Otac je uzdahnuo i onda se nasmijao. "Moram ti nešto reći. Nije ništa loše, ali je veoma ozbiljno." Nastala je pauza. "Znaš li što ja radim?" Scott je gledao u njega. Počeo je zamuckivati i nervozno se smijati. "State department, ministarstvo vanjskih poslova?" Čak i dok je to izgovarao, Scott je znao da to nije istina. "Scottie, ja sam špijun", rekao je otac. Očevo lice se izobličilo. Samo se nacerio. Scott je upitao: "Kao James Bond?" "Da. Jednostavno, ja sam špijun."
"Špijun." Scott je te riječi nekoliko puta ponovio. "Špijun kao u CIA-i?" Otac je klimnuo glavom, a njegove oči su vijugale po Scottu. "Baš kao što je CIA." Tragovi su bili tu - stalne selidbe, život u inozemstvu, tajnost, različiti poslovi koje je radio, različiti jezici koje je učio, pa zaboravio. Sumnje su uvijek bile prisutne, a sad je tu bio dokaz. Istina je izišla poput duha iz boce. Sjedili su u automobilu neko vrijeme. Napolju je bilo hladno i sivo. Otac je pogledao sina i nasmijao se. Scott se hihotao.
Zatim su se obojica počeli smijati, da bi u jednom trenutku smijeh postao histeričan. Bolio ih je želudac, a suze su same krenule na oči. Smijeh se smirivao i pojavljivao se na mahove, da bi na kraju konačno oslabio. Otac je uzeo ključeve i otvorio vrata. "Hajdemo", rekao je. Kad su izišli iz auta, popeli su se uz stepenište koje vodi ka hodniku koji je prekriven tepihom prljavobež boje. Na desnoj strani hodnika bio je mali prozor i stepenište za hitnu evakuaciju.
Činilo se da nikog nigdje nema. Sva vrata su bila zatvorena. Svatko je radio svoj posao. Ispred njih su se našla vrata na kojima je pisalo "Apex insurance". Unutra je sjedila krupna plavuša sa sitnim naočalama, a na njenom stolu bila je slika njene obitelji. Scott se pitao je li to obitelj ili su to samo glumci iz holywoodskih serija. Nonšalantno ih je pozdravila. Otvorila su se druga vrata i ispred njih se pojavio tamnoputi čovjek sa šalicom kave.
Oduševljeno je pozdravio oca i po tome je Scott zaključio da je njegov otac ovdje glavni. Iza sljedećih zatvorenih vrata nalazio se očev ured. U njemu je bio veliki, dug stol s gomilom papira, a na njemu slike. Kad ih je Scott pogledao, imao je što vidjeti. Na jednoj je vjenčani portret Jannette i njegovog oca, gdje se on nalazi u očevom naručju. Druga slika je iz Jugoslavije. Scott i Duke sjede na trijemu njihove kuće u Beogradu. Otac je stajao na sredini ureda i promatrao sina.
Bio je elegantno odjeven, s kravatom, zalizanom kosom i mirisao je na losion poslije brijanja. Poigravao se sa svojim prstenjakom. "Što se događa kad netko dođe tko želi osiguranje Apex insurance?", upitao je Scott. "Nitko nikad nije tražio", uzvratio je otac. "Nikad?", zapanjio se Scott. "Ne", uzvratio je otac. Scott je hodao po sobi i razgledavao slike po zidovima i sitnice po policama. Na njima su bila i tri noža iz Pakistana. U trenu je nastala tišina. "Nikome nisam smio reći", priznao je otac.
Sada je Scott morao držati u tajnosti ono što mu je otac rekao. Stavio je ruku na rame svog sina i stisnuo ga. Rekao mu je da mu vjeruje. Ono što nije rekao, a što je Scott shvatio, jest da sad mora lagati za oca, pokrivati ga, i to kao profesionalac. Scott je mislio da je otac htio da bude pokraj njega na kraju svega. Ali to nije bio kraj, već početak. Očev dvostruki život postao je Scottijev dvostruki život.
Na zidovima predvorja na ulazu u centralu CIA-e u Virginiji stoji rečenica apostola Ivana: "Vi ćete tražiti istinu, jer istina će vas osloboditi." Scott se u ranim dvadesetim godinama morao boriti s činjenicom da mu je otac agent CIA-e. Bio je u dubokoj krizi. Nalazio se u Parizu i otišao je u redakciju Newsweeka da traži posao, a nije bio ni siguran kakav posao traži. Upravo je došao u Pariz iz Maroka bez novca. Imao je egzistencijalne probleme i trebao se sresti s prijateljem.
Nije imao pojma šta je to novinarstvo, ali je imao želju pokušati. Na razgovoru za posao iznenada su ga pitali: "Što je tvoj otac?" Scott je, naravno, rekao službenu verziju, da radi u State departmentu. Kad su ga pritisli pitanjima, obrana se raspala. "I? Je l’ on špijun?", pitali su. Scott je samo klimnuo glavom, zbunjen što mu se događa. Uslijedio je novi šok.
Rekli su mu: "Novinarstvo nije tako različito od špijuniranja. Vi niste toliko različiti od svog oca." Samo je klimao glavom na ove riječi. "Poanta novinarstva je", rekli su mu, "u dobivanju povjerenja ljudi. Ako ih jednog dana iznevjerite, iznevjerit ćete i sebe."
