Mnogi su zamijetili povijesne paralele između trenutačne debate o sirijskim izbjeglicama koji traže azil u SAD-u, kao i kad su to isto činili europski Židovi koji su bježali iz područja pod njemačkom okupacijom u Drugom svjetskom ratu.
Među mnoštvom koje je pokušalo, a nije uspjelo, pobjeći pred nacistima nalazio se i Otto Frank s obitelji, točnije ženom Edith i kćerima Margot i Anne. Iako priča o njihovim brojnim pokušajima bijega danas može djelovati nevjerojatno, ona je nalik mnogim drugima koji su pokušavali isto.
Američki sveučilišni profesor povijesti Richard Breitman, napisao je 2007. godine, nakon što su pronađeni dokumenti koji su kronološki prikazali borbu Frankovih da dobiju američke vize: "Pokušaji Otta Franka da svoju obitelj odvede u SAD naletjeli su na mnoštvo strogih američkih imigracijskih politika, koje su skrojene tako da očuvaju nacionalnu sigurnost i državu od velikog priljeva stranaca u ratno doba".
Povjesničar je rekao te 2007. godine da dokumenti potvrđuju da je Anne Frank mogla biti živa i zdrava starija gospođa koja živi u Bostonu i piše.
Ali umjesto toga je umrla s 15 godina u Bergen-Belsen koncentracijskom logoru u Njemačkoj.
Otto Frank je relativno kasno zatražio američku vizu, što se pokazalo kao nemoguća misija jer je bilo riječ o gotovo 80 stranica dokumenata koje je trebalo ispuniti i priložiti, a čak ni Frankove visoke veze s američkim poslovnim i političkim krugovima nisu bile dovoljne da osiguraju siguran bijeg njegovoj obitelji.
"Priča kao da vam se polako vrti pred očima kad gledate razmjenu pisama s jednog kontinenta na drugi, kako putuje od države do države, pri čemu na putovanje odlazi sve više i više vremena. Na svakoj sljedećoj stranici kao da pronalazite nove otužne znakove mučeničkog procesa u kojem je SAD zahtijevao stalno nove sponzore, velike svote novaca, ovjerene izjave i dokaze kako će država profitirati od njihovog dolaska. Čim bi Frankovi i njihovi američki podržavatelji riješili jednu administracijsku ili logističku prepreku, stvorila bi se druga", napisao je New York Times, koji je također pregledao YIVO dokumente o obitelji Frank, koje je okupila židovska zajednica.
Obećana zemlja - Amerika
Do 1941. godine, obitelj Frank se preslila iz Njemačke u Nizozemsku, odakle je nekoliko godina ranije Otto Frank već tražio vizu za SAD. Doduše, njihove aplikacije su svojedobno uništene, napisao je Frank starom kolegi s fakulteta u SAD-u, Nathanu Strausu Jr.
"Prisiljen sam na emigraciju, a koliko mi se čini, SAD je jedina zemlja gdje možemo otići", napisao je Frank 30. travnja 1941. godine. "Možda si zapamtio da imamo dvije djevojčice. Prvenstveno zbog te djece moramo paziti što ćemo dalje učiniti. Naša je sudbina manje bitna."
Frank je zamolio Nathana da ostavi 5.000 dolara kako bi pokrio depozit za vize, ističući da je on jedina osoba koju to može zamoliti. Strauss je bio povezan čovjek, sin jednog od suvlasnika Macy'sa, direktor američkog ureda za ovlasti o kućanstvima i prijatelj od Eleanor Roosevelt.
Strauss i njegova supruga Helen su se itekako umiješali u cijelu priču, te su povlačili veze u ministarstvu vanjskih poslova kao i migracijskom odjelu i nacionalnom centru za izbjeglice.
Pomoći su pokušali i braća od Edith Frank, koji su već stigli u SAD, te su dojavili vlastima da će se skrbiti za obitelj i pružiti im smještaj. Frank je ipak brinuo da su oni kao obični radnici u Bostonu zarađivali premalo da bi im vladini službenici povjerovali da mogu skrbiti za njih, pa je na kraju to obećao učiniti njihov šef.
Otto Frank bi vjerojatno bio uspješniji da je pokušao pobjeći ranije, no sve do travnja 1941. posao mu je dobro išao, obitelji je bilo udobno i tad još nisu počinjeni neki od najgrubljih poteza protiv Židova u Nizozemskoj. Dakle, zato nije odlučio napustiti zemlju, sve dok, kako se pokazalo, nije bilo prekasno.
Sumnjičavost koja se nije promijenila do danas
Nije pomoglo ni to što su se tijekom Frankovog ispunjavanja papirologije, imigracijska pravila konstantno mijenjala, te su Amerikanaca prema izbjeglicama postali prilično sumnjičavi.
Američka vlada je odlučila potpuno otežati izbjeglicama mogućnost ulaska u zemlju, dok su im nacisti onemogućavali napuštanje domovine.
Do početka 1939. godine, više od 300.000 ljudi se nalazilo na listi čekanja za imigracijsku vizu za SAD, piše Breitman.
Amerikanci su odobravali vize samo ako ste imali rezerviran put za SAD, a ljudi nikad nisu znali gdje će se točno nalaziti u trenutku bijega, toliko unaprijed.
Također, Frankovi nisu mogli dobiti vizu zbog toga što su imali preživjele bliske članove obitelji u Njemačkoj. Naime, Amerikanci su se bojali da ako izbjeglice ostave članove obitelji u Njemačkoj, njih bi mogli uloviti i mučiti nacisti, te na taj način ucjenjivati pridošlice u SAD da špijuniraju za njih, kako bi spasile živote svojih voljenih.
Uz to, neki Talijani i Nijemci koji su prethodno pobjegli iz svojih država, jednom kad su se udomaćili u novoj državi, počeli bi braniti događaje u domovini, što je ljutilo lokalne stanovnike, koji su smatrali da je riječ o prikrivenim agentima i špijunima.
Budući da je vrijeme prolazilo, a Frank je bio sav očajniji, odlučio je potražiti utočište na Kubi. No u to vrijeme, kad je mnoštvo europskih Židova iščekivalo odobrenje američkih viza na Kubi, Amerikanci su odlučili obavijestiti Kubance da mnogima od tih ljudi neće biti dozvoljen ulazak u ASD-u, pa su automatski i kubanske vlasti postale nervoznije i nesklone primanju novih izbjeglica.
Svejedno, 1. prosinca 1941. godine, Otto Frank je uspio dobiti kubansku vizu, ali samo za sebe, piše Independent
Deset dana poslije, Njemačka i Italija su proglasile rat SAD-u, te je njegova viza otkazana. Zato se čitava obitelj počela skrivati, dan nakon što je Margot Frank dobila naređenje da mora otići na istok u radni logor i mjesec dana nakon što je Anne dobila dnevnik, na svoj 13. rođendan. A ostalo je povijest.
