Djeca, žene muškarci... Njih najmanje 4000 pobijeno je u gradiću Daoijang u samo 66 dana 1967., u trenutku i na mjestu u NR Kini kada je Kulturna revolucija dosegnula svoj vrhunac svireposti i ludila. 50 godina poslije Independent podsjeća na istraživanje novinara Tana Hechenga koji je tome svjedočio kao mladić i koji je riskirao život kako se besprimjerni pokolj ne bi zaboravio. Hecheng je 1967. bio student u Changshau, glavnom gradu provincije Hunan u središnjoj Kini.
S rođakom je nakratko otputovao na selo kako bi posjetili neke rođakove prijatelje. 20-godišnji Hecheng već se nagledao progona navodnih kapitalista, tradicionalista i buržuja tijekom Kulturne revolucije Maoa Zedonga. No, dok je tog dana šetao po okolici Daojianga, jedan plakat s obavijesti uspio ga je totalno zaprepastiti.
Bila je riječ o obavijesti da vrhovni narodni sud nekolicinu lokalnih građana čija su imena bila navedena, nazvanih "reakcionarnim zemljosjednicima", progoni zbog teških kaznenih djela izražavanja reakcionarnih stavova, opiranja preodgoju i zbog slabog truda u radu, te ih osuđuje na smrt. Kazna se imala izvršiti odmah. "Narodni gnjev zahtijeva njihovo pogubljenje", stajalo je, a Hecheng je, čitajući obavijest, osjetio kako mu srce počinje bubnjati od užasa, kako mu se testisi stežu, kako ga počinje peći skalp.
"Unatoč tome što sam već oguglao na mnoštvo fantastičnih priča koje su se pojavljivale u Kulturnoj revoluciji, ova poruka i ovaj 'sud' potpuno su me iznenadili", kazao je za Independent. Preko noći nekih je pet posto stanovnika NR Kine proglašeno neprijateljima. Oduzimali su im imovinu, mučili ih, zatvarali pod najklimavijim optužbama. Mlade poput Hechenga i rođaka, iz srca grada slali su na selo kako bi se "preodgajali" i učili strogoj radnoj etici.
Strašne, potresne osobne ispovijedi, tisuće i tisuće njih, dandanas šokiraju svojim opisima. No, Daoijang... 4000 ljudi, od majki s djecom do muškaraca i starih, odnosno čak 9000 njih skupa s okolnim distriktima, doslovno je potamanjeno u samo 66 dana i u povijest je ušlo kao "Pokolj u Daoxianu". Pitanje je, zapravo, koliko bi ušlo u povijest da se Hecheng 20 godina poslije, 1986., nije drznuo istražiti što se sve tada događalo.
Bio je vrlo sretne ruke te je u jednom trenutku, unatoč nastojanju vlasti da o tome ne govori praktično ništa, naletio na mnoštvo najpovjerljivijih dokumenata. U regiju Daoxian i osobno je putovao kako bi na mjestu tolikih zločina sve dodatno ispitao. I naravno da to naposljetku nije smio objaviti. Ne odmah i ne na glavnom teritoriju NR Kine. No, još koju godinu poslije u sastav NR Kine ušli su Hong Kong i Macao, s posebnim pogodnostima u svakom od njih i Hecheng je 2010. svoje istraživanje objavio na kineskom jeziku u Hong Kongu.
Naslov knjige bio je "Vjetar koji ubija", što je zapravo bio naziv koji su lokalni seljaci iz Daoxiana koristili za to jezivo razdoblje od 13. kolovoza do 17. listopada 1967. Hechengovi opisi bili su brutalno dokumentaristički. Opisao je rijeku Xiao kojom su plutali leševi, opisao je djecu koja su jurcala obalama goleme rijeke, brojeći leševe, a prolazilo ih je kakvih stotinjak svakog sata.
Opisao je i kako su leševi zakrčili branu hidroelektrane Shuangpai, kako je osoblju koje je radilo na brani trebalo pola godine za očistiti generatore od leševa, kako lokalni stanovnici dvije godine nisu htjeli jesti riječnu ribu koja se gostila tijelima pobijenih. One u rijeci ubojice su potamanile poljoprivrednim alatom poput motika i štapova. Neke druge ubijali su tako što su ih bacali u jame, nekad i žive, puštajući ih da se u masi uguše.
Najmaštovitiji su se dosjetili vezati ih po nekoliko, smjestiti između njih dinamit i onda zapaliti fitilj. Meso, kosti, razni dijelovi tijela letjeli su desecima metara uokolo. Nitko ih ili nije žalio ili nije smio pokazati da ih žali jer to su bili "crni elementi". Vlasnik čak i najskromnijeg dućana mogao je biti proglašen kapitalistom. A tek buržujem, tradicionalistom ili zemljoposjednikom... Ljudima su se grijesi izvlačili čak i više od desetljeća iz prošlosti. Naravno da su i homoseksualci bili "crni element".
Otkrivali su ih među prijateljima, susjedima, u vlastitim obiteljima. Bilo je to posebno ubilačko ludilo i histerija, za cijelu jednu dimenziju iznad pohoda Maoove Crvene garde po gradovima. Song Yongyi, danas knjižničar i profesor u Memorijalnoj biblioteci Johna F. Kennedyja Kalifornijskog državnog sveučilišta, dvaput je bio pod istragom tijekom Kulturne revolucije:
"Ti ljudi, čak i kad su ih vodili na pogubljenje, nisu se usuđivali pitati jednostavno pitanje: 'Zašto me želite ubiti' Za ono što su im tada činilli ne postoji pravna podloga ni u međunarodnim zakonima, ni u zakonima same NR Kine, čak niti u pravilnicima Komunističke Partije Kine. Da ne spominjemo ubijanje mirnih, nenaoružanih građana, čak i djece, žene, stare."
