Netfliksovski jeftino, preglumljeno, razvučeno...

Za jedan serijal koji nije mjuzikl, “Cowboy Bebop” ima neviđeno važan soundtrack. Recimo da barem trećina njegove slave i hvale “otpada” na glazbu, koja pri tome nije nimalo pop(ularna), zapravo je vrlo retro i uglavnom instrumentalna. Sav taj jazz, nostalgični, nimalo futuristički crno-bijeli zvuk savršeno stopljen s distopijskim futurizmom znanstvene fantastike, uz sasvim dovoljno mirisa prerije da bi “Cowboy Bebop” zabetonirao svoj status remek-djela u žanru neo noir ZF vesterna. Yoko Kanno je obavila fascinantan posao, do te mjere da se kaže kako je soundtrack inspirirao radnju, koliko i radnja njega. Stoga je potpuno jasno da su producenti američke igrane verzije legendarne japanske anime složili sljedeću računicu: ako nakon 20-i-kusur godina pozovemo skladateljicu Yoko Kanno da snimi novu glazbu za novi “Cowboy Bebop”, fanovi će nam oprostiti čak i ako sve ostalo fulamo. Tako je nekako i bilo. Doduše, fanovi su oko kvalitete Netflixove igrane adaptacije podijeljeni - jedni hvale glumu i trud, drugi pljuju kostime i scenografiju. Slažu se da je dobro to što nije riječ o čistom prežvakavanju nacrtanog - a opet, slažu se i da je loše to što sve ima puno djetinjastiji duh od originala, unatoč nasilju i bizarnostima. Originalu, čije priče kombinira i rasteže, tu i tamo baš jako namigne, što je fandomu uvijek drago. Zbog toga se i Yoko Kanno, kompozitorica i frontmenica benda Seatbelts, nakon gotovo četvrt stoljeća ispostavila najvažnijim dijelom priče, do te mjere da je John Cho, glumac iz Netflixove verzije, pred kamerama izjavio: “Kad sam čuo da je Yoko Kanno dio projekta, to je presudilo da prihvatim ulogu. Samo sam želio biti dio te glazbe. Ona je ta koja ovo čini drugačijim od svega što sam ikad vidio”. Osim toga, ima i istu špicu kao japanski original. I to su možda najveći aduti igrane verzije.