Najveći ruski izdajica: Jeftino se prodao Britancima

Nasmiješeni Gordievski je sjeo za stol i Bromhead je osjetio prijateljsku atmosferu dok su uživali u hrani razgovarajući o religiji, filozofiji, glazbi. Gordievski je zapazio da je Englez dobro svladao domaću zadaću jer nije ni jednom pitao o temama koje bi njemu bile zanimljive. Tek kad su došli do kave i žestokog danskog alkoholnog pića akvavit, pitao ga je hoće li Goridevski morati o tom susretu napisati izvještaj?

Odgovor je otkrivao: "Da, ali napisat ću ga vrlo neutralno." Bio je to nagovještaj sporazuma, kojem se Bromhead nadao no to je tek bio blijedi signal. Razišli su se, a Bromhead je bio zbunjeniji nego li ikad.

A onda se dogodilo nešto sasvim neočekivano. Naime, nije se dogodilo ništa. Slučaj Gordievski je umro. Sljedećih osam mjeseci nije bilo nikakvih kontakata. Bromhead, sumnjičav prema Gordievskom, naprosto je tražio druge mete.

Wikimedia Commons

Kako su kasnije shvatili, bilo je gotovo nevjerojatno da MI6 propusti takvu priliku, no u špijunaži je slično kao i u ljubavi – malo razdvojenosti može samo raspiriti želju. Gordievski je bio zapanjen što su prolazili tjedni, a da ga nitko više nije kontaktirao, a onda se i silno naljutio.

U tih osam frustrirajućih mjeseci, njegov je entuzijazam toliko narastao da, kad se Englez ponovno pojavio na terenu za badminton u listopadu 1974., Gordievski je bio spreman otići s njim na ručak daleko od sovjetske ambasade gdje nema ni jednog njihovog časnika. Ovaj put bio je odlučan da pogura cijelu stvar.

"Osjećao sam da je vrijeme da sam preuzmem inicijativu", kasnije je prisjetio. Ali najprije je krenuo Bromhead.

"Najprije sam imao ideju da pričamo o svjetskom miru, ali moja intuicija mi je govorila da ne pokušavam s tim. Stoga sam krenuo izravno. Rekao sam mu:'Znam da si KGB-ovac, znam da si radio u Glavnoj upravi, najtajnijem od svih odjela, koji upravlja svim časnicima širom svijeta. Jeste li spremni porazgovarati s nama o onom što znate

Gordievsky nije dao odgovor, pa je Bromhead nastavio: "Recite mi, tko je zamjenik vašeg odjela, osoba zadužena za prikupljanje političko-obavještajnih službi i agenta?" Nastala je pauza, a Rus se široko nasmijao:“Pa ja sam!“

Dakle probili su još jednu liniju. Bromhead je nastavio: "Biste li bili spremni da se vidimo privatno na sigurnijem mjestu?"

Rus je kimnuo prije nego što je dodao: "Nitko ne zna ni za ovaj susret."

Da je KGB otkrio, bio bi isti tren osuđen. Obavještavajući MI6 da nikome nije rekao, dao je sasvim jasan signal da prelazi i da svoj život stavlja u njihove ruke.

Major Oleg Gordievsky iz KGB-a od sada je radio s MI6. "Sunbeam" je gore i trčanje. Od sada će živjeti dva različita i paralelna života, oba tajna i oba u međusobnom sukobu.

Kad je Bromheadovo izvješće o svom susretu s Gordievskom došlo na stol visokih časnika MI6 u Londonu, okupio se krizni stožer da razmotre kako dalje nastaviti suradnju. Tri tjedna kasnije Bromhead i Gordievsky su se susreli u baru. Obojica su na dogovoreno mjesto došli svatko svojim, okolnim putem kako bi se uvjerili da ih nitko ne slijedi. Bromhead je objasnio da je pronašao sigurnu kuću u predgrađu do koje se lako dolazi podzemnom željeznicom. Predložio je Gordievskom da će se susretati u trgovini blizu stana u 19 sati, za tri tjedna. Gordievsky je stigao na vrijeme.

GRAD UMJETNIKA Style Istarski biser: CNN oduševljen Grožnjanom

'OCP' u špijunskom žargonu znači 'sigurna kuća' a zapravo je kratica za Operational Clandestine Premises. Od trgovine bila je udaljena svega stojeći za operacijske čarobne prostorije - bila je jedva 200-tinjak metara, ali su krenuli odvojeno, u slučaju da ih netko slijedi.

"Nikad ga nisam pitao ni zašto to radi. Jednostavno nije bilo vremena." Bio je to prvi put da je neki časnik KGB-a pozitivno odgovorio na britanski pristup. Vidjeli su to kao jedinstvenu situaciju da se iskoristi do maksimuma. Gordievski se činio pravom osobom. Bromhead je i dalje bio pomalo sumnjičav prema Gordievskom i vjerovao krajičkom mozga da Gordievski igra igru i da će potopiti cijeli MI6. No, u međuvremenu je prebačen na drugi posao, a njegov nasljednik u suradnji s Gordievskim, postao je Philip Hawkins.

Bio je to kruti Škot koji je svoju zadaću vidio u tome da Gordievskog dobro preispita. Sjeo je i počeo unakrsno ispitivati Bromheada i Gordievskog, koji je ostao zapanjen takvim pristupom. Očekivao je pohvalu i ljudski pristup, a ovaj se prema njemu ponašao kao prema zarobljenom neprijatelju. Ni jedan ni drugi nisu bili očarani ovim susretom ali su dogovorili suradnju. Škot će putovati jednom mjesečno na produženi vikend u Kopenhagen i sastajati se s Gordievskim u dva navrata po dva sata.

Hawkins je Gordievskom dao telefonski broj za hitne slučajeve u Londonu na koji je mogao javiti nešto jako hitno između sastanaka. Kako je vrijeme odmicalo, njihova suradnja pokazala se vrlo učinkovitom iako se zasnivala samo na nužnom poštovanju.

Hawkins, koji je bio dobro upućen u strukturu KGB-a, slušao je, kako je Gordievski opisivao s impresivnom točnošću, svaku upravu, odjel i pododjel rasprostranjene i složene birokracije unutar Moskve. Prema onom kako je Gordievski izbacivao imena, ubrzo su se u MI6 uvjerili da ne igra dvostruku igru i da doista želi raditi za njih.

U to su se uvjerili kad je Gordievski detaljno opisao kako je Moskva postavila svoje špijune, prikrivene kao obični civili diljem svijeta, stvorili su lažne identitete, krivotvorene dokumente. Dao je pojedinosti složenih metoda za kontaktiranje, kontrolu i financiranje vojske sovjetskih pripadnika tajnih službi. U KGB školi bio je naučen kako pamtiti velike količine informacija. Sada je koristio tu vještinu u ime druge strane. U sjedištu MI6, Hawkinsovi izvještaji o njegovim sastancima bili su željni čekanja. Britanska inteligencija nikad nije imala špijune tako duboko u KGB-u.

U međuvremenu Gordievsky se opustio. "Bio sam mnogo lakši u glavi. Moja nova uloga dala je smisao mojem postojanju“, napisao je . Vjerovao je da radi za dobrobit ljudi u SSSR-u, da će im donijeti slobodu da slušaju Bacha i čitaju knjige koje god žele.

Bi je svjestan da to što radi jest izdaja, ali pravedna. U međuvremenu, tijekom radnog dana nastavljao je obavljati posao za KGB. Što je bio energičniji, veće su mu šanse bile za promociju, a to znači bolji pristup informacijama. Istovremeno, sve je morao tajiti i od svoje supruge Jelene,koja je bila lojalna časnica KGB-a i, da je to saznala, sigurno bi ga prijavila. No, brak je počeo pucati jer se Gordievski zaljubio u Leilu Aliyevu, rođenu Ruskinju koja je radila u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji u Kopenhagenu.

Njoj je bilo 28 i bila je 11 godina mlađa od njega i sastajali su se u tajnosti. KGB nije baš blagonaklono gledao na preljube i da su ga uhvatili, posramili bi ga i vratili kući u Moskvu. Stoga je svakih nekoliko dana slao Leili tajnu poruku i sastajali bi se u drugom hotelu. Svaka četiri tjedna krenuo bi prema kući u dosadnom tipičnom danskom predgrađu. To je postao obrazac njegovog ponašanja. Tijekom cijele godine izbjegavao je nadzor i KGB-a i svoje supruge, da bi produbio odnose s Leilom i MI6.

U pauzama za ručak, dokumente koji bi dolazili iz Moskve fotografirao bi mikrokamerom i prosljeđivao ih tajno svom kontaktu dok bi s njim hodao ulicom, parkom ili na autobusnoj stanici. Umirao je od straha, ali je to radio strašću zagriženog kockara.

Neki od njegovih materijala završavali bi čak i kod premijera Jamesa Callaghana, ali nikad nitko nije rekao odakle dolaze.

Gordievski je još bio mlad čovjek i od vitalnog značaja pa ga je MI6 jako štitio. Na kraju, tajne koje je Gordievski otkrio, promijenile su tijek hladnog rata i pružile Zapadu prednost nad Kremljom.

Dvostruki špijun bio je od 1974. do 1985. godine, a od tada živi u Velikoj Britaniji i više puta je bio nagrađen za svoj rad raznim priznanjima. Napisao je nekoliko knjiga o KGB-u i postao ugledni komentator.