Maturanti s hrvatskih otoka i iz malih priobalnih mjesta ne pokazuju znake nervoze kao njihovi vršnjaci s kontinenta i iz većih gradova u kojima još riječ rad ima staro značenje.
Istina, malo im na živce ide ta državna matura, ali kad muka prođe, oni neće na turneju po fakultetima, na put od željenih do mogućih i dostupnih visokih škola, daleko od kuće kojoj će dolaziti za praznike i u ono doba godine kad se ćaća zna zbuniti, pa s vlastitom djecom progovoriti kao s gostima iz apartmana broj četiri: na jeziku za koji samo on misli da je češki.
Godinama, ma desetljećima, još od onda kad su regresi radnike počeli pretvarati u turiste, a turizam u gospodarsku granu, otočni su i malomišćanski maturanti imali stresna predfakultetska ljeta, spremajući se za život tamo gdje nema mora i gdje će od zarađenog iznajmljivanjem soba, sobica, garaža i potkrovlja, kupovati mesne nareske i plaćati kopiranje skripti.
Kuće zidane da budu vikendice, a završavane da postanu resurs, odškolovale su generacije kemičara i učiteljica, inženjera i arhitekata, pedijatrica i sutkinja općinskih sudova. A onda su nova djeca zbrojila broj noćenja i usporedila ga s plaćom, računajući trošak studiranja i sve izgubljene godine na burzama rada, pa shvatila da život na jugu, čak i kad gosti odu i bura probije kosti, uopće nije loš.
U korist od škole uvijek su više vjerovali roditelji nego đaci. Drugima je ona bila i ostala tlaka, dok su im prvi objašnjavali da je diploma jednosmjerna karta za ugovor na neodređeno, tekući račun, kreditnu sposobnost i pravo na bolovanje.
Nisu ti običaji još izumrli – što ne znači da neće. Na otocima i u malim mjestima začeo se i razvija se život o kakvom je pisao Thomas Piketty u debeloj knjizi koju su, jer je bilo trendy, i hrvatski premijeri nosili na plažu, samo što je ili nisu razumjeli ili nisu znali što bi s naučenim iz "Kapitala u 21. stoljeću".
Na skoro 700 stranica većeg formata Piketty je, u najkraćem, pisao o tome da je profit od rada, tamo gdje ga još ima, nikakav u usporedbi s profitom od kapitala, te da je nasljedstvo, u dosta slobodnom prijevodu rečeno, ono što je prije bila diploma: izvor zarade, garancija kreditne sposobnosti i osigurač u slučaju bolesti.
Maturanti kojima sljedeća jesen neće biti prva studentska nisu, sasvim sigurno, čitali Pikettyja, niti druge ekonomske stručnjake koji su se bavili posljedicama rentijerskoga kapitalizma, nego su sami shvatili gdje žive, kako će živjeti kao učiteljice i kemičari, inženjeri i pravnice, pa odlučili ostati u uvalama svog djetinjstva i, prvo, uz brata ili sestru, pomagati ocu i materi oko apartmana i prijevoda cjenika smještaja, a onda, nakon što oca i mater polože u obiteljsku grobnicu i bilježniku plate za prijenos vlasništva, sami od svog dijela skupljati novac za zimska putovanja i proljetna osvježavanja smještajnih kapaciteta.
Iz njihove perspektive, naravno, odluka je i razumna i razumljiva. Povlašteni rođenjem i usrećeni nasljedstvom, oslobođeni su i brojenja kuna za jeftino vino u nekom trešnjevačkom dućanu i osjećaja opće uzaludnosti u stvarnosti u kojoj je prosječna radna satnica oko pet eura, a jedno noćenje na legaliziranom četvrtom katu vikendice koju su im roditelji sagradili – 80 eura.
Za društvo gledano u cjelini nije to, za sada, najgori mogući rasplet: zbog manjeg broja zainteresiranih na fakultete će se lakše upisati oni što zbilja mogu birati između nisko plaćenih poslova za koje treba malo škole i malo bolje plaćenih za koje treba puno učiti. Spustimo li, međutim, pogled prema dolje, k jugu, slika će izgledati znatno gore.
Prvobitna akumulacija značajnijeg turističkoga kapitala odškolovala je režisere i dramaturginje, oftalmologe i pedijatrice, arhitekte i nastavnice hrvatskog jezika, ali je, zajedno s deindustrijalizacijom i otvaranjem tržišta rada u Europi, Dalmaciju ostavila bez onih zanimanja za koja ne trebaju fakultet ili plava pločica s tri zlatne zvjezdice, pa je tako moguće naći oglase u kojima se zidarima nudi dnevnica od 50 eura, dok su za popravke bojlera, promjenu pločica ili bojenje stana liste čekanja duže nego za magnetsku rezonanciju u županijskim bolnicama.
Ipak, zahvaljujući tom novcu, i mala mjesta i veći otoci imali su nekoga da djecu nauči slova i da im da cjepivo, da odredi gdje treba postaviti kanalizacijske cijevi, koje knjige trebaju mjesnoj knjižnici i nekoga tko zna kako će i kada dovesti kazališnu trupu iz najbližeg većega grada.
Razvoj klase kapitalista po podrijetlu i nasljedstvu ne samo što, kako tvrdi Piketty, povećava socijalne razlike, te osobno bogaćenje pretpostavlja investicijskim i, posljedično, razvojnim procesima čiji izostanak podrazumijeva i daljnje siromašenje siromašnih, već u našem, poslovično najgorem slučaju, u stvarnost pretvara rečenicu jednog od likova iz romana "Crvena voda" Jurice Pavičića, koji se rentijerskoj kulturi opire riječima:
"Jer mislimo živit bez rada, jer mislimo trošit šta nismo stekli, jer mislimo da nas spada živit dobro. A ne spada! Ni po čemu!" Mali je problem što za one što bi živjeli bez rada, ipak, netko treba raditi.
Već sad nema nikoga da popravi bojler, kao što za koju godinu neće biti nikoga da sa splitskom ili zagrebačkom diplomom nasljednike nasljednika nauči tablicu množenja i napiše recept za sirup protiv kašlja. Tko takve misli naći uvozom liječnika i učiteljica, morat će prvo provjeriti odnos njihovih plaća i otočnih cijena života. A onda se dobro zamisliti, ma koliko kasno bilo...
