Margarita Gokun-Silver kaže da gomila papuče; tanke, onakve kakve se u mnogim hotelima nude u sklopu usluge. Ona je za The Atlantic opisala uzroke takve navike i pravu studiju o kućnim papučama. "Kuća mi je puna njih, neke su još uvijek omotane plastikom. Obuća koja nije pogodna za ništa osim za nošenje doma. A opet, one su za mene previše dragocjene da bih ih napustila. Odrasla sam u SSSR-u, gdje su 'tapočki' bili poptuno uobičajeni.
U njih smo prelazili kad bismo došli doma, ostavljajući prljavu obuću na ulazu. Nosili smo ih u školu gdje su naši kolege učenici držali stražu na ulazu, po nalogu ravnatelja, kako bi kontrolirali da li u svojim torbama imamo obuću za preizuti se. I znali smo da kad posjećujemo prijatelje, da se od nas očekuje da se izujemo i obujemo papuče koje je držao naš domaćin samo za tu priliku. Ući u nečiji dom, bilo čiji dom, u obući za vani značilo je biti jako nepristojan.
Porijeklo ove navike je obavijeno tajnom, ali su tapočki važan dio ruskog mentaliteta. Njihova korisnost je očita; izuvanje obuće za vani znači održavanje sagova ili podova čistima. Ali stvarna korist je simbolična. 2006. je u Uljanovsku podignut spomenik Oblomovu, liku iz čuvenog romana Ivana Gončarova o lijenom ruskom plemiću. Spomenik prikazuje Oblomovljev kauč s papučama ispod njega. Njime se slavi spisateljeva sposobnost unošenja osobnih predmeta sa simbolizmom Rusije tog doba.
U romanu Ilja Ilič Oblomov provodi većinu vremena hodajući u toj obući, ležeći na kuču i radeći ništa. Roman je objavljen dvije godine prije ukidanja kmetstva u Rusiji i doživljen je kao prikaz apatije ruskog plemstva. Oblomovljeva uniforma, kauč i papuče predstavljaju junakovu indifirentnost prema prema životu koji se odvija izvan njegovog doma. Isto tako simboliziraju prostor doma, osjećaj napuštanja briga za vanjski svijet i sigurnost i udobnost koje može ponuditi samo vlastito prebivalište.
Osobni predmeti koji odvajaju vanjsko od unutarnjeg mogu se pronaći i na europskim slikama već u 15. stoljeću. Portret Arnofinija iz 1434. Jana Van Eycka uključuje i dva para klompa koje su se nosile preko obuće za unutra kako bi se odjeća zaštitila od izvanjskog blata i prljavštine. Gravira "Sveti Jeronim u svojim razmišljanjima" iz 1514. Albrechta Dürera također prikazuje obuću koje govore o upotrebi po domu.
Da li one svjedoče o počecima razdvajanja upotrebe obuće za doma i za vani, nikad nećemo znati. Zato tek rad Van Eycka možemo smatrati sigurnim pokazateljem nove mode, razdvajanju obuće po primjeni vani ili unutra. Otprilike u to doba Otomansko carstvo donijelo je svoje navike u Europu. 'Većina otomanskog stanovništva nosila je vanjsku obuću preko one za dom", objašnjava Lale Gorunur, kurator Muzeja Sadberk Hanim u Istanbulu.
Dok je još bila student ranih 90-ih, ona je posjetila rodbinu u Parizu porijeklom iz Srbije, do kojih je putovala s natikačama u prtljazi. 'Oni su bili šokirani da mi imamo obuću za po doma.' Parižanima s kraja 20. stoljeća bila je zabavna ideja da su njihovi preci bili zaljubljeni u papuče za po kući. 'Od 17. stoljeća sve više muškaraca imalo je portrete na kojima su bili u nekoj vrsti neobaveznog domaćinskog izdanja, tako i u papučama', objašnjava Elizabeth Semmelhack koja vodi Muzej sandala u Torontu.
'Od 18. stoljeća, kada su intimnost i intimna okupljanja postali bitan dio društvene kulture, može se vidjeti sve više slika žena i njihovih papuča.' Viktorijansko razdoblje dalo je i svoj doprinos. Žene u Berlinu plele su popularne vunene gornje nastavke na papuče svojih supruga. 'To su poklanjale svojim supruzima da nose dok navečer puše lulu pored kamina', kaže Semmelhack.
Portreti ruske više klase iz 18. i 19. stoljeća često prikazuju ljude ili u papučama u otomanskom stilu ili u tankom očito domaćinskim natikačama. To se isto nije moglo reći i za siromašne. Seljaci i radnici na slikama su ili bosi ili u radnim čizmama ili tradicionalnim ruskim čizmama. Možda zbog svoje veze s obućom za doma i bogatih, takpočki su odbačeni odmah nakon Ruske revolucije 1917. Ostaci starog, zloćudnog svijeta nisu imali mjesta u sovjetskoj paradigmi.
Ali se osjećaji nisu održali. Iako ne onako očito kao prije, vrlo brzo tapočki su se vratili u većinu sovjetskih domova, pružajući svojim vlasnicima udobnost nakon dugog dana gradnje komunističkog raja. Danas odnos prema izuvanju cipela varira, često od jedne do druge nacionalne kulture. Talijanski prijatelj mi je rekao da se smatralo nepristojnim hodati izuven po kući u Italiji, a španjolski prijatelj podigao je obrve kad sam mu ponudila par papuča. "Španjolci se ne izuvaju."
U Japanu, gdje su papuče došle kao utjecaj sa Zapada, većina ljudi izuva cipele prije nego što uđe. Jordan Sand, profesor japanske povijesti na Sveučilištu Georgetown, primjećuje da i njihova arhitektura pogoduje toj praksi. 'Japanci žive u stanovima s podignutim podovima. To je osnova čak i kod modernih stanova, da svaki privatni stan ima prostor na ulazu', objašnjava. 'Kad uđete, tu je odmah mali prostor, potom stepenica nakon koje slijedi ostatak kuće koji je viši nego vanjski pod.
Tu se izuvate. U tradicionalnim kućama unutrašnjoj je prekrivena tatamijima. A po tatamijima se ne nosi nikakva obuća.' I dok Japanci po njima hodaju ili bosi ili u čarapama, iznimke postoje. Tamo gdje pod nije prekriven tatamijima; kuhinja, hodnik, zahod, ljudi nose papuče. Poseban par namijenjen je za zahod, gdje se i drži. Kad sam tek doselila u SAD 1989., papuče su nestale iz mog života.
Amerikanci nikad ne izuvaju cipele i njihovi tapisoni od zida do zida nose tragove cipela koji potječu od hodanja vani. Nikad se nisam mogla priviknuti na to. Moje cipele odmah idu dolje kad god uđem u kuću, što molim i svoje goste. Mnoštvo papuča za njih prikupila sam iz hotela. Moje osobne papuče uvijek me spremno čekaju odmah uz ulazna vrata. Kad ih obujem moja stopala se odmah osjećaju slobodnija, moj pod ostaje čišći, a ja se uvijek osjećam kao da sam doista kod kuće."
