Prije nego je osnovana CIA, njezin prethodnik je bio OSS - Ured strateških usluga - te ujedno prva središnja obavještajna agencija.
Jedna od rijetkih špijunki OSS-a bila je i Stephanie Czech, koja je u listopadu 1945. godine stigla u Poljsku u kojoj je provela sljedeća četiri mjeseca vozeći se po selima u kojima je tvrdila da je administratorica u uredu u Varšavi, koja u slobodno vrijeme traži daljnju rodbinu. U stvari, bila je službenica vojske i jedna od dvije osobe iz OSS-a smještene u Poljskoj.
U to vrijeme nisu postojala strogo pisana špijunska pravila, nego je Stephanie mnogo toga morala smišljati usput, dok je bila na terenu.
OSS-ov osnivač, general William Donovan, svoje je pažljivo odabrane ljude zvao "veličanstvenim amaterima", muškarcima i ženama koji su bili obrazovani, govorili tečno više jezika i počinili neke od najhrabrijih djela tijekom rata, iako većina njihovih priča nikad nije ispričana.
Czech, koja je diplomirala na Cornellu, kao kćer imigranata tečno je govorila poljski jezik, pa je bila očit izbor za slanje u Poljsku.
Ona je otišla raditi za protuobavještajni odjel, poznat kao X2, koji je bio toliko tajnovit da mu ime nisu znali čak ni neki koji su bili ondje zaposleni.
U postratnoj Europi, Amerikanci i Sovjeti su bili zakleti neprijatelji koji su postavljali temelje za Hladni rat, te su pokušavali nadmudriti i uloviti jedni druge.
30-godišnjakinja poljskog podrijetla je živjela u konstantnom strahu od Sovjeta koji su je okruživali i nadgledali svaki korak lokalnog stanovništva. U jednom trenutku je nestao američki ataše na jugu Poljske, gdje je i Czech špijunirala, pa kad su joj u američkoj ambasadi u Berlinu uručeni tajni dokumenti koje je morala dostaviti u Varšavu, Czech to nikako nije željela učiniti.
No, nije bilo nikog drugoga tko bi to izveo.
Izvukla se u posljednji tren
Kad je prelazila granicu, uočila je sovjetske agente tajne službe i znala je da joj je odzvonilo. Hodajući prema agentima (s tim da je znala da su počeli skupljati informacije o njoj), Czech se pribojavala da su joj ovo posljednji trenuci slobode.
Ali u zadnji čas je smogla dovoljno smirenosti da je, zadržavajući pogled na Sovjetima, polako izvadila papire iz kaputa i okrenula se naglo prema muškarcu koji je koračao do nje, a za kojeg je bila sigurna da neće izazvati nikakvu pozornost nadređenih. "Uzmite ovo", rekla je, gurajući mu u ruke dokumente za Varšavu. Brzo mu je šapnula ime osobe kojoj je trebalo dostaviti dokumente i nastavila hodati.
Kao što se i pribojavala, nju su zadržali obavještajci, no budući da nisu imali nikakve dokaze protiv nje, morali su je pustiti na slobodu.
Gotovo 70 godina je Czech, koja je naknadno, nakon udaje, prezime promijenila u Rader, šutjela o tom događaju. Zajedno s epilogom priče: njezini su zapovjednici bili toliko impresionirani njezinim hladnokrvnim, proračunatim postupcima da su je odlučili preporučiti ratnom odjelu kako bi joj dodijelili odlikovanje Legije za zasluge - visoku čast koju zasluže tek rijetki pojedinci zbog izuzetnih zasluga.
Ta preporuka je ostala zakopana unutar njezinih spisa skoro 70 godina, a nije je dobila jer je bila žena i jer je pripadala OSS-u, tj. egzotičnoj skupini bez službene vojne izobrazbe. Bez obzira što je osobno, kao jedina osoba koja je u to vrijeme unutar agencije znala poljski jezik, formirala red budućih doušnika koji će se pokazati ključnima na prvoj liniji fronte, tj. u Poljskoj za vrijeme Hladnog rata. I bez obzira što je živjela u zemlji u koju nisu željeli poslati niti jednu drugu tajnu agenticu, jer se smatrala preopasnom za njihov boravak.
Prije nekoliko godina, susjedi i prijatelji od Stephanie slučajno su saznali kakva je bila prošlost njihove mirne, drage prijateljice, i odlučili su učiniti sve u svojoj moći da ona dobije priznanje koje je zaslužila, makar i nakon toliko godina (zanimljivo je da je odlikovanje Legije za zasluge dobio njezin suprug zbog iznimno hrabre borbe protiv nacista).
Danas Rader ima 100 godina i, nažalost, boluje od Parkinsonove bolesti, te većinu vremena ne može govoriti. Iako njoj osobno možda i nije najvažnije da dobije toliko dugo očekivano priznanje, barem će budući naraštaji i njezini nasljednici više saznati o hrabrostima koje su gotovo ostale zakopane u prošlosti a kakvih sigurno ima još puno, samo što je prekasno da išta više čujemo o njima, piše Daily Beast.
