"Dala sam mu knjige o obiteljskim odnosima", kaže ona. "Čak sam mu dala album fotografija mog odrastanja pokušavajući mu reći: 'Gledajte, ja sam vaša kći, pogledajte ove slike, slatke su.'"
Ali Sarah nije dobila odgovor koji je željela.
"Nikad se nisam osjećala dobro, nikad se nisam osjećala voljenom i nikad se nisam osjećala kao da razumijem situaciju", kaže ona.
Početkom 1998., nakon nekoliko posebno teških dana druženja, Sarah i prijatelji odlučili su koristiti svoje studentske kredite za let na Tenerife na odmor.
Jednog jutra, pokušavajući se vratiti u svoj hotel nakon noći, Sarah je skliznula s ruba planinske ceste i pala niz liticu na beton.
Sjeća se sirena, nosila gurnutih ispod tijela, nečeg što joj je bilo postavljeno oko vrata. No, iznenađujuće, nije osjećala nikakve bolove.
Umjesto toga se osjećala potpuno smireno i sretno.
"Živjela sam, ali daleko od tijela", kaže ona. "Bilo je nevjerojatno, ne sjećam se da sam se ikad bolje osjećala".
Sjećala se kako se osjećala kao da izlazi iz tijela i prema umirujućem, jarkom svjetlu, ali iskustvo je odjednom prekinuto kad je liječnik počeo vikati njezino ime udarajući joj ruku.
"Pokušala sam je ignorirati", kaže Sarah. "Znala sam da umirem i ona me pokušala vratiti."
Svjetlo je nestajalo, prekrasni osjećaji počeli su se udaljavati i bol se pojavila. Sarah nije mogla pomicati veći dio tijela, a jedan od njezinih ruku bila je svinuta na pogrešan način.
Liječnici su telefonski pozvali Sarinu majku u London i rekli joj da dođe što brže može.
"Mama je tada nazvala oca i rekla: 'Sarah bi mogla umrijeti, dođi'. Ali on je samo rekao ne."
Slomljena ruka bila je najmanje Sarina ozljeda. Imala je tri frakture lubanje, unutarnje krvarenje u glavi, kolabirana pluća i traumu jetre.
Nakon dva tjedna u bolnici na Kanarskim otocima, prebačena je u bolnicu u Londonu.
Ali, iako se približila smrti i mjesecima se oporavljala od ozljeda, Sarah kaže da je nesreća najbolja stvar koja bi joj se mogla dogoditi.
Bila je to još jedna prekretnica.
"Imam život prije i poslije nesreće, a shvatila sam da više nisam morala igrati ovu igru s mojim ocem", kaže ona. "Bila je njegova odluka da ne sudjeluje u mom životu, ali nisam htjela osjetiti taj osjećaj odbijanja svakodnevno."
Sarah se bacila u učenje, putovanje i rad. Sada je u braku i ima troje djece u dobi od 11, 9 i 4 godine. Pokušava biti s njima što je moguće otvorenija oko njihova djeda.
"Rekla sam im da je on svećenik, radi u Londonu, nije obiteljska osoba i stavlja svoj posao na prvo mjesto", kaže ona.
U 2015. Sarah je naišla na web stranicu Coping Internationala, organizacije za samopomoć djece katoličkih svećenika i njihovih roditelja.
"Bilo je to kao da me je pogodio grom. Doslovno sam mislila da sam jedino svećeničko dijete na svijetu", kaže ona.
Kroz mentorski rad s Coping Internationalom i doktorskim istraživanjima, Sarah sada zna za oko 100 svećeničke djece, iz zemalja širom svijeta, ali vjeruje da postoje tisuće. Kaže da je upadljivo da postoji toliko mnogo zajedničkih značajki njihovih iskustava.
"Tajna uvijek ispliva - mnogi ljudi govore o nagovaranju da lažu kako bi očevi očuvali tajnu", kaže Sarah. "Nedostatak identiteta je također uobičajen, a sporazumi o povjerljivosti - bilo službeno ili verbalno - prilično su česti, a i novčane isplate."
Nakon što je odgojena kao katolkinja, Sarah je pokušala shvatiti zašto je prihvatljivo za svog oca, čovjeka koji propovijeda o važnosti obitelji i ljubavi prema bližnjemu, da se ponaša potpuno suprotan način u svom privatnom životu.
Sarah vjeruje da katolička crkva - koja zabranjuje svećenicima da se žene - trebala bi malo izmijeniti politiku celibata.
"Djeca će i dalje trpjeti, a svećenici će nastaviti skrivati svoju djecu sve dok celibat ne postane stvar vlastitog izbora", kaže Sarah. "Ako bi bio neobavezan, vjerojatno će pomoći mnogoj budućoj djeci svećenika da imaju puno sretnije odnose s očevima, a da muškarci imaju manje krivnje i sramote što održavaju veze s vlastitom djecom".
Sarin otac sada je u 70-im godinama. Više se ne susreću. Sara mu povremeno piše i on povremeno šalje novac za rođendane njene djece, ali ona ne gaji nikakvu nadu da će se situacija između njih poboljšati.
"Kad netko dosljedno svoje potrebe postavlja pred tvoje - potrebe vlastitog djeteta - uvijek se pitate hoće li te ponovo povrijediti."
No, približavanje smrti dalo je Sarah novi pogled na njezin odnos s ocem.
"Nisam religiozna, ali možda jednoga dana, nakon što umremo, možda ćemo tada biti bliže. Tko zna?"
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Sramota neka je stotine svećenika koji ostaju hladni i ne priznaju svoju djecu. Pohvala rijetkima koji nisu poslušali svoje biskupe, te su im odgovorili da ne žele napustiti svoje parnerice i djecu. Tako je postupio i moj zemljak (S. N.) ... prikaži još! koji je svojoj ženi i kćerkici sagradio kuću u Varaždinu i s njma nastavio živjeti. A tko hebe katoličke crkvene dogme i licemjreno ponašanje Franje Kuharića koji mu je savjetovao da promijeni župu (Orehovica), ako želi ostati svećenikom.
i to bi moglo imati veze sa pedofilijom svećenika koju nastranost bliski rođaci odmah prepoznaju
mala je predivna i nije mi jasno zašto je nije priznao? tim prije jer ona nije "plod grijeha" - začeta je prije nego je postao svećenik. u svakom slučaju loš je čovjek i svećenik!