"Sve sam prokužio vrlo brzo, nakon četiri - pet krađa već sam bio vrlo vješt te sam počeo redovito operirati po dućanima, kioscima, restoranima. Počelo mi se sviđati to što sam imao novca, a s druge strane taj silan adrenalin koji osjećate prilikom provale nešto je što ne mogu ni opisati - nastavlja on.
Smatrao je kako mu nitko ništa ne može, kako njegovo ponašanje kakvo god bilo nema nikakvih posljedica. Stoga je krenuo u potpuno krivom smjeru. Zbog ponašanja i stalnog bježanja su ga prebacili u drugi dom u Osijeku, no on je nastavio po starom. Dolaskom u Osijek već je bio bez nade da će se situacija promijeniti. Postalo mu je potpuno svejedno.
"Imao sam kroz godinu dana najmanje stotinjak krađa. Uhvatili su me na djelu više puta, no nije mi bilo važno. Bježao sam stalno. Novcem sam financirao bijeg, trošio sam na gluposti", na alkohol, cigarete, drogu, odjeću, mobitele. Imam prijatelje posvuda, tako da sam uvijek imao gdje biti. No u svibnju 2014. godine moje ponašanje počelo je dolaziti na naplatu - objašnjava Valentino.
Sve one krađe za koje je mislio da su zaboravljene i da mu se ništa zbog njih neće dogoditi, netko je u sustavu ipak vrijedno evidentirao i konačno ga suočio s posljedicama.
"Sudskom odlukom poslali su me u dom u Malom Lošinju. To je bila prilika da se popravim jer je dom zbilja odličan, ali ja sam budala i sve sam upropastio. Odgajatelji su bili pristupačni i u više navrata su pokušali utjecati na mene, ali ja sam to sve odbijao. Nisam prihvaćao njihova pravila i već sam prije odlučio živjeti po svom. Zato sam nastavio s krađama, opijanjem, drogom. Uzimao sam speed, čak sam dvaput probao heroin. Preko prijatelja sam se dokopao subutexa, medicinskog heroina, koji sam šmrkao i navukao se.
Nikoga nisam fermao ni pola posto. Nitko mi ništa nije mogao. Jednim dijelom bio sam svjestan da to nije u redu, no tako sam se ponašao iz inata. Nisam bio ni najmanje svjestan da time ne tjeram inat drugima nego samome sebi. U više navrata su u domovima pokušali razgovarati sa mnom, ali ja sam ih odbijao", iskreno priča Valentino.
Činilo se da je na putu bez povratka, a svaka nova ružna situacija vodila je u još goru. Unatoč poticajnoj okolini i mogućnosti da se promijeni, Valentino je smatrao kako to nema smisla. Nije pružio priliku ni sebi ni drugima. Bježao je i s Malog Lošinja - prvi put već nakon tjedan dana boravka ondje, a nastavio je krasti što je god i gdje je god stigao.
Priznaje kako ga je policija znala pronaći u kojekakvim stanjima te dovoditi nazad u dom, no on bi opet bježao. Bilo ga je posvuda, jer je išao Vinkovce, Sisak, Rijeku, Novsku, gdje god je imao poznanike i prijatelje s kojima je mogao i htio provoditi vrijeme. Tijekom jednog od bjegova uhvatila ga je policija u Sisku te su ga stavili u pritvor zbog brojnih krađa koje je počinio.
Bio je i u Kukuljevićevoj zbog ispada jer si je žiletom izrezao ruke, te u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj. Boravio je i u Remetincu mjesec i pol u zatvoru, a u međuvremenu dobio je sudsku mjeru boravka u maloljetničkoj kaznionici u Turopolju. Mjera je ovisila o njegovom dobrom vladanju, a ondje je trebao biti od šest mjeseci do tri godine. Zbog dobrog ponašanja uspio je izaći ranije.
"Ondje sam bio godinu i sedam mjeseci. To je za mene bila zadnja šansa koju sam objeručke prihvatio. Tek ondje sam se suočio sa samim sobom i svime što sam si napravio, jednostavno su mi se posložile kockice. Izašao sam 1. 9. 2016. Sredio sam se. To mi je pomoglo. Skinuo sam se s droge, surađivao sa odgajateljima i uspio završiti zanat za konobara. Tada sam već bio punoljetan, a kad su me pustili imao sam u džepu oko 4 000 kuna, a i prestao sam pušiti. Sav taj novac sam u roku od četiri dana potrošio na speed i cugu. S frendovima sam otišao u Osijek gdje sam provalio u napuštenu kuću kako bi prijatelj imao gdje prespavati. Nismo imali namjeru krasti ni ništa, nego jednostavno on nije imao gdje prespavati pa smo planirali ostati ondje. Netko od susjeda je pozvao policiju i zatekli su nas u kući. Nisam im uspio objasniti da ne krademo, a s obzirom na moju povijest nisu mi povjerovali ni riječi. Dobio sam još šest mjeseci zatvora u Osijeku zbog provale",iskren je Valentino.
Kaže kako je u par navrata prilikom izlaska iz institucija bio u kontaktu s majkom jer je dolazio k njoj, a otac je u inozemstvu i neće se vraćati. Ne želi ga susresti ni imati bilo kakve veze s njim jer kaže kako mu zamjera sve što se dogodilo s njegovom obitelji. Majka se u međuvremenu preudala, no ni s očuhom se ne slaže. Dapače, priznaje kako su se sukobili i potukli prilikom zadnjeg susreta pa nema namjeru ostvariti neki odnos ni s njim. Nakon zatvorskog iskustva u Osijeku ipak vjeruje kako je loš način života ostavio za sobom.
"Konačno sam izašao u ožujku prošle godine. Tada sam se zaljubio. S djevojkom sam započeo novi život u Rijeci. Ona je u međuvremenu ostala trudna i evo, rodila je blizanke krajem svibnja. Sad sam postao tata. Uzbuđen sam zbog očinstva, a istovremeno me strah. Ona i ja ne radimo, pa pokušavam pronaći posao kako bih nas mogao uzdržavati. Radio sam na adaptacijama stanova, radio bih sve. No kad poslodavcu kažete da ste bili u domu i zatvoru, više mi se nikad ne jave. Kad djeca malo porastu, otići ćemo negdje u inozemstvo. Želim normalan život za nas. O svemu sam pričao otvoreno jer želim da što više ljudi zna što ovaj naš 'sustav' radi", zaključio je mladić.
