Sljedećeg tjedna u Japanu bi se opet mogla pisati povijest. I to povijest Drugog svjetskog rata koji službeno nikada nije završio između Rusije i Japana. Sljedećeg tjedna Vladimir Putin dolazi u posjet japanskom premijeru Shinzu Abeu, a povod sastanku je još jedan pokušaj da se potpiše mirovni sporazum između dvije zemlje, koje ga nisu uspjele potpisati još 1956. Razlog je otočje južno od otoka Sahalin koje se, ako pitate Ruse, zove Južni Kurili. Skupina otočića zapravo je teritorij koji nije zanimljiv po ničem posebnom, osim po tome što su jako zgodni za bavljenje ribarstvom i što je tijekom Hladnog rata svaki komadić pograničnog teritorija bio ekstremno važan.
Riječ je o četiri otočića, koje Japan naziva Sjevernim teritorijem, danas naseljen s pukih 19 tisuća stanovnika, a oko kojih je u doba Mihaila Gorbačova japanski političar Shintaro Abe pokušao dogovoriti sporazum u 80-ima. Shintaro Abe je, inače, otac Shinza Abea i danas je sin na domak toga da uspije dovršiti ono što je započeo otac. Otoci između Rusije i Japana sporni su još od 19. stoljeća. Prvi sporazum dvije sile potječe iz 1855. 20 godina poslije Japan i Rusija sporazumjeli su se da Sahalin u cijelosti konačno pripadne Rusiji, a da Južni Kurili pripadnu Japanu, pri čemu bi se i jedna i druga strana odrekla svih polaganja prava na bilo što. A onda je izbio Rusko-japanski rat 1904. Nakon teškog poraza carske Rusije i danas sporni otočići i pola Sahalina pripali su carskom Japanu. Ali opet samo do završetka Drugog svjetskog rata kada je SSSR ponovo zauzeo Sahalin, ali sad i Južne Kurile.
Kako niti u doba SSSR-a niti u doba Rusije dvije zemlje nisu uspjele riješiti spor koji su naslijedili iz doba svojih monarhija koje su im prethodile, današnji Japan i Rusija službeno su još uvijek u ratu koji je izbio s eksplozijom Drugog svjetskog rata. I nije to jedini takav slučaj. U Rusko-japanskom ratu na stranu Rusije odmah se svrstala Crna Gora, objavivši sa svoje strane rat Japanu. Da bi skoro cijelo stoljeće poslije japanska vlada shvatila da mir nakon toga dvije zemlje nikad nisu potpisale. Formalnost su obavile tek 2006. kada su nacija srčane ratničke povijesti s dalekog istoka od 127 milijuna ljudi i mala balanska nacija srčane ratničke povijesti od pukih 0,6 milijuna svečano potpisale mir 102 godine nakon objave rata. Bila je to doista formalnost, zapravo ugodna prijateljska gesta dviju zemalja.
Kad je o Rusiji i Japanu riječ, stvari su ipak puno ozbiljnije. Rusija je od 1991. počela voditi računa o poboljšanju života na Sahalinu i na Južnim Kurilima, koji su u SSSR-u bili uvelike na repu događanja. Zapravo su se nekako u isto vrijeme i jedni i drugi sjetili koliko im je sporno područje važno. Koliko god je sljedećih 25 godina stanje smiješno zvati stvarnim ratom, ipak, 2006. su ruske pogranične patrole osule paljbu po japanskoj ribarici koja je ignorirala upozorenja, pa je jedan ribar i ubijen. 2010. su se dvije japanske ribarice izvukle bez žrtava, ali s 20 rupa od metaka po trupu. Otada su se stvari bitno popravile. 2012. je Putin, poznat kao vješti judaš, u judo stillu izjavio da je u pogledu spornih područja spreman na "hikiwake", izraz iz juda za neriješeno.
Nešto se ozbiljno kuhalo i, dok je Zapad imao Putinu štošta za prigovoriti pokušavajući mu pokvariti olimpijadu u Sočiju, Shinzo Abe, premijer moćne zemlje u čvrstom savezu sa Zapadnim silama, na otvaranju ZOI u Sočiju 2014. sjedio je uz Putina. A onda je uslijedio sav onaj sukob SAD-a i EU-a s jedne protiv Rusije s druge strane zbog, prvo, rušenja vlasti u Ukrajini što je pozdravio Zapad, a osudila Moskva, potom vojne pobune i vojne pomoći Rusije secesionističkim pobunjenicima u Ukrajini, na kraju i povratku Krima Rusiji, odnosno ruske aneksije Krima. Kako je Japan od kraja Drugog svjetskog rata oslonjen na Zapad, u takvim okolnostima škripalo je i oko problema s Južnim Kurilima, odnosno Sjevernim teritorijem.
Sada se, međutim, otvorio prostor i, ako je vjerovati Putinu da je spreman na "remi", prijedlog bi trebao biti da dva otoka pripadnu Japanu, a druga dva Rusiji. Takav sporazum, a postoji dobra mogućnost da ga prihvate obje strane, imao bi puno šire posljedice. Značio bi da je Japan krenuo u vlastitu politiku u toj regiji, da je po prvi put autonoman od SAD-a, ali i da NR Kini poručuje da Peking od sada najozbiljnije mora računati i s Tokijem u svim svojim regionalim planovima. Na kraju bi, naravno, trebalo vidjeti i koliko bi svime bio sretan Washington u kojem se na preuzimanje vlasti priprema Donald Trump, a koji je također zaigrao jako tvrdo prema NR Kini.
