Life
870 prikaza

Naši su ljudi najtužnija dijaspora na svijetu

Autobusna linija za Njemačku
Marko Lukunić (PIXSELL)
Zahvaljujući genijalnoj demografskoj politici Hrvatska će za dvadeset godina biti jedan veliki starački dom povratničkih umirovljenika

Prije nekih godinu dana moja najbolja prijateljica odselila se u Frankfurt. Bila je to opća histerija u familiji, nitko se od nas ukućana, uključujući i psa, nije mogao pomiriti s činjenicom da odjednom te plavokose žene srednjih godina više nema. Mi smo stvar ozbiljno doživjeli i danima od šoka nismo o tome razgovarali. 

Na samu pomisao da bi se ona odselila dalje od Dugava smračilo bi nam se pred očima. Njezin odlazak u Frankfurt činio se kao da će moja introvertna prijateljica zapravo svaki čas umrijeti i nestati iz života. 

U početku su obiteljsku tugu naši znanci tolerirali, tješili nas kako će prijateljica dolaziti u Hrvatsku za Božić, vjerojatno i za Uskrs, s vrećicama Bossa i Escade, euforično nam opisivali kako ćemo i mi ići k njoj u Frankfurt, kozmopolitski grad, otvoren prema azilantima i gay paradi. 

S oduševljenjem su nas obavijestili da bismo trebali biti sretni što gospođa menadžerica odlazi na visoku poziciju u civiliziran svijet. U Frankfurtu tamošnje stanovništvo navodno ne pljuje po cesti, ne psuju bicikliste, a starijima i nemoćnima daju prednost pri ulasku u javni prijevoz. 

Naši se znanci groze tuzemnog naroda, nekulturnog i primitivnog, te da mogu oni bi rado svoje dosadne živote upotpunili nesvakidašnjom avanturom, poput preseljenja u Skandinaviju. Tvrde kako bi im se tamo sigurno nešto super dogodilo.

Kad su znanci s vremenom uvidjeli da nitko od nas ukućana europski društveni bonton ne doživljava kao veliku prednost odlaska iz Hrvatske, između sebe su zaključili da smo i sestra i ja zapravo najgori izdanak balkanskog mentaliteta, onaj koji nikako ne razumije da je Frankfurt bolje sutra, novi početak, uspjeh, moć, novac, posao, karijera, sigurnost, uređena država, civilizirani ljudi i socijalna prava. 

Nema ustaša, nema Karamarka, nema korupcije i Kalmetinih tunela. Život u Njemačkoj nije zabit na koju smo ovdje navikli, ljudima se u Europi otvaraju vidici, šire horizonti, mogućnosti za uspjeh padaju s neba, i koješta još takvog su nam znanci pokušali objasniti ne bismo li mi uistinu shvatili kako je super što moja prijateljica odlazi. Za njih je ona išla na Zapad, po uspjeh, sreću, čuda... 

Za nas je išla u čistu propast. I tako je prošlo ljeto, došla zima, približio se datum i ona je otišla. Sjećam se popodneva, padao je snijeg, nismo se grlile, samo onako, ovlaš. 

Činilo se da tako manje boli, da će brže doći natrag. Odjednom je imala njemački telefon, zdravstveno i socijalno u Frankfurtu na Majni, javljala se porukom, uglavnom površnom, znali bi proći dani, bez traga, tona i glasa. Moja brižna prijateljica koju život nije mazio otišla je i ostavila prazninu.

Rekla mi je, ne brini, to je zbog boljeg života, budućnosti, uspjeha, ciljeva, mogućnosti i egzistencije. Uvjeravala me je da se takva prilika ukaže jednom. A ja nju da se neprilika često ne prepozna. Odjednom više nismo do kasno u noć igrale jamb, nismo zajedno čuvale djecu, šetale po nasipu i budžetirale njezine kampanje.

Nismo više iščitavale moje kolumne, kuhale pekmez, obilazile rodbinu i sjedile same u kinu. Odjednom smo na more putovali bez nje, odjednom je na stolu tanjur manje, preko noći smo svi ostali ovdje, preko noći je otišla dalje. Dobila je posao, auto i kartice, uselila u stan i zaposlila marokansku kuharicu. 

Kupila mi je jedan dan kartu i rekla, sjedni na avion i dođi k meni. S vremenom je moja tuga iščezla, s vremenom su nas znanci uvjerili da je Zapad obećana zemlja i da iz ove prćije treba što prije. S vremenom nas je u to uvjerio i Milanović.

Na telefon, moja najdraža prijateljica je cvrkutala, Frankfurt je bio sjajan grad s gomilom mogućnosti. U vječnoj potrazi za srećom ona je napokon otišla u svijet i ja sam samoj sebi kazala evidentno je ta žena sretna. Moja prijateljica me je, kao i puno puta prije, dočekala na aerodromu. 

Prema meni je u susret trčala mršava žena, siva u licu, s velikim podočnjacima i ispucalih usnica. Bez frizure i šminke, šlampavo odjevena, mirisala je na kancelariju i novi uredski namještaj. Zagrlila sam je stegnutog srca, sve je bilo jasno. 

Imala je veliku plaću i tužne oči. Bila je sama i jadna, u zemlji u kojoj ne poznaje nikoga, u zemlji u kojoj radi 12 sati dnevno, u zemlji u kojoj za nju nikoga nije briga. Iz Hrvatske su se posljednje dvije godine iselile tisuće obitelji. 

Čovjek se zaprepašteno zapita koliko im je onda zaboga ovdje moralo biti strašno kad je i najboljima, poput moje prijateljice, u inozemstvu tragično. 

Naši su ljudi dokazano najtužnija dijaspora na svijetu koja nikad ne prežali svoju zemlju. Zahvaljujući genijalnoj demografskoj politici Hrvatska će za dvadeset godina biti jedan veliki starački dom povratničkih umirovljenika.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.