Life
388 prikaza

Riječki Bend Grč - 40 godina šoka, krvi i glava na panju

1/9
Goran Kovačić/PIXSELL
Ususret četrdesetom rođendanu benda, kontroverzni frontmen riječke rock skupine Grč o karijeri, gradu koji propada naočigled, generaciji kojoj je bilo teže, ali zato danas ima uspomene...

Da se jednog sasvim običnog dana, kao što takvi najčešće jesu, dvanaestogodišnji Zoran Štajdohar na putu iz škole nije popiknuo, pao i ozlijedio slezenu, možda ga danas ne bismo prepoznavali kao zaštitno lice Grča, jednog od najdugovječnijih i najustrajnijih riječkih bendova, po glazbenom izričaju i scenskom nastupu instancu koja je na hrvatskoj glazbenoj sceni, alternativnoj ili komercijalnoj, došla najbliže shock-rocku. Možda ga ne bismo znali uopće, a možda bi sad već negdje ubirao plodove uspješne nogometne karijere. “Bio sam golman, i to dobar. Zato su me i nazvali Zoff, prema Dini Zoffu, a ja sam nadimak zadržao i nakon što sam za sobom ostavio kopačke”, prisjeća se. Iako nije pobijedila nogomet u klasičnoj utakmici ravnopravnih suparnika, glazba se nametnula kao logična nasljednica. Isprva tek adolescentska razbibriga i alat za kraćenje slobodnog vremena, pretvorila se u cjeloživotnu pasiju jer, kako kaže Zoff, s kojim smo razgovarali ususret četrdesetom rođendanu benda, “sport traje samo određeno vrijeme”, a s glazbom, što vlastitim primjerom dokazuje, “možeš trajati dok si živ…”

 | Author: Nel Pavletić/PIXSELL Frontmen benda Zoran Štajdohar Zoff Nel Pavletić/PIXSELL


Bilo je to 1977., punk se počeo pojavljivati na ovim prostorima, a trg ispred riječkog hotela Continental, popularnoga Conta, danonoćno je bio ispunjen mnoštvom mladih ljudi, poklonika svih glazbenih žanrova. Hipici, pankeri, rokeri, metalci… Za svakoga je ondje bilo mjesta i svi su se, unatoč povremenim sitnim podbadanjima na račun glazbenih ukusa, pred Contom osjećali ugodno. U svakom je trenutku ograda uz Rječinu bila načičkana desecima, a vikendom i stotinama mladih. Plemenski nastrojeni, i nisu trebali telefone kako bi se dogovorili kad će se i gdje naći jer Cont je bio sjecište svih puteva. 
Prije i poslije škole, kao i tijekom izbjegavanja kakvog nepodnošljivo dosadnog školskog sata. Bilo je to dobro i za razvoj kreativnosti. “Mnogo je glava bilo na hrpi, pa su, ako ni po čemu drugome, a ono po zakonu velikih brojeva, morale biti stvorene neke velike ideje. Slušali smo Deep Purple, Black Sabbath, Led Zeppelin i njima inspirirani stvarali svoju muziku. Takozvani drugi val riječkog rocka postojao je od ranije, bili su to bendovi kao Parafi, Protest, Istočni izlaz, Number One, Termiti. Mi smo došli u trećem valu, kad su nastajali i Fit, Grad, Let 3… Sve je tad bilo spontano, netko je svirao bas, gitaru, bubnjeve… i kad bi se glazbeni ukusi nekoliko ljudi preklopili, osnovali bi bend. Samo spontano.”

 | Author: Nel Pavletić/PIXSELL Nel Pavletić/PIXSELL

I bez lažnih i neutemeljenih snova i nadanja. Oduvijek je znao da Grčev zvuk, koji, pomalo se smijući “shock-rock” deklaraciji, Zoff opisuje kao “čvrst, težak i mračan”, ne može postići značajan komercijalni uspjeh, osvojiti vrhove top ljestvica, svojim tvorcima osigurati višeznamenkaste ugovore, tone obožavateljica i sve ono o čemu već mladići s gitarama sanjaju. Naprijed ih je, kao i ostatak scene, tjerao inat. “I tad je, kao i danas, najvažnije bilo živjeti u glavnom gradu. Logično, tko je bliže vatri, bolje se ugrije. Uz preostali Zagreb, onda su to još bili Beograd, Ljubljana, Skoplje i Sarajevo. Rijeka je uvijek bila pogurnuta ustranu. Jugoton nije pokazivao interes za te bendove koji bi sigurno, da su bili iz nekog od glavnih gradova, izdali po nekoliko albuma. Taj inat bio im je poticaj da se ne ugase.” Inat dalje tjera i njega. Brojni su glazbenici, uključujući danas poznatog pisca Zorana Žmirića, prodefilirali mnogim postavama Grča, jedino je Zoffova stamena pojava konstanta. Naporno je i izazovno, priznaje, počinjati iznova sa svakim novopridošlim članom benda, no svjestan je prepreka. Glazbi je posvetio cijeli život, ali razumije da se ljudi u životu vode i drukčijim prioritetima. Mnogi bi glazbenici prevladali financijsku neisplativost, ali teško im pada odrađivanje tek nekoliko malih koncerata godišnje. 

 | Author: Nel Pavletić/PIXSELL Nel Pavletić/PIXSELL

A nije oduvijek bilo tako. Osnovani, posve slučajno, na Dan Republike 1982., prvi su nastup imali već tri i pol mjeseca kasnije, 10. ožujka, 1983. u Brigadirskom klubu u Palachu. Imali su tad, prisjeća se Zoff, pet pjesama i posve normalan, uobičajen scenski nastup, bez trunke privlačeće odbojnosti zbog koje publika hrli na njihove koncerte, a onda se s gnušanjem odmiče od prvih redova. Doduše, ispravlja me, ne uvijek. U malom klubu u središtu Sarajeva, tamo negdje ’87. ili ’88., publika je iznenadila njih. Jutarnji posjet sarajevskoj tržnici, uobičajena rutina prije svakog nastupa, nije bio posve uspješan. Umjesto željene kravlje glave, Zoff se iz “nabavke” vratio samo sa životinjskim iznutricama. “Svega je tu bilo: bubrega, jetara, plućica… Sve ono što na tanjuru izgleda kao najfinija delikatesa u sirovom je stanju prilično odvratno. Svezao sam to u crnu vreću, a kad su se, nakon što sam sjekirom raspalio po vreći, komadi unutarnjih organa razletjeli klubom – iznenađenje. Obično se čak i publika iz prvih redova malo odmakne, zgrožena i zgađena. Ali ne i ovi dečki. Oni su se zbili još tješnje, dohvatili komade iznutrica s poda i počeli se njima gađati. Njihova zabava za kraj večeri atmosferu je dovela do usijanja i bio je to jedan od boljih koncerata.”

 | Author: Nel Pavletić/PIXSELL Nel Pavletić/PIXSELL

Žao mu je što koncert nije snimao, bila bi to u najmanjem neobična uspomena. I bez nje internet je prepun videa s u crno odjevenim Zoffom u glavnoj ulozi, jednom sjekirom i kravljom glavom. Modus operandi uvijek je isti: umjesto pratećih vokala, Grč ima pomoćnog izvođača, čija je jedina zadaća motornom pilom malo zarezati glavu, najbolje kravlju, kako bi je Zoff mogao sjekirom dovršiti. Krvavi su dio nastupu dodali rano, a tradiciju održali do danas jer, osim što se uklapa u zvučnu sliku benda, zanimljivo je s njom povezano licemjerje. S jedne strane, podsjeća, jednom kad je termički obrađeno, to se meso smatra delikatesom, no sirovo izaziva gađenje. Kao i krv. A ona je simbolika života, od njegova početka pa do posljednjeg udaha. Uostalom, na krvave se scene u akcijskim filmovima i hororima nitko ne zgraža, dapače, netremično zurenje test je i simbol hrabrosti, što je bend nadahnulo da ispitaju hrabrost svoje publike. “To je i simbolika. Na panju je životinjska glava premda bi možda neke druge glave morale pasti. No još se nitko nije javio da dobrovoljno svoju glavu postavi na panj, pa se snalazimo kako znamo”, govori smijući se, a veselje mu pojačava prisjećanje na jednu zgodu s kraja osamdesetih. Sviralo se često, koncerata je bilo mnogo, nekad su na pozornicu izlazili i po nekoliko puta na tjedan i potreba za kravljim glavama bila je mnogo veća. Zbog toga je često odlazio k mesarima u okolicu Rijeke, na Grobnik, uvijek s istom željom; jednu kravlju glavu, zarezanu po dužini, molim. “Jednom smo naletjeli na novog mesara i on je, umjesto po dužini, glavu raspilio po širini. Malo sam negodovao i prokomentirao kako ću njušku vratiti čavlima da glava ne izgleda kao lopta za ragbi. Odlazeći, čuo sam kako drugog mesara pita jesmo li mi iz neke sekte.”

 | Author:

Nikad nisu doživjeli neugodnosti s udrugama za zaštitu životinja, no bitno mu je naglasiti da njihov nastup nije protiv životinja te da se sve korištene glave recikliraju i postanu hrana psima klupskih redara ili prijatelja benda. Doista, takvom bendu i priliče anegdote poput one iz Sarajeva. Time je neobičnija uspomena što je frontmen ističe kao najdražu. “Bio sam u Ljubljani, u backstageu Nova Rocka 1987. Spremao sam se izići na pozornicu, u crnoj koži i svoj pripadajućoj opremi, kad sam osjetio kako me netko poteže za nogavicu. Sagnuo sam se i ugledao djevojčicu od možda tri godine, pokazivala je na odvezanu vezicu svoje cipelice. Oslonila mi se na rame kao da smo stari prijatelji, svezao sam joj cipelicu, a ona je nestala u mraku. Nikad nisam saznao čije je to dijete bilo.”
Za Sloveniju ga vežu i druge crtice. Ondje su s Mrtvim kanalom objavili svoju prvu kasetu jer o ploči su mogli samo sanjati, a često nastupajući, obišli su sve veće gradove, od Ljubljane do Maribora, od Kranja do Metlike, od Kopra do Ilirske Bistrice. U Sloveniji su 1987. objavili i kasetu “Sloboda narodu”, s kultnom i kontroverznom pjesmom “Noćas se Beograd pali”, zbog koje im je iste godine umalo zabranjen nastup na RiRocku. Pri riječkoj podružnici Saveza socijalističke omladine osnovana Komisija za rock namjerila se na bend čiji tekstovi nisu bili ljubavne ili kakve druge tematike i optužila ih za rovarenje protiv sustava. Zoff ne poriče da to i jest bio njihov cilj. “Pjesme Igora Modrića, prvog basista i tekstopisca Grča, namjerno su rađene s dvojakim značenjem. Dakle, ono što ja mislim ti ne moraš znati, a ja ću ti to predstaviti na drugačiji način. Kad smo mi to okrenuli u svoju korist, ispalo je da smo mi najveći borci za očuvanje Jugoslavije, socijalizma i njihovih gluposti i onda poslije više nismo imali problema.”

 | Author:

Ipak, završni stih pjesme, “Iz pepela raste novi rat”, postao je samoostvarujuće proročanstvo, promijenili su se stavovi, došli su neki novi ljudi, pa s nostalgijom primjećuje kako i Slovenija, nekad najnaprednija država u Jugoslaviji, danas grca u blatu. 
“Imaju Janšu i to mora biti grozno jer on se osamdesetih zalagao protiv svega onoga što danas radi. Ti se ljudi vjerojatno osjećaju izdano, ukazali su mu povjerenje na račun onoga što je zagovarao, a pokazalo se da nije ništa bolji od onih prije.” Iako ga politika ne zanima, vrlo je svjestan njezine snage jer “ako se ti ne baviš politikom, politika se bavi tobom; bavi se svima nama”. Njima se, nakon raspada Jugoslavije, bavila i vodeća politička struja novostvorene Republike Hrvatske. Zbog scenskog nastupa, crne kožne odjeće i tekstova podložnih slobodnoj interpretaciji, pokušavali su ih svrstati u red desno orijentiranih. “Smiješno je to, pjesmu je svatko tumačio kako mu odgovara. Tumačena je kao ustaška pjesma jer Hrvati su ustaše koji tlače Srbe, a baza uopće nije ta. Pjesma se u originalu zove ‘Noćas će gorjeti Berlin’, pa je Beograd uzet kao glavni grad tadašnje države. Ali to su ljepote interpretacije.” I demokracije, u kojoj svatko čak i bez argumenata može reći što želi. Zoff demokraciju u kojoj se nalazi Hrvatska smatra “mladom” jer se, kaže, “nalazimo tek na početku tranzicije”, no želimo li nešto promijeniti, potrebno je angažirati mlade snage, u Rijeci sve malobrojnije. Stari Cont zjapi prazan, nema više okupljališta iza marketa Graciani (nema više niti dućana, uzgred budi rečeno), a i Riječka banka, nekako s promjenom imena, prestala je biti okupljalište mladi. “Nekoć je Rijeka bila najveći metalski prsten bivše države, autobusi su, neovisno o tome voze li na istok ili zapad grada, bili prepuni radnika. Industrija je propala, na to je bila osuđena od samog početka jer je sustav bio imaginaran. U Torpedu je u jednom trenutku radilo 3000 radnika, što je našem traktoru povećavalo cijenu u odnosu na tvornicu u kojoj radi 400 ili 500 ljudi. No u starom je sistemu svatko morao imati posao, pa su se radna mjesta izmišljala i na dva radnika u proizvodnji dolazilo je njih 10 zaposlenih u administraciji. Mnogo ljudi se odselilo…”

 | Author: Nel Pavletić/PIXSELL Frontmen benda Zoran Štajdohar Zoff Nel Pavletić/PIXSELL

Grad propada naočigled. U tmastom sivilu beznađa teško je, gotovo i nemoguće, očekivati uskrsnuće rokerskog identiteta, čijom se nepovredivošću hvastaju gradski čelnici. Scene gotovo da i nema, novca u gradskoj blagajni manje je nego zainteresirane publike, a sva su događanja, pa bila i slavna i velika poput RiRocka, marginalizirana. Ekipa iz istoimene udruge trudi se, održavajući radionice i iznajmljujući prostor za probe bendovima, održati i žar, ali sve je teže. Premda bi, kaže Zoff, volio vidjeti mlađe bendove na sceni, svjestan je teške ostvarivosti svoje želje. Uzrok tome, osim u iseljavanju, vidi u još jednoj suvremenoj tekovini – digitalizaciji. Prisjeća se kako su nekadašnji klinci gnjavili rođake pomorce da im s dalekih putovanja donesu u Jugoslaviji nedobavljive ploče, sjeća se i pobožnog žara u postupanju sa žuđenim predmetom. “Sve smo presnimavali na kasete i onda njih slušali dok se traka ne izliže, a ploče smo čuvali. Danas je sve dostupno, ne moraš ni izići iz stana, samo klikneš nekoliko puta i nervozan si ako pošiljka ne stigne za nekoliko tjedana. Izgubila se čar. Mi smo na svoje ploče čekali i po osam mjeseci, koliko su tad trajale pomorske rute, a sjećam se kako smo jednom Robert Zrnić i ja na njegovu Tomosu potegnuli do Trsta samo da kupimo novu ploču Ramonesa ‘It’s Alive’, da bi je on iste večeri mogao puštati u Palachu, gdje je radio kao DJ. Carinici su u čudu gledali mene kako sjedim iza vozača držeći u rukama samo najlonsku vrećicu s pločom. Danas se to nikome ne bi dalo. Nama je bilo teže, ali zato danas imamo uspomene.”

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.