U Hrvatskoj je prošle godine u domovima za odgoj djece bilo smješteno 479 korisnika. Razlozi dolaska korisnika u dom su različiti, a među njima je 90 onih koji su dospjeli u instituciju zbog sudske odluke.
Ukupno je deset ustanova u Hrvatskoj koje brinu o maloljetnicima i mlađim punoljetnicima tj. osobama do 21 godine života s problemima u ponašanju. Kolokvijalno, riječ je o popravnim domovima. O korisnicima koji žive u takvim ustanovama najčešće se čita kroz vijesti o nestalim maloljetnicima, jer iz svih takvih domova pojedina djece često bježe.
Država tijekom njihova boravka u instituciji preuzima ulogu roditelja u pokušaju da ih izvede na pravi put, omogući im stjecanje radnih navika, školovanje, ispravan pogled na svijet", sve ono što su socijalne službe utvrdile da roditelji djeteta nisu u mogućnosti iz različitih razloga. U nekim slučajevima uspiju u tome, u nekima baš i ne.
Razgovarali smo s tri sada već punoljetna bivša korisnika više domova. Oni su vrlo otvoreno pričali o svojim iskustvima, a svi zajedno tvrde kako su loše navike stekli ili utvrdili upravo u instituciji. Svoju životnu priču ispričali su nam Bruna Koprić, Valentino Čont i Mark M. Ako imate slično iskustvo i želite ga podijeliti s našim čitateljima, javite nam se.
Valentino Čont (21) smatra kako uopće nije trebao završiti u sustavu na način na koji se sve odigralo. Tvrdi kako nije imao problema s ponašanjem i ovisnostima, no u domovima za odgoj naučio je krasti i drogirati se. Danas se pribrao.
"Moj otac je nasilnik. Fizički je zlostavljao cijelu obitelj. Razbio mi je na glavi porculanski tanjur, u trećem razredu me uhvatio za vrat i bacio u zid, tukao me stalno, slomio mi je nos. No u centru za socijalnu skrb o tome nisu ništa znali. On je uvijek sve prikazao kako je njemu odgovaralo i vješto je skrivao što se zbivalo u kući. Roditelji su mi se razveli 2009. godine, a sudski smo sestra i ja dodijeljeni majci 2011. godine. Preostale dvije sestre su završile kod udomitelja", započinje svoju mučnu priču Valentino, koji danas živi u Rijeci.
Odrastao je u Novskoj. Mama krojačica je kratko vrijeme nakon razvoda radila, a zatim je izgubila posao. Obitelj se više nije snalazila. Valentino, koji je u osnovnoj školi prolazio s odličnim i vrlo dobrim, upisao je školu za elektrotehničara u Belome Manastiru.
"No mami je bilo previše 250 kuna na mjesec, koliko je koštala karta za vlak, pa me nagovorila da se ispišem. U Novskoj sam se mogao upisati samo za stolara. To mi je bilo dosadno, brzo sam naučio posao i već nakon dva mjeseca odlučio da ne želim dalje u školu", nastavlja Valentino.
Tvrdi da je zbog siromaštva u obitelji morao početi raditi, pa se povezao sa susjedom koji se bavio otkupom metala.
"Centar je za to vrijeme u mojoj obitelji imao mjeru nadzora. Kako se nisam školovao, a uvjeti su bili loši, odlučili su da će me poslati u Zagreb u Dugave na procjenu. Ondje sam na opservaciji bio četiri tjedna. Bio sam dobar, surađivao s njima i radio sve što se od mene tražilo. Zaključili su kako moja mama nema uvjete za nas te su me odlučili poslati u dom za nezbrinutu djecu. Ipak, u Dugavama sam probao prvi džoint. Ponudili su me, pa sam iz znatiželje probao", nastavlja Valentino pojašnjavajući kako se ne sjeća je li u domovima za nezbrinutu djecu nije bilo mjesta u tom trenutku ili je problem bio u čemu drugome, jer poslali su ga u dom za odgoj u Ivancu.
"Mama se nije trudila da to spriječi, a ja sam bio ogorčen cijelom situacijom. Htio sam se školovati za elektrotehničara i bio sam uporan u tome, ali nije bilo mogućnosti da se to ostvari - prisjeća se on.
Neumoljivi sustav nije puno pitao. Dobio je termin odlaska u dom i morao ga je ispoštovati.
"Kad sam 6.05.2013. došao u dom u Ivancu, ostao sam u šoku. Ondje su bila djeca s ozbiljnim problemima. Već drugi dan su me trojica napala u dvorištu doma pa sam se potukao s njima. To vam tako ide kad ste novi. Odmah vas istuku", uvjerava nas Valentino.
Dom ga je poslao u školu za parketara, ali on tada nije želio surađivati. Tvrdi kako je bio nesretan zbog cijele situacije te je smatrao da mu ondje nije mjesto, a nije želio ići u školu koja ga ne zanima. Nastavio se tući s drugom djecom, a u više navrata je konzumirao marihuanu. Priča kako je duboko u duši bio nesretan, a osjećao se potpuno neshvaćenim i odbačenim od svih.
"Upozoravao sam odgajatelje da me drugi tuku, no ništa nisu poduzimali. Zato sam počeo bježati. Ondje sam prvi put ukrao. Provalio sam s drugim dječakom u dućan. Ukrali smo cigarete, alkohol i neki sitan novac. Još dok sam išao prema dućanu znao sam da je to što radim pogrešno, ali nisam htio da me poslije dočekaju njih petorica u domu i istuku jer ništa nisam donio. U domu stvari jednostavno tako funkcioniraju. Nastavio sam krasti, a u međuvremenu me čak policija odvela na ispitivanje jer me prijatelj cinkao. Sve im je rekao, no kako sam bio maloljetan, ništa se nije dogodilo. Vratili su me u dom. Čak sam tad inspektoru pričao kako me drugi tuku i tjeraju na krađu, no ni on ništa nije poduzeo", iskreno prepričava Valentino koji je u međuvremenu počeo piti, a cijela situacija je u hipu izmaknula kontroli.
Nastavak na sljedećoj stranici...
