Nije lako voditi diktaturu i to zahtijeva puno birokratskih poslova. Ali održavanje kontrole nad slobodom govora i izražavanja iziskuje puno više kreativnosti nego što biste rekli. Vjerojatno zamišljate špijunske kamere i ljude sa slušalicama kako prate svaki korak svojih građana, ali postoji i druga strana održavanja 'reda' u Kini.
Iako se većina od 39 milijuna zaposlenika u državnoj službi (pričajmo o 'uhljebima') bavi papirologijom i udaranjem štambilja, neki moraju gledati porniće. Svakodnevica ovih službenika koji se bave cenzurom djeluje kao posao iz snova svakog tinejdžera. Oni moraju pogledati (od početka do kraja) 700 pornića tjedno, jer je pornografija ilegalna, a netko mora odrediti što može proći, a što ne.
No nije sve u seksu. Neki moraju igrati video igre. Država obično zapošljava zatvorenike kako bi zaradili za državu 'uzgajajući zlato', točnije skupljajući zlato u igrama poput 'World of Warcraft', koje se onda može prodati drugim igračima.
Ako zatvorenicima baš i ne ide u životu, pa dočekaju smrtnu kaznu, njihovo tijelo završit će vjerojatno u rukama drugog državnog službenika: sakupljača organa. Naime Kina pati od kroničnog nedostatka organa, zato što se prema tradiciji ne smije 'dirati' tijelo pokojnika, pa zatvorenici moraju ispuniti tu rupu. 2012. godine, oko 64 posto transplantiranih organa u Kini poteklo je od zatvorenika, ali vlast tvrdi da će se uskoro ukinuti taj program, te da će ga zamijeniti dobrovoljni davatelji. Tko preživi, pričat će...
Mnogi žive na račun interneta
Ono što pak neće nestati jest nadgledanje interneta. Jer svaka informacija mora biti provjerena i svi moraju biti uvjereni da je ona istina. Zato hakeri napadaju strane stranice, a dva milijuna ljudi prati što radi preostalih 1.36 milijarde internetskih surfera. Zaposlenici moraju paziti da ne procure bilo kakve štetne informacije i da se ne organiziraju nikakvi protesti.
Još jedno bitno oružje je '50 Cent Party' što je cijela legija trolova koji moraju danonoćno 'visiti' na internetu i objavljivati komentare koji idu u prilog vlasti, te neutraliziati bilo kakvu kritičnu komunikaciju. Prema Harvardovom istraživanju, taj posao obavlja oko 300.000 ljudi koji su plaćeno otprike 50 centi po komentaru (otud i naziv).
Za patriote koji pak žele pomoći komunistima, ali mrze standardne poslove, postoji opcija plaćenih prosvjednika. Neki novinari tvrde da se u određenim marševima može zaraditi između 26 i 104 dolara, što je sasvim pristojna svota.
Ponekad doduše najbolje možete ušutkati protivnike tako što ćete ih izvesti izvan zemlje. Svake godine, piše Ozy, neki od najopasnijih ljudi moraju napustiti zemlju, a netko ih treba pratiti. I dok ljutim protivnicima vlasti vjerojatno teško pada izgon u luksuzni hotel na moru, šteta što prateću policiju ne zapošljavaju i preko našeg HZZ-a, jer bi sigurno bilo mnogo zainteresiranih kandidata za tu poziciju.
