Mrtvi mu i dalje govore. Dolaze mu u snovima i pitaju sjeća li se vremena što su ga skupa proveli. Govore mu da nikad ne zaboravi.
On ima samo 13 godina, ali to nije spriječilo vojnike da ga krajem prošle godine zatvore u metalni kontejner. On i još desetak starijih muškaraca uhvatila je vojska Južnog Sudana dok su vodili krave na pašu.
Električnim kablovima su ih tukli i natjerali u stari kontejner koji je nekad služio kao skladište zaliha obližnjoj katoličkoj misiji. Jednom kad su zalupili vrata, njihov svijet se sveo na manje od petnaest metara kvadratnih. "Bilo nam je užasno vruće. Kad nitko nije provjeravao jesmo li živi, shvatili smo da će nas ubiti", priča taj anonimni dječak za Time.
Tri puta su se vojnici vratili i tri puta su doveli još ljudi. Na kraju je bilo najmanje 53 ljudi u manje od 15 kvadrata. "Nisi mogao se pomaknuti. Ako si stajao nisi mogao sjesti, a ako si sjedio nisi mogao ustati", prisjeća se tog groznog iskustva.
Gušili su se jer nije bilo zraka, a vrućina je bila nepodnošljiva. U Južnom Sudanu temperature nerijetko dostižu i 40 stupnjeva celzijevih, a zatočenima u kontejneru bilo je kao u paklu.
Neki zatočenici lupali su po kontejneru i preklinjali vojnike da im daju vode. Nitko nije odgovorio na povike upomoć. Dječak se sklupčao u blizini ulaza, ali je bio previše prestrašen da išta uradi. Muškarci oko njega nisu imali previše izbora i često su urinirali mu po glavi. Neki su i povraćali. Kada bi neki zatočenik pao u nesvijest, srušio bi se na dječaka. Kada su umrli, ostali bi ležati gdje su pali.
Idućeg dana su vojnici otvorili vrata i vidjeli da su svi pomrli. "Bili su naslagani jedni na drugima. Tijela su im bila promijenila boju", priča Sara. Ona je iz daljine promatrala što se događa, ali je zamolila da se objavi samo njeno ime kako je ne bi proganjali isti ti vojnici. Njezin muž i zet bili su među mrtvima.
Vidjela je vojnike kako izvlače šokiranog dječaka između mrtvih tijela.
Jedini je preživio.
Leer je grad od desetak tisuća stanovnika na sjeveru Južnog Sudana gdje se taj zločin i dogodio. Međutim, bez obzira na brutalnost ubijanja, daleko je to od jedinog zločina. Kada je jedan istraživač posjetio petnaestak sela u okolici Leera, svako kućanstvo mu je potvrdilo da je barem jedan muškarac iz obitelji ubijen.
Većina žena rekla je da su silovane.
Reporteri magazina Time nedavno su posjetili i dijeljenje hrane u obližnjem Thonyoru gdje se skupljaju izbjeglice iz Leera i okolnih mjesta. Više od 20.000 ljudi prije zore počne čekati hranu. Cijeli dan stoje na vrelom suncu kako bi dobili barem nešto za pojesti. Jedna žena je pokušala podvaliti gomilu stare odjeće kao dijete, ali podvala je bila malo previše očita i nisu joj dali još hrane. Iako su se svi nasmijali, svjesni su da su ljudi toliko očajni da će uraditi sve za još jednu porciju hrane.
Malo dalje, Nyadiet Manyang (28) stoji u redu sa svojih četvoro djece. Suprug joj je ubijen prošle godine u napadu na selo. Naoružani muškarci vratili su se nekoliko mjeseci kasnije kako bi pokrali sve što je ostalo. "Uzeli su nam čak i žlice", priča Manyang.
Prisjeća se i kako su je vojnici oteli i silovali. Zatim su je natjerali da zakolje vlastitu kravu i spremi im hranu.
Kada su je pitali zašto tako javno govori o silovanju, usprkos stigmi koja prati takav zločin, samo se ogorčeno nasmiješila i pokazala na ostale žene u blizini.
Silovanje je postalo sastavni dio života u Južnom Sudanu.
A nekada su ljudi imali velike planove za Južni Sudan. Nekada su ljudi s nadom gledali u budućnost. Južni Sudan bogat je naftom, a dok su bili dio Sudana desetljećima su ratovali protiv sunarodnjaka sa sjevera.
"Oni su porobljavani i prodavani. Oni su mučeni i silovani i ubijani. Sada vjeruju da imaju pravo na nezavisnost. I to na nezavisnost odmah", govorio je George Clooney početkom 2011. godine.
Južni Sudan izglasao je nezavisnost, ali trebalo je manje od dvije godine da se pojave nesuglasice među vladajućima. Krajem 2013. godine počeo je građanski rat koji ne pokazuje znakove usporavanja, naporima međunarodne zajednice usprkos. Milijuni ljudi gladuju, nebrojene tisuće su u izbjeglištvu, a nitko ne zna razmjere zločina što ih čini i jedna i druga strana.
Sudbina dječaka s početka ove priče gotovo je jednako tragična.
Kada su vojnici shvatili da je on preživio, dali su mu hrane i čaja. Čak su mu ponudili vode da se opere. Nakon kraćeg ispitivanja su ga pustili. Vratili su mu 15 od 16 krava koje je čuvao u znak isprike.
Ne zna kako je preživio, ne zna zašto su ga uhvatili ili pustili. Jedino što zna je da nikad neće zaboraviti što mu se dogodilo tog vrelog dana u paklenom kontejneru.
