Otkad je na BBC-u prije nekoliko dana prikazana reportaža o trgovanju djecom u Kini, kroz dirljivu priču Xiao Chaohua, oca čiji je sin ukraden još 2007. godine, svijet je više usmjerio pogled prema ovom velikom kineskom problemu.
Otmice i trgovina djecom problem su moderne Kine već desetljećima, prema nekima bar od 1980-ih godina, ako ne i ranije. Iako se u javnosti često predstavlja kao nenamjerna posljedica politike jednog djeteta, koja je uvedena još 1979. godine kao oblik kontrole rasta stanovništa, te ima djelomično veze s njom, istina je puno kompliciranija.
Činjenica je da postoje mnogi roditelji koji prodaju potomke kako ne bi bili kažnjeni zbog 'viška' djece, što svakako pripomaže industriji trgovanja ljudima, koja do djece dolazi i putem otmica. Uz to, domaće tržište za posvajanje otete djece poraslo je i zbog toga što bi neki roditelji radije kupili sina nego plaćali kazne sve dok sami ne bi proizveli muško dijete.
Ali i tradicionalizam i ukorijenjeni stavovi su dio problema. Kao prvo, tradicionalno se iščekuje rođenje sina, koji se više cijeni između ostalog i zato što bi sin obično ostajao i brinuo za stare roditelje, dok bi se kći udala, otišla i nije bila nikakav oblik potpore roditeljima.
U nekim dijelovima Kine uvriježeno je bilo i gledište da se djeca dijele prema zakonima ponude i potražnje. Stoga nije bilo nimalo neuobičajeno da obitelji s više djece, jedno 'poklone' rođacima koji sami nisu mogli imati djecu. Zahvaljujući takvoj tradiciji i danas se u nekim dijelovima Kine mogu naći obitelji s djecom koja očito nisu biološki njihova, ali ne pobuđuju nikakvu sumnjičavost okoline ili policije.
Nisu doduše sva djeca oteta kako bi bila udomljena kod parova bez djece. Neka su prisiljena raditi na ulici, bilo kao prosjaci ili kradljivci, pod strogom paskom odraslih kriminalaca. Djeci se često kaže da njihovi roditelji znaju što se događa, te da oni dobivaju dio dječje zarade (što, naravno, nikad nije slučaj).
Dječaci tinejdžerske dobi se ponekad otimaju kako bi bili dalje prodani za prisilni rad, dok se tinejdžerke tjera na prostituciju.
U nekolicini slučajeva, djeca se pak prodaju kineskim sirotištima kako bi ih posvojili strani parovi, koji sirotištima moraju uplatiti donaciju od 5.000 dolara pri preuzimanju djeteta. Budući da su na crnom tržištu djeca puno jeftinija, sirotišta mogu dobro zaraditi ako djecu 'nabavljaju' preko trgovaca ljudima, te im brzo nađu posvojitelje, piše The Guardian.
Naravno da su otmice i trgovina djecom ilegalni u Kini, a u prilog tome o koliko je velikom problemu riječ ide i činjenica da je vlada osnovala nacionalnu anti-otmičarsku jedinicu. Svake godine ova jedinica izvrši niz visokorizičnih racija i spasi stotine, ponekad i tisuće djece. Ali nemoguće je rješavati ove probleme s obzirom na brzinu i učestalost kojom se odvijaju.
Trgovci ljudima imaju razrađeni sustav, pa djeca prođu kroz mnogo različitih ruku prije nego završe na jednom mjestu, što uvelike otežava posao policije. Poznato je da bande često potkupljuju i lokalne policajce ili političke moćnike. A u doba interneta, transakcije se mogu izvršiti i online, što ne ostavlja za sobom nikakav fizički trag da je neko dijete prodano, ako prodavač dovoljno dobro zamete sve tragove.
Još jedan problem je apatija lokalne policije. Slučajevima otmice bi se trebalo brzo pozabaviti, jer je najlakše djeci ući u trag neposredno nakon otmice, no u Kini mnoge lokalne policijske stanice neće prihvatiti slučaj nestale osobe ako nije prošlo najmanje 24 sata otkad je posljednji put viđena. Dok se policija prihvati slučaja, dijete je vjerojatno udaljeno nekoliko stotina kilometara.
A budući da nema službenih podataka koliko se djece godišnje otme, teško je reći i koliko je slučajeva, na kraju, riješeno.
