Oko trećine ljudi na svijetu ima probleme s nesanicom ili nedovoljnom kvalitetom sna. Iako je buđenje usred noći neugodno za većinu ljudi koji ga doživljavaju, postoje dokazi iz ljudske povijesti kako je nekoć period buđenja između dva odvojena ciklusa spavanja bila norma i nešto sasvim uobičajeno, piše ILFScience.
Kroz povijest postoje brojni zapisi o tzv. segmentiranom spavanju - od medicinskih tekstova do sudskih zapisa i dnevnika zapadne kulture do navika u arfričkim te južnoameričkim plemenima, sa čestim referencama na "prvo" i "drugo" spavanje.
Charles Dickens 1840. u svom je djelu Barnaby Rudge napisao:"Znao je ovo, čak i nakon straha koji ga je pratio od prvog spavanja...".
Antroplozi su pronašli dokaze kako se tijekom predindustrijske ere u Europi tzv. bi-modalnom (spavanje u dva odvojena ciklusa) smatralo pravilom. Vrijeme za san tada se nije određivalo po dobu dana, već po tome je li bilo poslova koji se trebaju napraviti.
Povjesničar Roger Ekirch opisao kako bi ljudi išli na počinak sat do dva nakon zalaska sunca, probudili bi se nekoliko sati kasnije te bi bili budni sat-dva, a potom bi ponovno išli spavati do zore. U razdoblju između sna, ljudi bi se opuštali, razgovarali ili seksali. Neki bi se upuštali u aktivnosti poput šivanja, cijepanja drva ili čitanja - oslanjajući se na svjetlost uljanih lampi.
Ono što je zanimljivo, nema povijesnih zapisa o tome kako su ljudi kroz ta dva podijeljena ciklusa sna imali problema s nesanicom.
Biološki temelji
Manje dramatični oblici bifaznog sna postoje i u današnjem društvu, primjerice u kulturama gdje je obavezna "popodnevna siesta". Naš se unutarnji sat lako prilagođava takvom rasporedu te smanjuje osjećaj budnosti u popodnevnim satima ranog poslijepodneva.
U ranim 1900-ima, psihijatar Thomas Wehr proveo je laboratorijski eksperiment u kojem je grupu ljudi izložio kratkom fotoperiodu, osnosno - ostavljao ih je u mraku 14 sati svakog dana umjesto tipičnih osam - punih mjesec dana.
Bilo je potrebno neko vrijeme da im se san regulira, no krajem trećeg tjedna javio se dobro poznati obrazac spavanja u dva odvojena ciklusa. Prvo su spavali oko četiri sata, potom bi se probudili i bili budni od jednog do tri sata, a potom bi ponovno zaspali na oko četiri sata. To je uzeo kao potvrdu da je čovjek biološki predodređen na takvu vrstu spavanja.
Prednosti i mane
Današnje društvo nam ne dopušta takvu vrstu fleksibilnosti. Općenito se misli kako je neprekidnih sedam do devet sati sna najbolje za odmor i regeneraciju organizma - no očigledno je kako takav sustav ne odgovara svima.
