Nadežda Tolokonikova, danas 29-godišnjakinja, ruska je pjevačica, umjetnica, politička aktivistkinja te utemeljiteljica punk rock grupe Pussy Riot. Dvije je godine provela u radnom logoru jer je nastupala na ilegalnom prosvjednom koncertu u Moskvi 2012. godine. Njezina je knjiga "Read & Riot" objavljena jesenas, a dala je intervju za Washington Post.
Otkuda vam taj buntovni stav, i ideja da jedna osoba akcijom može promijeniti stvari.
Mislim da je čudno vidjeti Rusa ili Ruskinju koji nemaju neki buntovni duh u sebi. U školi se o našoj revoluciji uči kada imate 13 ili 14 godina. Počnete s buntom, i imate osjećaj da to mora biti nešto više od hormona, i toga da sam ja samo glupa tinejdžerica i da ću se smiriti kad odrastem.
Ruska je revolucija jako kontroverzna stvar u Rusiji. Jer s jedne strane donijela nam je Staljina i represije. Donijela nam je i 1937 godinu, kada je toliko ljudi ubijeno radi ničega. Voljela sam umjetnost te ere ali nisam bila sigurna oko politike radi posljedica. Ali za mene, to je doba kada je Rusija zaista bila ispred svih, ali ne radi tenkova. Ne medijskim ratovima. Ne kupnjom stranih političara već umjetnošću, velikanima poput Malevića, Kandinskog i Majakovskog. Kada sam učila o toj eri sam shvatila da sam patriot. Zaista jesam. Želim da moja zemlja bude ispred. Samo želim koristiti drugo oruđe, ne rat nego kulturu i edukaciju, obrazovanje. To je bilo, ja mislim, obećavajuće vrijeme, i htjela bih tako nešto reproducirat. Jer imala sam samo 10 godina kada je Putin došao na vlast i sloboda je počela pucati.
To se doslovno da osjetiti. Mnogo ljudi misli da djeca ne primjećuju takve stvari, ali ja sam to primjećivala. Velikim djelom radi svog oca. Devedesetih smo sa njime išli na koncerte i festivale elektro glazbe, punk rock festivale. I to je bilo drugačije kada je Putin došao na vlast. Mnogo kontroliranije i energija je bila posve drugačija.
I televizija također. Kao dijete, voljela sam gledati političke programe. I zbog ludog sam oca gledala političke magazine. Rekao mi je da ne čitam Cosmopolitan, već da čitam političke magazine. Tako da sam razliku osjetila kada sam imala 12 godina.
Kada ste krenuli prosvjedovati i raditi ilegalne performanse?
Bila sam na prvom okupljanju kada sam se preselila iz Norilska u Moskvu. Išla sam sama i bila sam nervozna. Nisam htjela da me uhite. No, na svu sreću, bili su seksisti i nisu mene uhitili već samo sve muškarce. Nakon tog prvog puta shvatila sam da se nemam čega bojati, nevjerojatno je vidjeti ljude koji razmišljaju na isti način kao i ja. Jako me obuzelo i obrazovanje. To mi je bila prva godina studiranja filozofije na Moskovskom državnom sveučilištu, i bila sam jako uzbuđena. Oduvijek me zanimala queer politika, otkad sam imala 16. No, nakon nekoliko sam mjeseci shvatila koliko ima sovjetske birokracije i cenzure, posebno ako želite pisati o stvarima poput queer politike. Bila sam razočarana.
Prvi aktivistički kolektiv koji smo pokrenuli zvao se "Vojna", što znači rat, kako bi radili ilegalne prosvjede diljem Moskve. Na jednu sam akciju došla sa svojom šestomjesečnom kćerkom, i naša se ekipa počela penjati preko ograde koja je šest metara duga. Ideja je bila da ih niti ograda neće zaštiti od nas, a ako to troje ljudi može, zamislite tri milijuna ljudi.
Bili ste mlada majka kada ste započeli neke od svojih najvećih akcija, kako je to utjecalo na vas?
U smislu energije i predanost, funkcioniralo je tako da sam htjela još akcije. Upravo zato jer sam se kao mlada majka susrela s nebrojenim situacijama seksizma. To nas je natjeralo da se okupimo u bendove u kojima su samo djevojke. Sada je to ženski i queer kolektiv, no na početku je bio samo ženski.
Kada sam bila u prijašnjim kolektivima bilo je mnogo puta kada vi mi rekli "tebe sada peru hormoni, bolje da ne sudjeluješ u akcijama, bolje da si doma i brineš se za svoje dijete". Čak su mi to govorili i politički vrlo progresivni, anti-Putin anti-Kremlj ljudi.
Treba mnogo hrabrosti usprotiviti se prvom čovjeku države i jednom od najmoćnijih ljudi na svijetu. Otkud dolazi ta hrabrost?
Jednim djelom iz proučavanja povijesti. Vidite da su to ljudi radili i prije vas. U srednjoj sam školi pisala esej o legendarnoj Emmeline Pankhurst, jednoj od velikih pionirki ženske borbe za pravo glasa. I shvatila sam tada da su žene od krvi i mesa koje su promijenile matricu povijesti.
Nisam se promijenila, tako da mislim da je to važno. Sjećam se da sam bila očajna, no nisam niti u jednom trenutku odlučila prestati sa svojom aktivnosti. Samo sam se loše osjećala, to je to. Nije stvar u heroizmu ili ičemu. Svi mi se držimo osjećaja o nama koji nam paše, s kojim se osjećamo da smo to mi. Tako i ja.
Valjda zato ljudi umiru za svoja uvjerenja. Ako znam da se Zemlja vrti oko Sunca, a rečeno vam je da kažete obrnuto "ne, Sunce se vrti oko Zemlje", a vi ste znanstvenik, mislite si "zašto bih to rekao". Jako boli izdati dio svoje ličnosti. Čak mi je bilo drago da imam priliku preispitati svoja uvjerenja i da sam pronašla to da su ona takva kakva sam i vjerovala da jesu.
Imate li savjet po kojem živite?
Kad sam susrela poetu i umjetnika Dmitrija Prigova rekao mi je "ne živi unutar laži". To je inicijalno fraza Vaclava Havela. Ne laži sebi i ne slijedi laži.
