Trijumf identiteta
U 60-ima snažni novi pokreti razvili su se diljem razvijenih liberalnih demokracija. Aktivisti za ljudska prava u SAD-u zahtijevali su da njihova zemlja ispuni obećanje jednakosti iz Deklaracije o neovisnosti i upisano u Ustav nakon građanskog rata. Uskoro su ih slijedili i feministički pokreti, koji su tražili jednak tretman za žene, potaknuti sve većim uključivanjem žena na tržište rada. Paralelna socijalna revolucija uništila je tradicionalne norme oko seksualnosti i obitelji, a pokreti za zaštitu okoliša izmijenili su i pogled na prirodu.
U godinama koje su uslijedile novi su pokreti promovirali prava invalidnih osoba, imigranata, gay osoba i na kraju transrodnih osoba. No čak i kada su se zakoni izmijenili kako bi osigurali niz mogućnosti i jaču legalnu zaštitu marginaliziranih, grupe su se i dalje udaljavale jedna od druge sa svojim ponašanjem, bogatstvom, tradicijama i običajima. Predrasude i netrpeljivost postale su sasvim uobičajene među pojedincima, a manjine su se i dalje borile sa teretom diskriminacije, predrasuda, nepoštovanja i nevidljivosti.
Svaka takva grupa dobila je mogućnost biranja - mogla je zahtijevati od društva da se prema njihovim članovima ponaša na isti način kao i prema članovima dominantnih grupa, ili da njihovi članovi imaju poseban identitet. I zahtjevaju poštivanje kao onih koji su drugačiji do većine.
Pokret za ljudska prava kojeg je potaknuo Martin Luther King Jr. zahtijevao je od američkog društva da se prema Afroamerikancima ponaša kao i prema bijelcima. Do kraja 60-ih, izrodile su se grupe poput Black Panthers i Nation of Islam koje su tvrdile kako Afroamerikanci imaju svoju vlastitu tradiciju i svjesnost. Po njihovom viđenju, oni su trebali biti ponosni zbog toga što jesu, a ne da žele biti ono što većina društva od njih očekuje.
Autentično unutarnje "ja" (u njihovom slučaju) nije bilo isto kao u slučaju bijelaca, kako su tvrdili, jer je njihove oblikovano jedinstvenim iskustvom odrastanja u neprijateljskom društvu u kojem su dominirali bijelci. To iskustvo definiralo je nasilje, rasizam, nemogućnost integracije i postalo nešto što ne mogu razumjeti ljudi koji su ostali u drugačijim uvjetima.
Takva tema uključena je u današnji Black Lives Matter pokret, koji je započeo sa zahtjevima pravde za žrtve političkog nasilja, no ubrzo se proširio na pokušaj da se ljude osvijesti o svakodnevici njihovog života. Pisci poput Ta-Nehisi Coates povezali su suvremeno policijsko nasilje protiv Afroamerikanaca sa dugom povijesti ropstva i linčovanja. Po njegovom pogledu tako se samo nastavlja nepregledni zaljev nerazumijevanja između bijelaca i crnaca.
Slična evolucija dogodila se i u feminističkom pokretu. Zahtjevi su bili fokusirani na jednaki tretman žena prilikom zapošljavanja, edukacije, na sudovima i sl. No od samog početka naglašavali su kako je životno iskustvo žene potpuno drugačije do muškarca i da njihova poanta nije izmijeniti žensko ponašanje u onom klasičnom smislu, te na neki način potaknuti žene da misle kao muškaraci da bi uspjele.
Ostali pokreti u svojim borbama hvatali su se za važnost iskustva života. Marginalizirane grupe nisu zahtijevale samo zaštitu u zakonima i od institucija, već su tražili da društvo slavi i priznaje njihove nejednakosti. Pojam multikulturalizam izvorno se odnosi samo na kvalitetu različitih društava, a postao je oznaka političkih programa koji su štovali svaku drugačiju kulturu i životno iskustvo kao ravnopravno, i u trenucima su privukli veću pažnju na one koji su bili nevidljivi ili ne cijenjeni u društvu u prošlosti.
Ova vrsta multikultikulturalizma u početku je bila vezana uz velike kulturne grupe, kao što su Kanađani koji govore francuski, ili muslimanski imigranti, ili Afroamerikanci. No ubrzo je to postala vizija društva fragmentirana u male grupe s različitim iskustvima, kao i grupe koje su oblikovali različiti oblici diskriminacije, posebno u slučaju npr. nekoliko različitosti u jednom.
Ljevica je prigrlila multikulturalizam taman u trenutku kada je postalo teško oblikovati politike koje su trebale donijeti socijalno ekonomske promjene na većoj razini. Do 80-ih godina progresivne grupe diljem razvijenog svijet doživjele su egzistencijalnu krizu. Radikalnu ljevicu u prvoj polovici stoljeća definirali su ideali revolucionarnog marksizma i vizije radikalnog egalitarizma. Ljevica socijalne demokracije imala je drugačiju agendu, prihvatila je liberalnu demokraciju no tražila proširenje državne financijske moći kako bi više ljudi moglo biti socijalno zaštićeno.
No i marksisti i socijalni demokrati nadali su se kako će povećati jednakost uz pomoć državne moći, redistribucijom bogatstva prema svim građanima. Limiti ove strategije postali su jasni na kraju 20. stoljeća. Marksisti su se morali suočiti sa činjenicom kako su komunistička društva u Kini i Sovjetskom savezu postala groteskne i tlačiteljske diktature.
U isto vrijeme radnički stalež u većini industrijaliziranih demokracija obogatio se i počeo se spajati sa srednjim staležom. Komunistička revolucija i abolicija privatnog vlasništva ispale su sa dnevnog plana. Potreba širenja bogatstva društva polako je pala u vodu tijekom turbulentnih 70-ih.
Vlade su odgovorile tiskajući novac i tako potaknule inflaciju i financijsku krizu. Redistributivni programi stvarali su perverzne poticaje koji su obeshrabrili rad, štednju i poduzetništvo i tako doveli do ukupnog smanjenja ekonomskog kolača. Iako se pokušala istrijebiti, nejednakost je i dalje ostala jako prisutna.
Uz kinesku promjenu prema tržišnoj ekonomiji nakon 1978. godine i raspada Sovjetskog saveza 1991. godine, marksistička ljevica se gotovo u cijelosti raspala, a socijalne demokracije su se morale pomiriti sa kapitalizmom. Ljevica je umanjila svoje ambicije za socioekonomskom reformom na većoj razini uz prihvaćanje politike identiteta i multikulturalizma u posljednjim godinama 20. stoljeća.
Ljevicu je i dalje definirala njihova potreba za jednakošću no umjesto radničkog sloja društva u centar njihove pažnje došle su marginalizirane manjine. Mnogi aktivisti smatrali su staru radničku klasu i njihove sindikate privilegiranim grupama koje su pokazale malo empatije prema imigrantima i rasnim manjinama. U tom procesu radnička snaga postala je dio prošlosti.
Od ljevice prema desnici
Njihovo prihvaćanje politike identitet bilo je razumljivo i potrebno. Autsajderi često ne mogu primijetiti koliko štete uzrokuju svojim akcijama, što su mnogi i shvatili na početku #MeToo pokreta i otkrivanja niza slučajeva zlostavljanja žena. Politike identiteta imaju cilj promijeniti kulturi i ponašanje na način da to donese niz materijalnih pogodnosti za mnogo ljudi.
Stavljanjem ovakvih iskustava nepravde u centar pažnje javnosti politike identiteta dovele su do niza dobrodošlih promjena u kulturnim normama i dovele su do konkretnih politika koje su pomogle nizu ljudi. Pokret Crni životi vrijede doveo je do toga da policijski dužnosnici diljem SAD-a pažljivije pristupaju manjinama, iako se svjedočenja o njihovom nasilnom ponašanju i dalje nastavljaju.
Pokret #MeToo proširio je javno shvaćanja zlostavljanja i potaknuo niz djelovanja i razgovora oko potrebe regulacije, promjene čega su vidljive i u komunikaciji na radnom mjestu. U takvoj politici nema ništa loše, ona je zapravo prirodna i nezamjenjiva potreba i dogovor na nepravdu. No dovela je do izmjene pažnje, budući da je lakše raspravljati o kulturnim pitanjima nego što je izmijeniti neku politiku, lakše je uključiti žene u obrazovanje nego što je povećati zaradu njima ili pripadnicima manjina izvan tog zaštićenog kruga.
Današnja ljevičarska politika identiteta također usmjerava pažnju većih skupina čiji su ozbiljni problemi zanemareni. Donedavno su aktivisti ljevičari imali malo toga za reći o rastućoj krizi zloupotrebe opijata. Demokrati nisu predložili nikakve ambiciozne strategije kako bi se nosili sa gubitkom posla i automatizacijom ili razlikama koje bi tehnologija mogla donijeti Amerikancima.
Štoviše, politika identiteta ljevice predstavlja prijetnju slobodnom govoru i načinu racionalnog diskursa potrebnog za održavanje demokracije. Liberalne demokracije predane su zaštiti izražavanju misli na tržištu ideja, posebno u političkoj sferi, no preokupacija sa identitetom sudarila se sa potrebom za civilnom raspravom.
Oslanjanjanje na politiku identiteta oslabilo je i kao politička strategija. Trenutačna disfunkcija i propadanje američkom političkog sistema povezana je sa ekstremnom globalnom polarizacijom. Većina krivnje za ovo je na leđima desnice. Kao što su tvrdili politički znanstvenici Thomas Mann i Norman Ornstein, Republikanska stranka rapidno se približila svom desnom krilu više nego demokrati suprotnom smjeru. Ipak obje stranke su se odmakle od centra.
No možda najgora stvar oko politike identiteta koju trenutačno prakticira ljevica je to što je stimulirala porast politike identiteta na desnoj strani. To je u velikoj mjeri posljedica lijevog preuzimanja političke ispravnosti, društvene norme koja zabranjuje ljudima da javno izražavaju svoja uvjerenja ili mišljenja bez straha od moralne sramote.
Svako društvo ima posebne poglede koji su u suprotnosti sa njegovim fundamentalnim idejama legitimiteta i zato su tema koja nije za raspravu u javnom diskursu. No konstantno otkrivanje novih identiteta i izmjene onoga što je prihvatljiva diskrecija teško je pratiti. U današnje vrijeme upotreba riječi poput "ona" ili "on" u nekim kontekstima može biti uvredljiva za npr. transrodne ljude. Iako nisu prijetnja demokratizaciji društva, pokazuju zapravo koliko ima simpatije za ono za što se neka grupa zalaže.
To bi moglo i objasniti nevjerojatne aspekte američkih izbora iz 2016. godine i Trumpovu popularnost među biračima, unatoč njegovu ponašanju koje je moglo uništiti njegove bilo kakve mogućnosti za predsjednički odabir. Tijekom kampanje Trump je ismijavao novinara s fizičkim nedostacima, okarakterizirao Meksikance kao silovatelje i kriminalce, a na snimci je zabilježeno kako se hvali da je "šlatao" žene. U eri koju je oblikovala politička korektnost Trump prezentira dio autentičnosti kojoj se mnogi Amerikanci dive, pa unatoč tome što je zloban, pun predrasuda i ponaša se u potpunosti drugačije od bilo kojeg predsjednika, on barem kaže što misli, reći će mnogi.
Ipak uspon Trumpa ne odražava konzervativno odbijanje politike identiteta. U biti je to odraz politike identiteta. Mnogi Trumpovi pristaše iz redova bijelog radničkog sloja smatraju da ih elite ignoriraju. Ljudi koji žive u ruralnim područjima, koji su kralježnica populističkih pokreta ne samo u SAD-u već i u mnogim europskim zemljama, često vjeruju kako ih ugrožavaju urbane elite. A iako su pripadnici dominantne etničke grupe, mnogi članovi tog sloja osjećaju da su napadnuti i marginalizirani. Iz čega se izrodio ekstremni nacionalizam.
Trump je direktno doprinio ovom procesu. Njegova transformacija od velikog biznismena i televizijske zvijezde započela je u trenutku kada je postao i gorljivi promoter teorije urote oko Obamine mogućnosti da bude predsjednik. Tijekom kandidature izbjegavao je odgovor na pitanje da li ga podržava bivši vođa Ku Klux Klana David Duke i negodovao je što je sudac nadgledao provođenje tužbe protiv njegovog sveučilišta zbog "nepoštenog" ponašanja i meksičkog naslijeđa.
Nakon nasilnog okupljanja bijelih nacionalista u Charlottesvilleu, u kolovozu prošle godine, u kojima je i bijeli nacionalist ubio prosvjednika s drugačijim stajalištem, Trump je rekao kako je tamo bilo "jako dobrih ljudi na obje strane". Zahvaljujući njemu ovi su pokreti dobili svoje mjesto u javnosti. Zagovornici će reći kako kako je moguće pričati o potrebi za pravim bilo koga, no ako se to učini u slučaju bijelaca, takvi se ljudi odmah etiketiraju kao rasisti.
Oni koji prakticiraju politike identiteta na lijevoj strani tvrdili bi da su takve tvrdnje o identitetu bile nelegitimne i da se ne mogu smjestiti na istu moralnu razinu kao što su one manjina, žena i drugih marginaliziranih skupina, jer odražavaju zapravo povijesno povlaštene zajednice. To je očigledno točno.
Konzervativci u velikoj mjeri pretjeruju u tome koliko zapravo manjinske grupe dobivaju prednosti, koliko i pretjeruju u tome kako politički korektan govor umanjuje slobodu govora. No nasilje prema manjinskim grupama i dalje ostaje. U to ideološkom spektru, politika identiteta je leća kroz koju se promatraju sada sva ta socijalna pitanja.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nacija je obična izmišljotina da bi se ljudi mogli poistovjetiti i udružiti na marginalnim značajkama i s njima manipulirati i podjarmiti!. Ljudi su u svojim postupcima dobri ili loši i to je sve!