- Nakon četvrtog atentata odlučio sam razgovarati s Petračem i dogovorili smo sastanak na terasi pizzerije “Zadar” na Cvjetnom trgu jer mi je to bilo najbliže mjesto od kuće. Želio sam se sastati s njime kako bismo otvoreno razgovarali i da me, napokon, ostave na miru. Naime, imao sam indicija da se spremaju izvjesni daljnji pokušaji atentata na mene.
Nisam bio siguran stoji li iza toga Petrač, ali je, s obzirom na svoj rejting, mogao utjecati u tom krugu ljudi. Međutim, odmah sam shvatio da kvalificirani montažer centralnog grijanja ne želi ozbiljan razgovor. Konstantno sam ga lovio u neistinama i lažima pa sam brzo priveo razgovor kraju.
Rekao sam mu: “Znam da ti ne čučiš u žbunju i ne pucaš, ali prestani podržavati one koji to čine. Ostavi me na miru” – rekao je Sliško. Dodao je i da je na Cvjetnom trgu, za sastanka s Petračem, primijetio iznimno mnogo policajaca. Dodao je da su gluposti tvrdnje da su na krovovima bili njegovi snajperisti. Tvrdio je da uz njega uopće nije bilo osobnih čuvara.
U intervjuu “Jutarnjem listu” od 30. ožujka 2001. godine Petrač je rekao kako izjave Sliška u “Globusu” nisu točne. Tvrdi da su sjedili u pizzeriji, a ne na terasi kao što je Sliško rekao. Da ga je Sliško zvao kod sebe u stan, a on predložio “Bulldog”. To mu nije odgovaralo pa je Sliško predložio pizzeriju “Zadar”. Da su razgovarali o svemu i svačemu, ničemu konkretnom.
- Sjećam se samo da je rekao kako bi onaj dućan gdje je sada Benetton htio otkupiti. Ja sam mu još rekao: “Pa dobro, Vjeko, ako treba što pomoći, to je dobro, tako bi se skupila jedna zgrada, cjelina”. Na kraju mi je pružio ruku i rekao: “Svaka čast, neka ti je sa srećom”. Dotakao se tada i njegovog razgovora sa Sliškom u restoranu na zagrebačkom Hipodromu od 27. prosinca 1999. godine - Tamo sam bio na večeri s odvjetnikom Galetovićem i Blažom Petrovićem. Normalno smo večerali, kada je došao Anto Baković (tada pripadnik tajne službe) u društvu sa Sliškom i njegovom svitom, a poslije im se priključio Ivan Andabak. Sliško je htio razgovarati sa mnom. Nisam želio razgovarati pred svima i sjeli smo za drugi stol. Pitanja kojima se sada manipulira, kao “Ti mene hoćeš ubiti” ili “Tvoji ljudi”, to je laž. Prilikom tog susreta na Hipodromu između nas nije bilo nikakve gužve ni vrijeđanja. Kad smo Galetović, Petrović i ja otišli, počeli su vrijeđati Željka Pešu (vlasnika restorana tada zaposlenog u tajnoj službi).
Tu je nastala gužva. Čuo sam da je Sliško pljunuo na nekoga, mislim pukovnika Mičića. Peša se bojao da se ne bi nešto dogodilo i zvao je policiju. Trojicu policajca koji su došli Sliško i njegovi ljudi postavili su u kut i nisu im dali da mrdnu. Tako su mi poslije pričali, mi smo već bili otišli. Drugi dan me Sliško nazvao i rekao: “Pa jesi ti vidio, što taj ludi Peša zove policiju.” Htio je da se opet vidimo, ali sam mu rekao da idem na skijanje. Nakon mjesec-dva opet me zvao, stalno je vodio neke privatne istrage. To je čovjek koji je bio paranoičan. Imao je neku svoju shemu pitanja i odgovora kako bi detektirao laže li ga netko. Uglavnom, držala ga je paranoja od Zlatka Bagarića i najviše ga je mučilo što sam mu ja bio na sprovodu i zašto se poznam s Nikicom Jelavićem i nekima kojima se s njim sudi. Ja sam svima sto puta rekao da imam dva Down towna, odnosno tri, da imam Cantinenttu i da ljudi dolaze, da ih poznajem, popijem kavu, popričam i ništa više – rekao je Petrač u intervjuu za Jutarnji list.
- Petrač mi je izmakao zbog opstrukcije. Bile se razne mjere, pratnje, telefona, fotografija i svega. Mjere su se primjenjivale i otvarale zbog ubojstava i on je uletio unutra sa švercom cigareta. S mjerama sam prvo otišao kod tadašnjeg ministra pravosuđa Ivaniševića jer se sustav raspadao. On me uputio na tadašnjeg ministra policije Šimu Lučina što je bila promašena stvar. Mjere su “pukle”. Pretpostavljam iz policije.
Ma sve mjere u pravilu pucaju iz policije, nikako iz tužiteljstva ili sa suda. Jedina mjera za koju znam da je pukla na sudu je bila mjera nad Matom Granićem zbog nekog primanja mita u tzv. slučaju “mirogojski mališani”. Tada su Granića snimali i jedan znatiželjni sudac se tada izbrbljao. U pravilu, mjere provaljuju i signaliziraju oni koji ih provode, u to vrijeme je to bio SZUP, tvrdi danas Ortynski. Riječ je o mjerama nadzora nad Hrvojem Petračem od prosinca 1999. godine do lipnja 2000. godine.
Iz višemjesečnog tajnog prisluškivanja razgovora Hrvoja Petrača, moglo se čuti raznoraznih pikanterija, od orgijanja s prostitutkama, švercu cigareta i koječega drugog. Petrač se iz inozemstva vratio 2001. godine. Dao je izjavu policiji koja ga nije teretila za umiješanost u likvidaciju Vjeke Sliška. Kasnije je pravomoćno osuđen zbog sudjelovanja u otmici Tomislava Zagorca, maloljetnog sina bivšeg poslovnog suradnika generala Vladimira Zagorca te iznude nad Miroslavom Matkunom na sedam i pol godina zatvora.
