Za jedan serijal koji nije mjuzikl, “Cowboy Bebop” ima neviđeno važan soundtrack. Recimo da barem trećina njegove slave i hvale “otpada” na glazbu, koja pri tome nije nimalo pop(ularna), zapravo je vrlo retro i uglavnom instrumentalna. Sav taj jazz, nostalgični, nimalo futuristički crno-bijeli zvuk savršeno stopljen s distopijskim futurizmom znanstvene fantastike, uz sasvim dovoljno mirisa prerije da bi “Cowboy Bebop” zabetonirao svoj status remek-djela u žanru neo noir ZF vesterna. Yoko Kanno je obavila fascinantan posao, do te mjere da se kaže kako je soundtrack inspirirao radnju, koliko i radnja njega. Stoga je potpuno jasno da su producenti američke igrane verzije legendarne japanske anime složili sljedeću računicu: ako nakon 20-i-kusur godina pozovemo skladateljicu Yoko Kanno da snimi novu glazbu za novi “Cowboy Bebop”, fanovi će nam oprostiti čak i ako sve ostalo fulamo. Tako je nekako i bilo. Doduše, fanovi su oko kvalitete Netflixove igrane adaptacije podijeljeni - jedni hvale glumu i trud, drugi pljuju kostime i scenografiju. Slažu se da je dobro to što nije riječ o čistom prežvakavanju nacrtanog - a opet, slažu se i da je loše to što sve ima puno djetinjastiji duh od originala, unatoč nasilju i bizarnostima. Originalu, čije priče kombinira i rasteže, tu i tamo baš jako namigne, što je fandomu uvijek drago. Zbog toga se i Yoko Kanno, kompozitorica i frontmenica benda Seatbelts, nakon gotovo četvrt stoljeća ispostavila najvažnijim dijelom priče, do te mjere da je John Cho, glumac iz Netflixove verzije, pred kamerama izjavio: “Kad sam čuo da je Yoko Kanno dio projekta, to je presudilo da prihvatim ulogu. Samo sam želio biti dio te glazbe. Ona je ta koja ovo čini drugačijim od svega što sam ikad vidio”. Osim toga, ima i istu špicu kao japanski original. I to su možda najveći aduti igrane verzije.
Izvorni japanski animirani serijal “Cowboy Bebop” pripada nekom drugom vremenu, ali je zbog svoje jedinstvenosti itekako svevremenski. S današnje pozicije nije spektakularno originalan u samom spoju žanrova, ali u tadašnje vrijeme nije bilo previše onih koji su slagali ovako razigrani mozaik space opere, noira i vesterna, jakih likova, vizualno atraktivnog crteža i snage eklektičnog coola devedesetih. “Cowboy Bebop” je zvukom i slikom mirisao na 1930-e, koliko i na indie 1990-e, iako je radnjom smješten u 2071., s premisom koja se može svesti na jednu rečenicu - lovci na ucjene hvataju kriminalce po svemiru. Lovci su krenuli u akciju s prvom epizodom “Asteroid Blues”, koja se na jesen 1998. pojavila u programu TV Tokyo, a onda 2001. ušli i u zapadnjačku svijest, nakon debija na američkom noćnom kabelskom kanalu Adult Swim. Na putovanje od 26 epizoda vode nas bivši kriminalac i rođeni Marsovac Spike Spiegel te njegov partner, bivši policajac Jet Black - ostatak ekipe lovaca na ljude okupljene oko letjelice Bebop čine Faye Valentine, prevarantica koju je nakon pola stoljeća hibernacije u kriogeničkoj komori pogodila amnezija, superinteligentna teen hakerica Edward i genetski modificirani korgi po imenu Ein. Budućnost je užas, naravno: na Zemlji se gotovo pa ne može živjeti, a kriminal je toliko izmakao kontroli da je Inter Solar System Police (ISSP) prisiljena outsourcati privatnike za pomoć u lovu na odbjegle ilegalce. Živopisno društvo lovaca na ljude okupljeno na “svemirskom brodu” Bebop upada u itekako živopisne situacije - bori se protiv ekoterorista naoružanih virusom koji ljude pretvara u majmune, preživljava prometnu nesreću u prostranstvu galaksije, upoznaje lovca na ucjene koji se bavi švercom halucinogenih gljiva i pokušava zaustaviti terorista koji ruši zgrade eksplozivom skrivenim u plišanim medvjedićima. Između ostalog.
Vrijeme u kojem se pojavio “Cowboy Bebop” bilo je, baš kao i njegovi likovi i radnja - živopisno, naročito na sceni japanske animacije. Iste 1998. godine debitirale su i druge velike anime, serije, poput “Devil Lady” (saga o djevojci koja ubija demonske silovatelje s potpisom legendarnog majstora komične erotike Go Nagaija), “Cyberteam in Akihabara” (duhovite priče iz najgikovskijeg dijela Tokija), “Yu-Gi-Oh!” (dječji spektakl i jedna od najvećih medijskih franšiza u povijesti) i “Initial D” (urbane utrke automobilima, sedam godina kasnije pretvorene u hongkonški igrano-filmski hit). “Cowboy Bebop” je bio drugačiji od svega toga, slikom i zvukom, duhom i ambicijom, ali i spomenutim coolom, gotovo pa prije i iznad svega. Taj 90’s cool podrazumijevao je za devedesete tipično kolažno tretiranje ideja, s posvetama svemu - od klasika Sergia Leonea preko “Ratova zvijezda” do Miyazakija. Ogroman je utjecaj imao i anime klasik “Lupin III”, jedna od najpopularnijih japanskih franšiza svih vremena. ”Cowboy Bebop” potpisao je Hajime Yatate, čovjek koji ne postoji, pseudonim kolektiva autora okupljenih u studiju za animaciju Sunrise, pokrenutom u Tokiju još 1972. godine. Svojevrsni frontmen kolektiva bio je Shinichiro Watanabe, redatelj animiranog serijala, kao i dugometražnog “Cowboy Bebop: The Movie”, koji je 2001. omiljene likove doveo i na veliko platno, a Watanabea u Ameriku. Između ostalog, radio je i na “The Animatrix” (2003.), animiranim kratkim pričama kao produžecima “Matrixova” univerzuma. Watanabe je “Cowboy Bebop” izvorno koncipirao kao “The Movie”, ali televizija je ipak naručila serijal, u dogovoru s kompanijom Bandai, japanskim konglomeratom za proizvodnju igračaka. Ovaj korporativni gigant kroz povijest je dobio prava na proizvodnju plastičnih likova iz anime blockbustera kao što su “Mobile Suit Gundam”, “Ultraman” i “Pokemon”, a isti su plan imali i za “Cowboy Bebop”. Trebao je to biti dječji crtić koji će poslužiti kao reklama za prodaju malih plastičnih letjelica. Ali Watanabe je došao s konceptom koji nije bio nimalo dječji pa je Bandai digao ruke od svega, a “Cowboy Bebop” u zadnji tren dobio drugog financijera, koji je pristao kreativnom timu dati odriješene ruke. Danas, Shinichiro Watanabe je i dalje značajan dio japanske animirane industrije, a 2019. je potpisao režiju novog anime serijala “Carole & Tuesday”, priču s Marsa budućnosti, na kojem kći političara i izbjeglica osnivaju bend.
S 10 epizoda Netflixove igrane verzije “Cowboy Bebop” Watanabe nema nikakve veze, iako se razmatrala opcija da pokoju epizodu napiše Hajime Yatate. Igranu seriju razvio je Andre Nemec, scenarist koji je radio na “Nemogućoj misiji” i “Ninja kornjačama”. John Cho, čovjek koji nas je uveseljavao kao napušeni moron u filmovima o Haroldu i Kumaru, oživio je Spikea Spiegela, kung fu majstora u plavom odijelu. Mustafa Shakir je Jet Black, a Daniella Pineda, koja je kao tinejdžerica 2013. bila u “Vampirskim dnevnicima”, postala je Faye Valentine.
Najveća mana igranog “Cowboy Bebopa” leži u neodlučnosti što i za koga želi biti, iako se čini da se ipak više odlučio dodvoriti novim mlađim generacijama, nego onima koji su odrastali uz izvornik. Potonji će ionako gledati, ako ništa onda zbog znatiželje - “Cowboy Bebop” bio je naslov koji je mnoge fanove žanrovske zabave krajem 1990-ih uvukao u anime lunapark. Oni će u isto vrijeme biti najveći kritičari, najglasniji u objašnjavanju očitog: da je original bolji. Istina je, a razlog zbog kojeg igrana serija teško funkcionira kao adaptacija anime jest taj što jako malo igranih verzija japanskih crtića bude istinski gledljivo. U Japanu to još i funkcionira u kontekstu nacionalne estetike i sklonosti apsurdu, ali zapadnjačke igrane verzije često postanu infantilni kič koji ignorira zakonitosti medija na konto pokušaja zadržavanja s igranim filmom nespojivih elemenata vizualne i narativne jedinstvenosti animacije. Tako igrani “Cowboy Bebop” u isto vrijeme jest intrigantan i jako zabavan komad groteskne burleske, ali nažalost i dosadna kazališna predstava koja se jako trudi biti fora. Kao da student za svoj diplomski rad pokušava oponašati Roberta Rodrigueza. Koprca se u pokušaju pronalaska svog jezika i stila, a uz to je i očigledno netfliksovski jeftino, preglumljeno, razvučeno. Zapravo, igrani “Cowboy Bebop” bi možda bio bolji da animirani ne postoji, a svakako najbolja stvar u cijeloj priči jest to što će neizbježno probuditi interes za originalom, kod onih koji za njega do sada možda i nisu čuli.
Toga je svjestan i Netflix, koji je također kupio i svih 26 epizoda anime izvornika pa ih ponudio na gledanje uz svježu igranu verziju. Na gledateljima je da pogledaju obje pa procjene koji im jazz više odgovara - soundtrack je gotovo isti, ali sve ostalo nije. Bebop kao stil jazza koji se na glazbenoj sceni pojavio 1930-ih mrzili su fanovi swing jazza, jer se na bebop nije moglo plesati. Govorili su da je “previše intelektualan”. “Cowboy Bebop” je taman toliko intelektualan da se na njega ipak može plesati, pa čak i ako taj ples u igranom serijalu više sliči na breakdance s previše iščašenih zglobova, imate original za jedan veličanstveni svemirski valcer.
