2013., godinu dana nakon Demjanjukove smrti, Središnji ured pripremao je slučaj "Auschwitz", koji se sastojao od 30 živih bivših pripadnika logora u Auschwitzu kojima se moglo odmah suditi prema logici Motassadeqove odluke. Na sudu je završilo njih samo pet. Ernst Tremmel, bivši čuvar u Auschwitzu, umro je 2016., nekoliko dana prije nego što je na sudu trebao dati iskaz. Oostali su ili poumirali ili su proglašeni nesposobni za suđenje.
Bivši čuvar 95-godišnji Reinhold Hanning osuđen je u lipnju 2016. kao pomagač u više od 170.000 ubojstava, ali je umro 30. svibnja ove godine, nekoliko dana prije nego što mu je, kako se očekivalo, Vrhovni sud odbio žalbu. Jedno suđenje, 96-godišnjem bivšem liječniku iz Auschwitza Hubertu Zafkeu, još je uvijek u tijeku, ali je sudac tako loše vođen da je glavni sudac postao prvi u povijesti koji je na nekom suđenju za Auschwitz smijenjen zbog pristranosti.
Rommel je u Središnji ured došao, pomalo nevoljko, 2015., usred tih slučajeva. No, privlačnost proučavanja prošlosti ne kao povijest, već kao zločina, potaknula je Rommela da se time pozabavi. Prema riječima Rommela, vlada je također željela da netko relativno mlad vodi organizaciju "kako bi se izbjegao dojam da završavaju posao".
2016. Rommel je tužiteljima uputio 30 slučajeva. Iste godine Oskar Groening postao je prva osoba iz Auschwitza uspješno osuđena po presedanu iz slučaja Motassadeq. Groeningovo ime bilo je na listi UN-ove komisije za ratne zločine poljskih optužnica za Auschwitzu još iz 1948. Ali nakon što je komisija raspuštena, niti jedna od savezničkih snaga nije dostavila Središnjem uredu kopiju 36.000 optužnica. Taj bivši "knjigovođa Auschwitza" pristao je 2005. da ga intervjuira Der Spiegel. Groening je opisivao kako je razvrstavao u imovinu židovskih zatvorenika, oduzimao im novac i čuo krikove iz plinskih komora. "Opisao bih svoju ulogu kao 'mali zupčanik u stroju'", rekao je. "Ako to možete opisati kao krivnju, onda sam kriv, ali ne dobrovoljno. Pravno govoreći, nevin sam."
U to je vrijeme Središnji ured proslijedio je članak lokalnim tužiteljima, ali tek nakon Motassadeqa, izricanje kazne Groening postalo je moguće. Prag za krivnju bio je znatno smanjen, a 70 godina nakon zločina ponovno je bio moguć progon. Groening je imao 20 godina kada se pridružio SS-u, 96 kad je osuđen u Hanoveru i zaključeno je da je sposoban odslužiti kaznu od četiri godine.
U ožujku sam s Manuelom Zeller i Michaelom Otte putovao u Buenos Aires gdje su pokušavali dovršiti bazu podataka nacista koji su pobjegli u Argentinu nakon rata. Otišli su s malo nade; u više od 20 ekspedicija u Brazil, Peru, Čile, Argentinu i Paragvaj nije bilo osude. Prije nekoliko godina identificirali su bivšeg liječnika koncentracijskog logora koji je pobjegao u Peru, ali pokazalo se da je već mrtav.
"Cilj nije uvijek dovesti nekoga ispred suca, već i moći zatvoriti arhivu i reći: 'U redu, sad znamo'", kazao mi je Otte, običan, ćelavi tužitelj, na večeri u staroj četvrti San Telmo u Buenos Airesu. "To je da buduće generacije znaju što se dogodilo." "Pokušali smo ući i u Paragvaj, ali su rekli: 'Ovdje nemamo nacista'", rekao mi je.
Prije nego što je Rommel preuzeo ured 2015. Die Welt, konzervativna novina, objavila je članak koji kritizira troškove organizacije, pod naslovom "Njemački lovci na naciste na odmoru u Južnoj Americi?". Bio je popraćen fotografijom plaža u Rio de Janeiru.
Rommel je previše svjestan zakašnjenja svojih napora i činjenice da vrijeme istječe. Ali on je potaknut osjećajem konačnosti - svijesti da ako Središnji ured ne dovrši inventar nacističkih počinitelja, nitko neće. "Čak i ako sada ne uhvatimo mnogo počinitelja, to je važno i za preživjele i njihove rođake, kao i za njemačko društvo", rekao mi je u Ludwigsburgu. "Mislim da je zbog toga sve moje kolege ovdje, da danas pokušaju učiniti sve što je moguće."
Otte i Zeller u Buenos Airesu potražili su popise ljudi s europskih brodova koji su se pojavili između 1939. i 1968. koji su stigli u luku tražeći azil, priliku i, prečesto, mjesto za skrivanje.
Adolf Eichmann, logistički um holokausta stigao je u Hotel de Inmigrantes 1950. pod imenom Ricardo Klement. U isti hotel godinu prije toga stigao je i liječnik Josef Mengele, koji je radio pokuse na zatvorenicima. Potraga za nižim pripadnicima SS-a bila je utoliko lakša nego za ovom dvojicom zato što drugi nisu očekivali da će odgovarati za svoje zločine, pa se nisu potrudili prikriti identitet po dolasku u Južnu Ameriku.
Zeller i Otte proveli su sljedeća dva tjedna pregledavajući popise popisa putnika između 1959. i 1962., zabilježivši imena svakog Nijemca koji je mogao služiti nacističkom režimu i koji bi još mogao biti živ. Muškarci i žene koje su tražili morali su se roditi između 1918. i 1931. godine (14 je njemački prag za kaznenu odgovornost, a Središnji ured neće otvarati predmete protiv starijega od 99), što znači da bi bili između 28 i 44 godine kad su stigli u Buenos Aires u godinama između 1959. i 1962.
Do kraja putovanja Otte i Zeller prikupili su više od 1000 imena mogućih počinitelja. Službenicima Središnjeg ureda trebat će oko 12 mjeseci da ih usporede s imenima arhivi. Ako se neko ime iz Buenos Airesa poklopi s popisom SS-ovih časnika, Otte će otvoriti istragu.
Tijekom posljednje noći na zadatku u Buenos Airesu, Otte i Zeller su rekli da su svjesni da su oni najvjerojatnije posljednji koji rade svoj posao. U međuvremenu je, tijekom desetljeća postojanja ureda, sve ono što se gomilalo u Ludwigsburgu u zgradi iz 18. stoljeća pretvorilo bivši zatvor u labirintsku uspomenu na žrtve holokausta.
Usprkos nesavršenom mandatu i skromnim nalazima, Središnji ured pruža model za zemlje koje bi mogle biti prisiljene ponovno procjenjivati svoju zločinačku povijest.
