78-godišnji papa Franjo u vatikanske redove unio je pobunjeničku notu otkad je odstupio s mjesta nadbiskupa Buenos Airesa i postao papom. Upućeni u crkvena zbivanja odmah su predvidjeli da će Argentinac protresti vatikansku hijerarhiju, no rijetki su smatrali da će se s tolikom snagom ubaciti u međunarodnu politiku, kao što je učinio.
Dok se papa priprema održati govor pred Kongresom i UN-om tijekom prvog papinskog posjeta SAD-u od 22. do 27. rujna, njegova moralna i politička načela su pod povećalom.
Proteklih mjeseci, papino prozivanje nesputanog kapitalizma 'đavoljim izmetom' i njegovi pozivi za kulturnim i promjenama stila života kako bi se smanjilo globalno zatopljenje uzrokovali su da ga mnogi konzervativci okarakteriziraju kao zadrtog ljevičara koji je svoja marksistička uvjerenja ogrnuo bijelim plaštom.
U Argentini Franju pak prati glas konzervativca, te oni koji ga poznaju desetljećima smatraju da su navedeni opisi smiješni i apsurdni. Julio Barbaro, bivši argentinski zastupnik koji je studirao s papom Franjom 1960-ih godina napominje da je papa peronist čiji se stavovi ne uklapaju u ljevičarski stupac američke političke podjele.
Put između socijalizma i kapitalizma
General Juan Perón, koji je vladao Argentinom od 1946. do 1955., te kratko u 1970-im godinama, kao i peronizam, pokazao se dominantnom silom u političkom životu države.
Pokušaji prevladavanja klasnih razlika očitovali su se u kombinaciji jakog, autoritativnog vođe, te visoko centralizirane, velikodušne socijalne skrbi s puno vjerskih, nacionalističkih stavova. Tako je primjerice čak i nakon smrti, Perónova supruga Eva ostala simbol obožavanja među siromašnim radnicima.
Peronizam je oduševio mnoge postratne Argentince, uključujući i mladog Franju, jer je odbacivao marksizam i laissez faire kapitalizam.
"Bio je to način pomaganja siromašnima, koji nije vjerovao u klasnu borbu. Točnije, vjera u kapitalizam, ali uz ograničenja", objašnjava Barbaro.
Perón je bio klasični latinoamerički moćnik, koji je u startu ušutkivao sve neistomišljenike i predstavljao se argentinskim nacionalnim ponosom, pa u peronizmu Franjinog djetinjstva nije bilo mjesta za slobodu govora niti slobodno tržište.
No njegov osobni dodir s radničkom klasom osigurao mu je mjesto u srcima svih koji su sumnjičavo gledali na bogate elite. Katolička crkva i peronizam imali su puno toga zajedničkog, a mladi Franjo je rado zakoračio ususret oboje.
Djetinjstvo kao stvoreno za put prema peronizmu
Papa Franjo odrastao je u susjedstvu koje je predstavljalo svojevrsnu peronističku idilu. Njegov otac, Mario Jose Francisco Bergoglio, došao je s roditeljima i petero braće i sestara iz Italije 1928. godine. 1935. oženio je kći talijanskih imigranata, Reginu Mariu Sivori, koja je sljedeće godine rodila prvo od petero djece, Jorge Maria.
Živjeli su u naselju Flores u Buenos Airesu u kojem je dječak pohađao školu i vjeronauk i gdje je dane provodio igrajući nogomet na ulici s prijateljima.
Susjedi su bili optimisti srednje klase, imigranti koji su naporno radili i stjecali sve potrebno za život. Mali Franjo je bio pametan, ozbiljan dječak uglađenog ponašanja, prisjećaju se njegovi prijatelji iz škole, dodajući da nije bio sjajan u nogometu. No iz kuće je ponio ljubav prema nogometu i politici, koje su ostale dio njegovih zanimanja do danas.
Franjo je vjerska načela pokupio najviše od bake s majčine strane, Rose, koja je još kao mlada djevojka u Italiji bila članica Katoličke akcije, koja je branila crkvu tijekom uspona fašizma. Franjo se tako i sam pridružio lokalnom ogranku Katoličke akcije kao tinejdžer, čime je postao bliži Perónovom djelovanju.
Proučavao je kemiju u maloj, specijaliziranoj javnoj srednjoj školi koja je bila dio peronističkog pokušaja da se Argentina pretvori u industrijsku silu. Počeo je raditi kao pripravnik u laboratoriju kad je doživio prosvjetljenje i promijenio život.
Odlazak u smjeru crkve i ratne godine
Naime, nedugo prije 17. rođendana, prolazeći pored jedne od najspektakularnijih katedrala u gradu, San Jose de Flores Basilica, nešto se prelomilo u njemu. Ušao je u ispovjedaonicu i rekao da je od tog trena znao da želi postati svećenik. Naknadno je taj događaj opisivao kao da je bio 'zbačen s konja'.
Potajno je proučavao teologiju, jer mu se majka nadala da će postati liječnik, te je i dalje odlazio u laboratorij. Ondje je upoznao jednu od najutjecajnijih žena u svojem životu, svoju nadglednicu Ester Ballestrino.
Ester je bila feministica i komunistička militantica iz Paragvaja, stara 30-ak godina, te je ubrzo postala Franjina mentorica s kojom je nastavio održavati prijateljstvo i u budućnosti.
U to doba je u Argentini vladalo zatišje pred buru, prije negoli je došlo do raskola u zemlji i Franjinim isusovcima.
Kad je vojna hunta preuzela kontrolu nad Argentinom 1976. godine, mnogi su smatrali da je riječ o puču koji predstavlja kratkotrajno rješenja uspostave reda i obuzdavanju nasilnih pobunjeničkih skupina kao što su bili katolički inspirirani marksisti poznati kao Montonerosi, ali i odreda smrti koji su ih lovili.
Nažalost, 'prljavi rat' koji je uslijedio trajao je sedam godina, a minimalno 10.000 Argentinaca je tijekom tog razdoblja ubijeno ili nestalo.
Jedna od njih bila je i Ballestrino, koja je u međuvremenu osnovala skupinu 'Madres de la Plaza de Mayo', točnije majke nestalih koje su marširale s fotografijama svoje djece kako bi upozorile svijet na ono što se zbiva pod okriljem diktature koju su preživljavali. Ballestrinina 16-godišnja trudna kći bila je mjesecima u vojnom pritvoru prije nego je napokon pobjegla u Švedsku.
Ballestrino je jedne noći 1977. godine nazvala Franju i zamolila ga da sakrije njezinu veliku kolekciju knjiga, uključujući i neku marksističku literaturu zbog koje bi joj prijetila smrtna kazna. Franjo je pristao, a ona mu je priznala da s ostalim majkama planira javno izaći s popisom 800 nestalih Argentinaca. No ubrzo je oteta.
S ostalim žrtvama, mučena je u podrumu Mornaričke tehničke škole, nakon čega je vjerojatno drogirana i zajedno s drugima, živa bačena u Atlantski ocean iz vojnog zrakoplova.
2010. godine, tri godine prije nego je proglašen papom, sudilo se nekolicini vojnih časnika za vojne zločine, te je i Franjo pozvan da svjedoči. Tom prigodom je djelovao prilično nelagodno, te je izjavio da je pokušavao pomoći Ballestrino nakon što je uhićena tako što je kontaktirao njezinu obitelj i organizacije za ljudska prava. No nije pokušao intervenirati u vojnim krugovima.
Izjavio je da je učinio što je mogao, te da često misli na nju.
Kasnije je izjavio i da sam sebe krivi da nije učinio dovoljno, za što ga okrivljuju u ljevičari unutar klera kao i argentinske organizacije za ljudska prava, koje krive i cijelu katoličku crkvu što nije zauzela čvrsti stav protiv diktatora.
Ali Franjo tvrdi da je sakrio nekoliko svećenika koji su bili u opasnosti i da je pomogao drugima da pobjegnu iz zemlje. Na taj način, on je preživio najmračnije doba Argentine, iako ne bez rana i neprijatelja.
Ostatak pročitajte u Washington Postu.
