Sveučilište Stanford pokrenulo je povijesno istraživanje pod nazivom "Reforma grobova u modernoj Kini", kojom je utvrdilo da su vlasti u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta u posljednjih 15 godina premjestile 15 milijuna grobova. Nije da još mnoge druge zemlje svijeta ne muče isti ili i gori problemi s grobnim mjestima, neke čak i na Zapadu, ali u NR Kini u kojoj živi milijarda i 370 milijuna stanovnika, problem je u apsolutnim brojkama apsolutno najizraženiji. Kina posljednjih godina, pa i desetljeća, doživljava građevinsku eksploziju.
Neboderi niču nevjerojatnom brzinom, gradovi su sve zakrčeniji, stanovnici multimilijunskih gradova sve teže pronalaze načine za makar i najskučenije oblike stanovanja, a na kraju te vrtoglave utrke za prostorom više nisu pošteđeni ni mrtvi sa svojim "posljednjim počivalištima", koja se pokazuju da uopće nisu posljednja. Tom Mullaney i Michael Carter sa Stanforda sa svojim timom nastoje pratiti ritam premještanja preminulih Kineza, što znači praćenje sudbina milijuna grobova. Na terenu koji su odredile za neki građevinski projekt, vlasti prvo obavještavaju obitelji preminulih da su dužni u određenom roku premjestiti ih na neko drugo mjesto, a ako to ne učine, onda ekshumaciju i premještanje obavljaju nadležne službe tih gradova.
Groblja koja primaju ostatke preminulih u pravilu se nalaze na samim rubovima megagradova, na neki način mrtvi, koje izbacuju na periferiju, imaju sudbinu živih. Slične probleme s tijelima preminulih imaju i druge zemlje. Hong Kong i Singapur imaju liste čekanja na mjesto za odlaganje pepela preminulog i kremiranog, London i najveći švedski gradovi lijesove sa "stanarima" već neko vrijeme slažu jedne na druge, u Grčkoj se grobovi recikliraju svake tri godine. U Kini se, međutim, nazire jedan novi, vrlo ozbiljan problem. Budistički, taoistički i konfućijanski vjernici tradicionalno štuju svoje pretke na takav način da ih nastoje držati što bliže mjestima na kojima žive.
Iskopavanje ostataka, odnosno uništavanje grobova, u takvoj se tradiciji vrlo lako može tumačiti kao narušavanje mira preminulih, koji zbog toga mogu postati lutajući duhovi. A Kina nema izbora. Bila je prisiljena uvesti pravilo jednog djeteta kako bi obuzdala razoran demografski rast. I uvelike ga je obuzdala, pa si je mogla priuštiti da pravilo jednog djeteta uvelike ublaži. No, sada je stanovništvo puno starije, po puno višoj stopi se umire od starosti, a ta velika zemlja previše ne posustaje ni u svom gospodarskom razvoju ni u građevinskom, što znači da više nema prostora ni za žive, kamoli za mrtve.
