Raman Raghav krenuo je u krvavi pohod tijekom tri godine u 1960-ima, kad je unosio strah u kosti stanovnika Mumbaija.
Njegove žrtve su bile siromašni ljudi koji su spavali na ulicama ili živjeli u siromašnim četvrtima, a nije radio razliku između žena, muškaraca, djece, pa čak i novorođenčadi.
Svi su napadnuti tijekom noći, na spavanju, a umrli bi nakon što bi im glave razbio "teškim, tupim predmetom", napisao je tada mladi policajac - Ramakant Kulkarni, koji je 1968. postao vođa odjela za zločine, te čija je ekipa konačno i uhitila Raghava 27. kolovoza 1968. godine.
Kulkarni, koji je otišao u mirovinu 1990. godine, a umro 2005., detaljno je opisao ovaj slučaj u dvije knjige: "Footprint on the sands of crimes" i "Crimes, criminals and cops".
"Ubojstva su bila bez motiva... ako je ubojica išta i dobio od tih ubojstava, to je bilo malo u usporedbi s tim koliko je nasilja upereno prema žrtvama", napisao je Kulkarni.
Budući da su se nova ubojstva događala toliko često (Raghav je ubio 41 osobu), proširile su se priče o "misterioznom ubojici koji je bio obdaren supermoćima i mogao preuzeti oblik papige ili mačke", a mediji su ga prozvali indijskim Jackom Trbosjekom.
Više od 2.000 policajaca patroliralo je gradom po cijele dane, ali su stanovnici svejedno bili u paničnom strahu. Pogotovo oni koji su živjeli u predgrađima.
Čim bi se počeo spuštati mrak, tj. u sumrak, mnogi dijelovi grada bi opustošili, a nervozni građani bi s palicama patrolirali ulicama.
Dogodilo se i nekoliko incidenata u kojima je uspaničena rulja pretukla prosjake i beskućnike.
Uhićen, pa pušten
Ubojstva su se odvijala u dvije faze. Prva je trajala između 1965. i 1966. godine, kad je ubijeno 19 ljudi. Raghav je čak uhićen u to vrijeme, ali nisu pronađeni čvrsti dokazi protiv njega pa je pušten na slobodu. No to je bilo dovoljno da smiri strasti. Bar na neko vrijeme.
Ponovno je počeo ubijati 1968., no te godine je i uhićen nakon što ga je Kulkarnijev tim prepoznao pomoću fotografija i opisa onih koji su preživjeli napade.
Malo toga se zna o Raghavovom djetinjstvu i mladenačkoj dobi. Poznato je da nije bio visoko obrazovan i da je bio beskućnik.
Prva dva dana ispitivanja je odbijao išta reći, no policija ga je uspjela 'slomiti' trećeg dana.
Prvo je zatražio piletinu, a zatim je izjavio da bi rado da mu dovedu prostitutku, ali "sumnja da mu zakon to dopušta, s obzirom da je u pritvoru". Umjesto toga se zadovoljio uljem za kosu, četkom i ogledalom.
"Cijelo tijelo je izmasirao kokosovim uljem, uživajući u mirisu. Počešljao se i zadovoljno gledao u ogledalu. Zatim je odao gdje je sakrio oružje, te je priznao da je ubio 41 osobu (iako je policija vjerovala da je brojka i veća), na što ga je navodno naveo "sam Bog".
Na sudu se branio s neuračunjivosti, točnije da nije znao da je "ubijanje ljudi loše i protuzakonito". No službeni psihijatri su potvrdili da nije bolovao od psihoza niti "mentalnih retardacija", pa mu je dosuđena smrtna kazna.
Nakon toga se žalio Vrhovnom sudu, gdje je troje liječnika izjavilo da je shizofreničar koji "boluje od halucinacija i mentalno je bolestan".
Zahvaljujući tome je proveo 18 godina u samici, nakon čega mu je kazna promijenjena u doživotni zatvor. Doduše, ubrzo nakon puštanja među opću populaciju umro je od zatajenja bubrega, piše BBC.
Njegova životna priča ekranizirana je prvi put 1991. godine, a ovih dana se čeka nova verzija, nastala pod redateljskom palicom Anuraga Kashyapa.
