Još smo kao djeca vjerovali da nas čudovišta vrebaju iz mraka, i da ako samo dočekamo jutro, dan, da će sve biti u redu, da ćemo biti spašeni. To vjerovanje imamo i danas, kao odrasli, stariji ljudi.
Na tom strahu od noći utemeljili su se i mnogi horor filmovi, i na njemu dobro zarađivali.
No što kada dan nije naš spas, što ako dan postane isto tako strašan, možda još i strašniji, od noći?
U novom uratku redatelja Ari Astera hororcu Midsommar strašne stvari događaju se usred bijelog dana. I to grupi Amerikanaca, 20-godišnjaka koji posjećuju poganski festival u Švedskoj i postanu zarobljenici njihovih opasnih rituala, piše BBC.
Njegove su strahote pojačane zasljepljujućim polarnim suncem koje zahvaća veći dio Skandinavije i drugih arktičkih područja u lipnju. Midsommarove strahote snimane su gotovo isključivo tijekom dana, a Aster tako potkopava paradigmu hororaca, napadajući onaj 'siguran prostor' kojeg pronalazimo u svjetlosti.
Dnevni horor strašniji je od onih koje smo navikli gledati
U hororcima prevladava osjeća da se gledatelji nemaju čega bojati dok god je dan, a Aster namjerno radi drugačije. I nije jedini koji se dosjetio toga. Neke od najstrašnijih scena ikada upravo su nastale tijekom "dnevnog horora".
"Manje smo paranoični pa tako i osjetljiviji, ranjiviji. Ako ste slučajno sami u staroj i mračnoj kući barem malo utočište pronaći ćete u nekoj svijeći ili svjetlu, no nema bijega kada se takvi prizori događaju tijekom dana", kaže dr. Bernice Murphy sa Sveučilišta u Dublinu.
Loše stvari koje se događaju tijekom dana, naglašava, razvijaju onaj još dublji osjećaj da nešto nije u redu.
Neke od najstrašnijih scena u Carpenterovoj Noći vještica događaju se dok Michael Myers vreba iza živce i po ulicama, neprimjetno. Jonathan Barkan, stručnjak za hororce i glavni urednik Dread Central prepun je riječi hvale za redatelje "koji su voljni svoj teror iznijeti na svjetlo". Među njima je Tobe Hooper redatelj Teksaškog masakra motornom pilom.
Mnogim gledateljima Sallyna noćna mora u zoru na vrhuncu filma, najupečatljiviji je trenutak, no Barkanu je to jedna ranija scena, koja predstavlja upravo taj "dnevni horor". Odmah nakon što njezinog dečka ubije Leatherface, nesretna Pam hoda prema zastrašujućoj kući u potrazi za njim.
"Ako tu scenu izvučemo iz konteksta, ona je zapravo poprilično lijepa. Lijepa žena sa lijepom kožom hoda prema slikovitoj kući, a iako je kamera nisko vidi se bistro plavo nebo sa pahuljastim oblacima", kaže Barkan.
S obzirom da znamo kakva je opasnost očekuje u kući, ubrzo se "ta dnevno ljepota pretvara u opasnost", i tako nas podsjeća da čudovišta mogu napasti čak i u tim idiličnim i lijepom mjestima.
Na listi takvih filmova nalazi se Oslobađanje u kojem su putovanje četvorici muškaraca poremetili sadistički lokalci, te zloglasni serijal Pljujem ti na grob, i naravno Ralje. A tu su i filmovi koji imaju posebno zastrašujuće scene poput The Innocents, kada se duh mrtve guvernante pojavi na jezeru, ili u Fincherovom Zodiacu, kada uživanje zaljubljenog para na pikniku pokvari ubojica.
Svjetlo koje ubija
Autori hororaca koketiraju sa uporabom dana u svojim filmovima, ali Ari Aster je prvi koji je dnevni horor odveo na puno veću razinu, sa svjetlom koje traje 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Najzanimljiviji filmovi koji su se odvijali ispod te polarne svjetlosti su norveški triler Nesanica, i američki remake, u kojima detektiv pokušava uhvatiti ubojicu dok ga sve više uništava ta stalna svjetlost.
No Asteru je su na pameti puno strašnije stvari od dezorijentacije. Sa svojom atmosferom i psihodeličkim okruženjem ovaj "dnevni horor" ima svog pretka u 1973. godini i filmu Čovjek od pruća. Oba filma na neki zlokoban način koriste ljeto a najstrašnije trenutke planiraju po danu.
I tako se čini da ljeto i nije baš tako benigno razdoblje. Legenda o ljetnom solsticiju kaže da u toj posebnoj noći kada se granice između svjetova smanjuju, tuljani se pretvaraju u ljude, a krave mogu govoriti, po islandskoj tradiciji. Stoljećima prije bilo je to vrijeme kada su Vikinzi kako se pretpostavlja vješali leševe na drveća kao žrtveni dar bogovima. U stvarnom svijetu dugotrajan niz neumoljivog sunčanog vremena koje se čini kao da traje zauvijek, može jako uznemiriti ljude.
Osim očitih problema koje sunce uzrokuje našoj koži, psiholozi su otkrili kako sunčeva svjetlost može pogoršati određen simptome mentalne bolesti i to ne samo kod ljudi koji boluju od heliophobije, straha od sunca.
Ljetni mjeseci i više sunca dovode do depresije i samoubojstava
U prošlogodišnjem radu korejski psiholozi Chul-Hyun Cho i Heon-Jeong Lee istraživali su fenomen kojeg su nazvali "proljetna manija", statistika pokazuje kako ljudi kojima su dijagnosticirani poremećaji ponašanja imaju više maničnih epizoda kada se sunce vrati u proljeće. Pokazale su i druge studije kako se u to vrijeme povećava i stopa samoubojstava, najvjerojatnije od neusklađenost između unutarnjih ritmova koji upravljaju našim spavanjem i 24-satnim ciklusima ponašanja koje nam društvo nameće.
Iako život pod polarnom svjetlošću nekima može biti ugodan, drugima i baš nije tako.
"Oduvijek me interesiralo zašto se velika pažnja pridaje zimskoj depresiji, a jako se malo znao o tome da ljeto može biti okidač neke manije", kaže Jessa Gamble.
I upravo na tome ovaj film temelji svoj strah.
Takvih filmova nema puno, iako će ljubitelji hororaca reći kako je dan prepun potencijala za strašne stvari. Možda je razlog u tome što se horor preko dana čini pre stvarnim. Sva se čudovišta iz priča skrivaju ispod kreveta i vrebaju iz mraka, a pravi hororci iz stvarnog života događaju se satima prije mraka.
"Horor usred bijelog dana je efektivan, posebno zato što se s njim možemo više povezati, tu vidite većinu vaših osobnih trauma", kaže Phil Nobile Jr.
Od različitih terorističkih napada, pucnjava u školi, svi su se tih stvarni horori dogodili tijekom dana.
"S razlogom se to naziva "surovo svjetlo dana", kaže.
