"Probudila sam se, a jedna noga mi je preko noći istrulila"

Nekada je imala velike planove. Činilo joj se da sve ide u najboljem redu. Tog ljeta 2012. bila je završila i posljednje ispite prije završetka studija psihologije, bila je u vezi i radila je kao konobarica da zaradi za džeparac.

Kad je Aimee Copeland završila s poslom 1. svibnja, otišla je kod kolegice s posla kako bi se opustile nakon napornog rada. Veselila se kupanju u obližnjem potoku, a tamo su otkrile i staru žicu za njihanje. Isprva je sve bilo u redu, ali odjednom je čula glasni prasak i žica je pukla. Aimee je pala na oštro kamenje i završila je u bolnici s više od 20 šavova. Tada je sve krenulo po zlu.

"Nekoliko dana nakon ozljede shvatila sam da nešto nije u redu. Usprkos redovitom korištenju antibiotika, noga nije reagirala. Činilo se da se bol širi po ostalim dijelovima tijela, što nije imalo nikakvog smisla. Jednog jutra sam se probudila i otkrila da čitava lijeva noga izgleda kao da trune. Nisam mogla pričati i osjećala sam se kao da umirem. Ostalih nekoliko dana se ne sjećam najbolje", ispričala je Aimee u iskrenoj ispovijesti za ugledni Time. Ubrzo su je opet prebacili u bolnicu gdje su joj dijagnosticirali nekrotizirajući fascitis, bolest poznatu i kao mesojedna bakterija. Riječ je o bakteriji koja doslovno uništava živo tkivo. Antibiotici nisu djelovali i svi su bili svjesni da liječnici moraju pod hitno nešto napraviti ili će je bakterija ubiti.

Istraživanje Life SAD: Nepotrebno prepisuju do 30 posto antibiotika

U bolnici su liječnici tražili od njenih roditelja dopuštenje da joj amputiraju lijevu nogu i dio abdomena kako bi zaustavili širenje bakterije. "Ne sjećam se tih inicijalnih operacija zato što sam bila na aparatima i često sam bila u nesvijesti. Roditelji su mi kasnije pričali da sam ih svaki put kad bih se probudila ispitivala gdje sam i kako sam dospjela tamo. Svaki put kad su mi pričali, ja sam reagirala kao da prvi put čujem za svoju bolest", prisjeća se Aimee.

Prvo konkretno sjećanje bilo je nekoliko dana nakon amputacije noge. Tata je bio kraj njenog kreveta i nježno je podigao joj ruke da ih može vidjeti. Bile su tamno ljubičaste i potpuno neprepoznatljive. "Aimee, ove ruke nisu zdrave. Otežavaju tvoj oporavak. Liječnici ih žele amputirati, a žele i stopalo amputirati kako bi osigurali najbolje šanse za tvoje preživljavanje", govorio joj je njen otac. U tom trenutku razmišljala je samo o preživljavanju i pristala je.

Tijekom operacija je bila na tabletama protiv bolova i sve joj u nekoj magli. "Tek nekoliko tjedana nakon operacije kad sam počela s fizioterapijom sam počela oplakivati gubitak udova. Dok sam učila kako jesti, kako prati zube, kako se obući i sve to bez ruku, shvatila sam da će to utjecati na ostatak mog života. Odlučila sam da ću ići naprijed. Zahvaljujući podršci svih oko mene uspjela sam pobijediti bol", priča ona.

Stručnjaci u panici Znanost Apokalipsa antibiotika: Uzimamo ih bez veze i zato postaju nedjelotvorni

Priznaje da je njena priča o preživljavanju naišla na veliku pažnju medija, ali da nije uvijek bila tako sretna kako se ponekad činilo. Nakon što je prestala s uzimanjem tableta protiv bolova, doživjela je pravu apstinencijsku krizu. Prekinula je dotadašnjim dečkom i sama kaže da je puno plakala.

Traume, kako fizičke, tako i psihičke, nisu je spriječile u njenom radu. Završila je svoje obrazovanje i sada radi kao psihoterapeutu. Cilj joj je izgraditi park potpuno dostupan osobama s invaliditetom. "Naravno, nije sve tako lako. I dalje redovito idem psihologu i nije bilo lako opet ići na spojeve. Ipak sam upoznala nekog posebnog i sada smo već dvije godine skupa. Ljudi me žele sažalijevati, ali ja vodim sjajan život. Sva moja bol me naučila zahvalnosti jer sam sazrela kao osoba. Toliko toga sam izgubila i više se nemam čega bojati", završava svoju ispovijest Aimee Copeland.