Kontroverzni radio voditelj iz New Yorka Long John Nebel nije mogao vjerovati svojoj sreći kad je "upecao" svoju omiljenu pinup zvijezdu iz Drugog svjetskog rata, Candy Jones, i nagovorio je da se uda za njega 1972. No, ubrzo je otkrio da njegova žena pati od naglih i neobjašnjivih promjena raspoloženja pri kojima bi se promijenio i njen karakter i njen glas.
Što je još čudnije, kad bi zapadala u za stanja, kasnije se nije ničeg sjećala. Nebelova sumnja je rasla kad mu je žena otkrila da je povremeno radila za američku vladu i da ponekad treba otići iz grada na nekoliko dana. Iz straha od nevjere, odlučio je istražiti sve te joj je ponudio pomoć kroz hipnozu olakša nesanicu i stres, a sve s ciljem da otkrije što se događa kad njegova žena ode.
Ono što je otkrio nije bilo postojanje drugog muškarca, već alter ega njegove žene - agresivne žene s imenom Arlene.
Nebel je tvrdio kako je Candy žrtva opasnog CIA-inog programa kontrole mozga koji je započeo ranih 1950-ih te je trajao gotova dva desetljeća. Kroz njega su razni agenti utjecali na mozak subjekta kako bi promijenili njihovo mentalno stanje i moždane funkcije, služeći se drogama, hipnozom, senzornom deprivacijom, izolacijom, pa čak i mučenjem.
Njegova knjiga opisuje eksperimente koje su proveli psihijatri radeći za američku obavještajnu agenciju CIA-u.
Ti su eksperimenti prouzrokovali amneziju kod pacijenata i kreirali nove identitete u njihovim mozgovima. Kako bi lakše funkcionirala, Candy je razvila "zamišljene prijatelje" da joj prave društvo. I dok je većina tih njenih zamišljenih prijatelja netragom nestala kako je odrastala, ona dominantna Arlene je ostala.
Kad je Candy diplomirala i započela karijeru modela, promijenila je ime te se uputila na vojne turneje gdje joj je zadatak bio "podizati moral" vojnicima. Za vrijeme tih putovanja 1945. podlegla je vrućici i malariji te je hospitalizirana na Filipinima. Prema knjizi "The Control of Candy Jones" autora Donalda Baina, tamo se susrela s dr. Gilbertom Jensenom.
Taj joj je susret, kako je kasnije tvrdila, promijenio život zauvijek.
Ranih 1960-ih nakon propalog braka, Candy je otvorila školu za manekenke, a ta je ustanova služila i za potrebe FBI-a. Naime, njen stari poznanik i neimenovani ratni general tražio joj je da škola bude dostavno mjesto za neku poštu od agencije, a ona je taj čin smatrala patriotskim te je pristala.
Kasnije je tvrdila da ju je general zamolio za prenošenje pisma od američke vlade do određenog čovjeka u San Francisco. Ispostavilo se kako je taj čovjek Jensen, liječnik s Filipina.
On je kasnije priznao kako je vodio grupu tajnih agenata CIA-e kroz eksperimente kontrole uma. Jones, koja je u to vrijeme bila u financijskim nevoljama, navodno se odlučila pridružiti za novčanu naknadu.
Nebels i Candy su kasnije tvrdili kako je dr. Jensen bio njen kontrolni agent koji ju je podvrgavao hipnozi i injekcijama eksperimentalnih droga poput LSD-a. Tada je liječnik otkrio "Arlene" te je izvukao na površinu njenog uma kako bi mogla izdominirati u njenom mozgu kad je bilo potrebno, primjerice kad ju je slao na eksperimentalne misije. Na taj je način stvorio savršenog glasnika koji nije mogao otkriti ništa o misiji, pa čak ni pod mučenjem.
Bila je obučena da koristi eksplozive, bori se u borbama s improviziranim oružjem, ubija vlastitim rukama, odolijeva boli te se maskira. Candyine audio vrpce s hipnoze otkrivaju uznemirujuće detalje, poput toga da je dr. Jensen umetao upaljene svijeće u Candyinu vaginu bez da je ona osjećala strah ili bol.
Kao Arlene, tvrdila je kako je posjetila brojne kampove za obuku, vojne baze i tajne medicinske ustanove diljem SAD-a. Svoj je posjet južnom Vijetnamu 1970. kasnije povezala s propalim pokušajem oslobađanja američkih ratnih zarobljenika iz Sjevernog Vijetnama.
Skeptici su priču Nebelsa i Candy nazvali običnom prevarom, dok su dugu istaknuli sindrom lažne memorije kao jedino logično objašnjenje. No, dobili su na kredibilitetu kad je otkriveno da je CIA doista provodila programe kontrole uma u svom projektu MKUltra.
