pogrešnim razumijevanjem, kako bi se umjetnicima pomoglo u pronalaženju filozofije koju njihova umjetnost zapravo zaslužuje.
Svojedobno sam naišao na vaše zanimljivo objašnjenje zašto, kako ste rekli, automobili danas nemaju niti izbliza takvih dizajnerskih aspiracija kao u '60-ima ili '70-ima. Pronašli ste u tome politički trag modernog doba i 'manjak ljubavi prema životu'.
Da, 1960-e i 1970-e godine bile su herojsko vrijeme za automobile. Nikad prije niti poslije nisu izgledali tako dobro, a razloga je nekoliko. Recimo, u 'Diplomcu' iz 1967., gdje se Dustin Hoffman uokolo vozika s Anne Bancroft u svom veličanstvenom Alfa Romeu Spider 'Duetto', automobil tog doba nije bio samo glasnik ljubavi nego i mjesto ljubavi, medij seksualnog samoopredjeljenja. Ljudi danas imaju puno drugih mjesta za ljubav i seks. Rekao bih i puno manje želje. No onomad je automobil utjelovljivao nadu u bolju budućnost. Mislim da je to glavni razlog zbog kojeg smo danas tako nostalgični za tim vremenom. To ne vrijedi samo za intelektualce i dizajnerske frikove nego je riječ o masovnoj nostalgiji koju je dobro razumjela automobilska industrija. Od '90-ih lansirala je nekoliko remakea: Volkswagen Beetle, Mini, Fiat Cinquecento, u posljednje vrijeme Peugeot 504 coupé. Na djelu je duboka nesposobnost da se pronađu novi oblici i snažna želja za oponašanjem klasičnih, starih, a još je čudnija činjenica da imitiramo vrijeme u kojem se ništa nije imitiralo. Ništa nas ne čini toliko stranim ovom dobu kao naš pokušaj da ga oponašamo. Zašto smo tako nostalgični za tom prošlošću? Rekao bih, zato što je ta prošlost imala nadu za bolju budućnost. Baš to mnogima danas najviše nedostaje, ne mogu zamisliti bolju budućnost za sebe ili za svoju djecu. Zato sanjaju o takvoj prošlosti koja je još posjedovala budućnost.
