Na dan 24. svibnja 1943. godine, kada je, s obzirom na tijek rata, već bilo jasno da se mora do kraja upogoniti "mašinerija smrti", u Auschwitz je došao Josef Mengele, liječnik i znanstvenik koji je prije toga bio liječnik za SS trupe u Francuskoj i Rusiji.
Diplomirani liječnik s doktoratom iz antropologije bio je čvrsti vjernik u Hitlerove ideje o arijevskoj rasi, i superiornosti njemačkog naroda, kažu jedni. Drugi pak tvrde da je njemu ideologija bila manje važna, da je on samo bio nevjerojatno ambiciozan, te žudio za otkrićima i priznanjem.
U svjedočenjima iz Auschwitza se govorilo kako vlakove pune Židova koji su svakodnevno pristizali u taj logor, Mengele nikada nije vidio kao zločin, već kao priliku. Zatvorenici su za Mengela bili beskrajna zaliha "svježe robe" na kojoj je mogao eksperimentirati. Na žalost zatvorenika, njegova je ambicija bila puno veća nego posvećenost liječničkim etičkim kodeksima i bio je uvjeren da radi za dobrobit čovječanstva i znanosti, pisao je već Express.
Eugenisti su bili znanstvenici u 19. i 20. stoljeću koji su vjerovali da ljudska vrsta može postati bolja ako se njezino širenje strogo kontrolira i ako se koriste znanja o genetici kako bi se selektirale poželjne nasljedne karakteristike, no metode kojima se to postiže kod ljudi vrlo su se brzo pokazale kao dubiozne.
Nacisti su u Europi, pisao je Express, primijenili istu logiku, pa su tako kao nižu vrstu proglasili Židove, Rome, Slavene, homoseksualce, te osobe s mentalnim i fizičkim problemima. Mengele je spadao u grupu eugenista koji su čvrsto vjerovali da čine veliku uslugu ljudskoj rasi tako što se rješavaju onih koje smatraju inferiornima.
Iste je interese imao i Mengele, koji je u Auschwitzu posebno mnogo pažnje posvećivao oboljelima od dvarfizma, te blizancima, kao i traženjima dokaza kako su Židovi i Romi zaista "niža rasa". Mengele je dobio nadimak "anđeo smrti" prvenstveno radi toga što je više od 400.00 ljudi direktno koštao života. Pri iskrcavanju u Auschwitz radilo se sortiranje, gdje ako niste bili za radnika, bolesni, stari ili nezanimljivi Mengeleu - išli ste u plinske komore.
Mengele je, kažu svjedoci, užasavao i druge liječnike kojima je "sortiranje" bio stresan posao, dok je on pjevušio dok je to radio. Svog iskustva s doktorom koji je ljude prebirao tražeći podobne za eksperimente prisjetio se i Opatijac Oleg Mandić, jedan od posljednjih koji je napustio Auschwitz nakon oslobođenja.
"Doveli su me u ambulantu i posrećilo mi se. Imao sam temperaturu višu od 38. Valjda sam se uplašio i s tom temperaturom po njemačkim propisima nisam mogao prijeći iz ženskog u muški. Istodobno su tisuće ljudi ubijali na tome mjestu, a ja, klinac, nisam smio iz ženskog u muški dio zbog temperature. Apsurdna njemačka pravila. Vjerojatno sam zbog toga i preživio. Smjestili su me na odjel blizanaca dr. Mengelea. Tu je hrana bila bolja. Mislio sam da bi tu bilo dobro ostati. Služio sam se svim trikovima. Ne znam odakle mi to, ali sam znao da ako trljam termometar, mogu ga natrljati do željene temperature, ali je bilo loše ako si ga natrljao previše, 39 i više. Svaki dan je dolazio Mengele i nije mi tada izgledao kao čudovište. Blizanci su povremeno odlazili, rijetko bi se vraćali", rekao je Mandić koji Mengelea pamti kao pristojnog čovjeka koji na njega nikada nije vikao što je 10-godišnjem dječačiću bilo, kaže, dovoljno da ga ne smatra neprijateljem.
Ytzak Ganon, pak, ima potpuno drugačija sjećanja na doktora. Iz svog sela na sjeveru Grčke cijela je njegova obitelj prebačena u Auschwitz, otac je umro na putu, a majka i petero braće i sestara odmah je završilo u plinskim komorama. Itzaku je Mengele vlastoručno, bez ikakve anestezije, izvadio bubreg.
"Bio sam zavezan za stol, urlao sam i zazivao boga da me ubije. Nakon toga sam dobio posao čišćenja krvavih instrumenata po salama, i niti u jednom trenutku nisam dobio neke tablete protiv bolova, a jednom sam proveo cijelu noć u ledenoj kupki kako bi Mengele ocijenio moje plućne kapacitete", rekao je Ganon za Der Spiegel.
Iako su Mengeleovi postupci i način rada na Institutu u Frankfurtu bili po uzusima struke i, kažu znanstvenici, i danas bi se mogli priznati pod znanstveni rad, ono što je činio u Auschwitzu nema opravdanja. "Ujak Mengele", kako se sam nazivao dok je djeci dijelio slatkiše, injekcijom je ubrizgavao kemikalije i tintu u oči, radio operacije bez anestezije, nepotrebne transfuzije krvi, operacije promjene spola i brojne druge užase.
"Sjećam se kada je dvije male Romkinje, sestrice, zašio leđa o leđa i spojio im krvotoke, htio je napraviti sijamske blizance. Umrle su tri dana kasnije od gangrene. Kada smo sestra i ja došle veselio se kao malo dijete i ponavljao riječi "blizanke, blizanke". Naša majka ga je upitala je li to dobro, a on je samo kimnuo glavom. Iste su nas sekunde iščupali iz njezinih ruku i odveli, a to je bio posljednji put da smo vidjeli mamu", ispričala je Eva Mozes Kor o sebi i sestri Miriam, rijetkim pojedincima koji su preživjeli Mengeleova iživljavanja u "ime znanosti".
Mengele je, usprkos užasima koje je počinio, nije završio na sudu. Preko Genove pobjegao je u prvo u Urugvaj, gdje se drugi puta (pod svojim imenom, Jose Mengele) oženio, a onda je otišao u Paragvaj, pa u Brazil 1961. godine. Sprijateljio se s nacistom Wolfgangom Gerhardom, te je pokopan i pod njegovim imenom. Umro je od srčanog udara plivajući u moru 1979. godine.
