Life
4974 prikaza

Ludi milijarder i vojska špijuna u lovu na SSSR-nuklearke

Howard Hughes
YouTube
Američka vlada potrošila je 800 milijuna dolara na izvlačenje dijela podmornice K-129

Sovjetska podmornica K-129 bila je u sastavu sovjetske Pacifičke flote. To je bila jedna od šest strateških podmornica koje su bile naoružane balističkim raketama. Pod zapovjedništvom admirala Viktora A. Digala isplovila je u siječnju 1968. iz baze na Kamčatki, polutoku na ruskom dalekom istoku. Podmornica na dizelski-elektkrični pogon s 98 članova posade isplovila je u redovnu i rutinsku kontrolu. Dana 5. ožujka 1968. podmornica je izronila kako bi javila matičnoj bazi da je sve u redu. Javili su se i nastavili patrolirati.

Sredinom ožujka u bazi su postali zabrinuti jer je K-129 propustila dvije uzastopne prijave za javljanje. U trećem tjednu u ožujku komunikacije nije bilo te je tad organizirana potraga za nestalom podmornicom. Nakon desetak dana traganja Sovjeti su uz veliki napor uzaludno tražili podmornicu. Ostalo im je samo proglasiti da je podmornica s posadom nepovratno izgubljena. Sovjeti tad nisu raspolagali sofisticiranim podvodnim prislušnim uređajima, pa zbog toga nisu mogli pronaći podmornicu.

No s druge strane, neprijatelji Sovjeta u Hladnom ratu, Sjedinjene Američke Države, imale su podvodne prislušne uređaje. Naime, u kolovozu 1968. godine ti uređaji su zabilježili eksploziju na 37. stupnju sjeverne geografske širine u blizini 180. meridijana, na simboličnoj granici Istoka i Zapada. Kako su Sovjeti, da ne ispadnu nesposobni, podmornicu proglasili izgubljenom, Amerikanci su odlučili dočepati se vrijednog plovila.

Howard Hughes | Author: YouTube YouTube

Htjeli su se dočepati podmornice iz obavještajnih razloga. Početkom kolovoza na dubini od oko 4900 metara podmornicu je identificirala američka podmornica USS Halibut sjeveroistočno od Havajskoj otoka Oahua u Pacifičkom zaljevu. Pronašli su sovjetsku podmornicu pomoću robotskih kamera s daljinskim upravljanjem.

Nakon dvije godine, 1970., tajnik u ministarstvu obrane Melvin Laird i Henry Kissinger, tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost, predložili su tajni plan izvlačenja olupine kako bi Sjedinjene Američke Države mogle proučiti sovjetsku nuklearnu raketnu tehnologiju i eventualno oporaviti kriptografske, tj. šifrirane podatke.

Takav priijedlog je prihvatio tadašnji američki predsjednik Richard Nixon, a kako ne bi mornaricu izlagali operaciji izvlačenja, tajna operacija je povjerena CIA-i. Podmornica je bila važna jer je imala nova sovjetska torpeda s nuklearnim bojnim glavama, i u to doba najnovije sovjetske nuklearne krstareće rakete SS-N-5 SERB.

Na sam zahtjev Pentagona CIA je krenula u šestogodišnju misiju vrijedu čak 800 milijuna dolara. Naime, uz pomoć Howarda Hughesa, ekscentričnog milijardera, i njegove navodne želju za izvlačenjem ruda iz morskih dubina, krenuli su u Projekt Azorian, jednu od najskupljih i najtajnijih operacija Hladnog rata. Tim inženjera dizajnirao je brod Glomar Explorer, a njegova gradnja počela je 1972. godine. Dugačak je bio 189 metara i težak 57.000 tona.

Kad su riješili konačni inženjerski problem, koji je bio ogroman, došli su do problema kako će objasniti činjenicu da imaju ogorman brod koji će se usidriti nasred Pacifika na mjestu na kojem se brodovi inače baš i ne zadržavaju te također će biti smješten ne tako daleko od mjesta na kojem su Sovjet izgubili podmornicu. Trebao im je jako dobar paravan. Nekome od obavještajaca pala je na pamet ideja o izvlačenju ruda iz morskih dubina.

Bilo bi, znači, uvjerljivo da bi netko mogao to raditi, ali CIA se nije mogla obratiti bilo kojoj kompaniji jer, ako bi to bila neka javna kompanija, morali bi dioničarima te kompanije objasniti što rade. Ovdje nastupa Howard Hughes, ekscentrični milijarder koji je već surađivao s CIA-om. On je bio savršeno osmišljen lik za tu ulogu. Tad je izvlačenje ruda iz morskih dubina bilo nešto sasvim novo, a napraviti brod koji je toliko skup i potrošti još puno novca na samo izvlačenje podmornice, to nije bilo uvjerljivo.

Howard Hughes | Author: YouTube YouTube

No u slučaju Hughesa je. Jer tad su ljudi pričali: "Pa da, taj je lud. On je izradio niz zrakoplova, pa i 'Spruce Goose’, drveni avion koji nije poletio". Tako da je paravan bio toliko uspješan te su ljudi u njega godinama vjerovali. Nakon što je brod sagrađen, bio je spreman za plovidbu. Koristio je veliku mehaničku kandžu zvanu "Clementine". Dizajnirana je tako da se spusti na dno oceana, obuhvati podmornicu i podigne je.

Početkom sprnja 1974. godine brod Hughes Glomar Explorer stigao je na mjesto pronalaska podmornice. Sve su pripremili za izvlačenje, no dio podmornice pao je natrag u Pacifik. U to vrijeme predsjednik Nixon zbog afere Watergate podnio je ostavku, a dužnosnici više nisu bili sigurni koliko Projekt Azorian može još ostati tajan. Kissinger je novom predsjedniku Geraldu Fordu izrazio veliku zabrinutost zbog tajne operacije te tražio pomoć u skrivanju projekta.

"Postoji toliko ljudi koji moraju biti obaviješteni o tajnim operacijama. Evo, na posljednjem sastanku koji je bio obeshrabrujući štitio se Projekt Azorian. Predlažem da bi se osnovao zajednički odbor", kazao je Kissinger predsjedniku. Na prijedlog o smanivanju broja ljudi koji moraju znati o tajnim operacijama Ford mu je odgovorio da će razmisliti. "Skupina koja zna o tajnim operacijama bi trebala biti široka, a ne velika široka", odgovorio je Ford. Kissinger je još jednom zavapio.

"Doista sam zabrinut, predsjedniče. Mi smo paralizirani", kazao je Kissinger. Naime, tad su novinari već bili na tragu tajnoj operaciji. Zapravo, priča je već trebala biti objavljena u New York Timesu, no CIA je dva puta zatražila odgodu objavljivanja članka. Prva misija 1974. godine pomalo je bila uspješna jer su neki dijelovi podmornice izvučeni na površinu.

Tako su tad izvukli dio optičke-elektroničke opreme, sve šifre, kodove i uređaje za šifriranu komunikaciju, nova sovjetska torpeda s nuklearnim bojnim glavama, i u to doba najnovije sovjetske nuklearne krstareće projektile SS-N-5 SERB. Nakon temeljitog pregleda raketa SS-N-5 SERB, zaključeno je da Sovjeti, zahvaljujući jedinstvenom sustavu lansirnih cijevi, mogu ispaljivati projektile, kao i druge tipove balističkih nuklearnih raketa u salvama, za razliku od Amerikanaca i zapadnih saveznika, koji su svoje nuklearne balističke rakete ispaljivali iz podmornica u razmacima od 50-55 sekundi. CIA ovdje nije stala.

Howard Hughes | Author: YouTube YouTube

Već su 1975. godine planirali novu operaciju. No propala je jer je tajni plan iscurio do novinara. Naime, 1974. godine u Summa Corporation, u vlasništvu Howarda Hughesa, provaljeno je, a lopovi su tad ukrali četiri kutije dokumenata. Među dokumentima nedostajao je dopis o svim aketama Projekta Azorian. Ubrzo nakon toga, nepoznati muškarac kontaktirao je policiju u Los Angelesu. "Imam dokumente te tražim 500.000 dolara da ih vratim vlasniku", kazao je policiji.

Pokušavajući zaključiti je li lopov doista imao dopis koji nedostaje, CIA je obavijestila FBI o tome. FBI je tad prenio informacije policiji, koja je pitala posrednika je li lopov bio u posjedu. Neposredno prije druge planirane misije spašavanja, Los Angeles Times objavio je izvješće navodeći kako su "izvješća koja cirkuliraju među lokalnim policijskim službenicima" naznačila da je Howard "sklopio ugovor s CIA-om kako bi podigao potopljenu rusku nuklearnu podmornicu iz Atlantskog oceana...

Operaciju su provodili ili su barem pokušali provesti posade brodskog rudarskog broda u vlasništvu tvrtke Hughes Summa Corp. Nakon toga sve je bilo jasno oko operacije i što se zbilo. Seymor M. Hersh objavio je svoju priču", kao i nekoliko drugih velikih novina. Washington Post i New York Times objavili su priču o tajnoj operaciji na naslovnicama.

Reakcije javnosti bile su očekivane - šok i zaprepaštenje nastalom situacijom te tad neshvatljivom reakcijom američkih vlasti u kojoj su išle izvlačiti podmornicu i "spašavati" pomorce. Ono što je uslijedilo bilo je još više začuđujuće. Prilikom potrage za podmornicom i njezina izvlačenja nađena su tijela šest sovjetskih mornara. Prema vojnopomorskom običaju, položena su u more sa svim počastima, uz zvuke sovjetske himne. Na olupini je nađena i zastava Crvene flote sa srpom i čekićem.

Vijorila se na pola koplja uz američku zastavu. Zašto je smrtnom neprijatelju iskazana takva čast? I to mornarima s podmornice koja je bila sagrađena s jedinom svrhom - da u slučaju potrebe dezintegrira gradove na američkom tlu. Bila je naoružana projektilima dometa 1000 kilometara s nuklearnim bojnim glavama jačine jedne megatone (nap. a. - snaga nuklearne eksplozije koja je razorila Hirošimu iznosila je tek 15 kilotona).

Ratne mornarice su, za razliku od kopnenih vojski, sačuvale neke stare viteške običaje, a zbog svoje iznimno opasne i teške službe podmorničari uživaju poseban ugled. Svejedno, postavlja se pitanje nadilazi li gesta prema poginulim sovjetskim mornarima okvire vojnopomorske tradicije i ima li neki dublji simbolički značaj? Supersile su bile svjesne svoje odgovornosti za opstanak ljudske rase jer su sposobne u roku od nekoliko sati uništiti život na Zemlji.

Howard Hughes | Author: YouTube YouTube

Moskva i Washington imali su zajednički interes u pažljivom i odgovornom odmjeravanju svojih međusobnih sukoba, koji se nisu smjeli oteti kontroli i prijeći kritičnu granicu nakon koje bi sve nestalo u velikom bijelom bljesku. Bili su neprijatelji koji sebi nisu mogli dopustiti luksuz da se uzajamno ne poštuju. Je li to zadovoljavajuće objašnjenje gotovo bizarnog pogrebnog ceremonijala koji je u potpunoj tajnosti održan 1974. na Tihom oceanu? Ili je netko sasvim slučajno, onako kako to biva s nenadanim intuitivnim nadahnućima, naslutio da će petnaest godina kasnije veliki protivnik nestati s historijske scene?

Neke teorije su išle toliko daleko da kažu kako bi u izostanku ovakve reakcije američkih vlasti došlo do trećeg svjetskog rata. Ovakva teorija polazi od okolnosti u kojima se tad nalazio cijeli svijet, a to je bilo doba Hladnog rata i utrke u nuklernom naoružanju. Okolnosti koje su okruživale cijelu priču nisu bile ništa manje zanimljive od reakcije američkih vlasti na potapanje sovjetske podmornice.

Tako je zanimljiva činjenica da je podmornica K-129 napustila svoju luku mjesec dana ranije od prvotno navedenog datuma polaska, i to još dok je bila usred redovnog održavanja (za odlazak na "redovnu" misiju). Nadalje, u podmornici se nalazilo 11 ljudi više nego što je bilo planirano, a to se pripisuje činjenici da su se u podmornici nalazili pomorci koji su bili članovi tajnog sovjetskog odreda zaduženog za nuklearno naoružanje. Isto tako, neznanje Sovjetskog Saveza gdje je njihova podmornica nestala također je, u najmanju ruku, zanimljiva informacija (u potragu za potopljenom podmornicom Sovjeti su krenuli stotinu milja dalje od mjesta njezina kasnijeg nalaska).

Pogotovo s obzirom na to da je to bilo vrijeme Hladnog rata, u kojem je bilo najvažnije gdje se nalaze neprijatelji, a isto tako i u kojem su odnosu prema njima "domaće" snage. Možda jedna od najzanimljivijih i najalternativnijih teorija je ona da je KGB predvidio raspad Sovjetskog Saveza i, s ciljem sprečavanja tog poražavajućeg događaja, htio izazvati nuklearni rat sa Sjedinjenim Američkim Državama, u kojem bi oslabio i SAD i Kinu te bi mogao napasti Kinu i proširiti svoju vladavinu na Kinu.

No ipak neka od pitanja koja se nameću vezana uz potapanje podmornice K-129 ne idu u prilog ovoj teoriji. Ako bi se ova teorija uzela kao relevantna, nameće se pitanje zašto se podmornica približila na 350 milja od Havaja (blizu kojih se nalazila američka vojna baza Pearl Harbour) ako je domet sovjetskih raketa bio 800 milja)? Isto tako, ako je podmornica potonula prilikom neuspješnog ispaljivanja nuklearne rakete, zašto se eksplozija na podmornici dogodila na površini mora (budući da se ispaljivanje rakete provodi duboko ispod razine mora)?

Howard Hughes | Author: YouTube YouTube

Ovakve i slične teorije su se pojavljivale tijekom godina, kao i niz pitanja koje su s više ili manje uspjeha potukle svaku izrečenu teoriju. CIA je 2010. godine na svojim službenim stranicama objavila izvještaj o Projektu Azorian i cijeloj misiji izvlačenja, troškovima tog projekta, kao i o cijeloj svrsi tog projekta. No niti na njihovim stranicama, točnije u tom izvještaju, nije naveden točan uzrok potapanja podmornice.

Tako, oni navode da je podmornica K-129 "vjerojatno potonula zbog kvara na motoru, koji je iz nepoznatih razloga gorio tri minute i u sljedećih šest minuta, prilikom iznimne količine nakupljenih plinova i visoke temperature, nastala je eksplozija koja je ubila cijelu posadu. Podmornica se prilikom nastanka tog događaja nalazila blizu površine, s otvorenim prostorima za ventilaciju i oni su se, zbog nastanka eksplozije, uništili i podmornica se potopila".

Na kraju kratkog objašnjenja uzroka potapanja navedeno je kako je istragom zaključeno da sovjetku podmornicu nije potopila američka podmornica. Najslavniji CIA-in brod, Hughes Glomar Explore, više ne postoji. Prije dvije godine je rastavljen u brodogradilištu u Kini. Josh Dean u svojoj knjizi "The Taking of K-129" opisao je ovo divlje poglavlje u pomorskoj povijesti. Opisuje da je jedan odjel u CIA-i smišljalo odvažne inženjerske koncepte.

U razdoblju malo kraćem od 15 godina tijekom Hladnog rata oni su napravili U-2, špijunski avion koji leti i danas na najveći visinama, te avion SR-71 Blackbird, najbrži avion. Najviše je fasciniran time što su ljudi tih godina povjerovali u priču o izvlačenju ruda iz mora. "Postoji hrpa materijala iz '70-ih godina koji su izvještavali o Hughesovu podvodnom rudarstvu. Ljudi su vjerovali u tu priču", kaže Dean.

Dodaje da danas Projekt Azorian te gradnja broda koji bi se koristio u tajnoj operaciji ne bi mogli biti tajni. Naime, u doba današnje tehnologije i brzog širenja vijesti već bi netko proširio glasinu te bi svijet brzo doznao o čemu je riječ.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.