Life
3362 prikaza

Rundek i Štulić, ilegalni stanari u studentskom domu krivi su za sve

Koncert Azre na Šalati
Davor Visnjic (PIXSELL)
U sobi broj 16 studentskog doma na Savi dane su zajedno provodili Štulić, Rundek i Božo Kovačević

Uz Božu Kovačevića i Dobrivoja Žutinića, soba 16 paviljona II. studentskoga doma na Savi 1977. nerijetko je udomljavala po pet ilegalnih stanara - ni jedan stariji od 22 godine. Premda je većina dolazila s raznih strana provincije, troje su bili Zagrepčani: Branimir Johnny Štulić sa svojom akustičnom gitarom te Darko Rundek sa svojom djevojkom Mirnom. 

“Raspleti kose damo da zaboravim na sve dane i noći...”, pjevao je Đoni prebirući po izlizanim žicama ponekad uz Božinu pratnju na blok-flauti. Doista treba vjerovati današnjoj tvrdnji da je sve kasnije hitove napisao prije nego što je osnovana Azra, u nekoj lirskorenesansnoj melodioznosti. 

Naime, njegova gitara i izgled – dugački perčin i bijela heklana kapica na tjemenu – izazivali su ljutnju njegovu ocu, strogom oficiru JNA koji je, dakako, držao do pristojno unificiranoga imidža i sazrijevanja do odgovornog posla. Zato je svoju glazbenu strast izlijevao podalje od očevih očiju i ušiju, svakodnevnim svirkama u auli Filozofskog fakulteta, gdje je službeno nešto studirao. 

No nakon završenih predavanja, selio se u studenstku sobu kod Bože i Dode (kako su zvali Dobrivoja Žutinića), znanih po velikodušnom ugošćavanju studentskih kolega-beskućnika da ih ne pitaju otkud su došli, koliko planiraju ostati i kamo dalje namjeravaju. 

Bio je neumoran. Ljudi su se umuvali po tijesnoj ‘šesnajstici’, svaki svojim poslom, ali Johnny nije prestajao svirati, satima sjedeći na podu tik uz radijator gdje je najmanje smetao. ‘Čuj, Johhny, jako je kasno, vrijeme je za spavanje’ - upozorio ga je Božo jednom prilikom krajnje uviđavno, dok su ostali mjerkali pozicije za prostiranje vreća za spavanje. 

“Nema veze, samo vi ugasite svjetlo, mogu ja svirati i u mraku”, uzvratio je kao iz topa blaženo nesvjestan najbliže okoline.

Dezorijentirana roditeljska generacija

Darko Rundek i njegova Mirna, fatalno zaljubljeni, pobjegli su iz roditeljskih kuća da budu zajedno. Uz silno poštovanje prema tuđoj intimi, u skučenoj zajednici dvokrevetne sobe, njihova je ljubavna drama, pa tako i burni raskid, nužno postala kolektivna tema. 

Onda je završila studentska godina i družina se raspala. Koju godinu poslije Štulić i Rundek su iskrnuli kao rock zvijezde Poleta, tjednika SSOH-a, kako je glasila kratica za organizaciju partijskog podmlatka. Ukratko, bila je to predigra novoga vala kojim se danas bavi TV serija “Crno-bijeli svijet” Igora Mirklovića, rekonstruirajući zagrebački prostor između redakcija omladinskih listova i kafića Zvečka u Masarykovoj ulici. 

Da li samo u ime umjetničke slobode, međutim, u njoj je pobrkano mnoštvo datuma i činjenica – poprilično nezgodno uz gomilu još živućih svjedoka vremena. Istina je, međutim, da se novi val ne može reducirati isključivo na glazbeni genij i medijski koncept grafičkih Poletovih rješenja koji je više nego uspješno oponašao zapadnjačke uzore. 

U pozadini tog zbivanja stoji dezorijentiranost roditeljske generacije koju je uvelike predstavljala vladajuća Partija i njezini mladi politički sljedbenici s karijernim ambicijama, okupljeni na vodećim mjestima SSOH nakon eliminacije “maspoka” na zagrebačkom sveučilištu i Centralnom komitetu. 

Budući da je zajednički neprijatelj “hrvatskog proljeća” skinut s dnevnoga reda, zavadili su se dojučerašnji saveznici Milka Planinc i Josip Vrhovec. U vakuumu njihovih bitaka zavladala je stanovita sloboda loše političke kontrole. 

Buduće opredjeljenje SSOH stajalo je u svojem začetku kao vrlo banalni hormonalni motiv svake mladosti: jedan od njegovih perspektivnih aktivista hodao je s kćeri Josipa Vrhovca.

Rock koncerti nadmašili štafete i Dan mladosti

Iz tog privatnoga odnosa Vrhovčev “zet” vinuo se 1980. u glavnoga urednika Studentkoga lista, pa tek nakon toga u budućeg predsjednika republičke omladine i promotora “bijele knjige” o tzv. ideološkim skretanjima u kulturi. 

Na udaru se primarno našla literatura, politički razdijeljena na nacionalističko i anacionalno, ultra-lijevo zlo oko časopisa Praxis. U toj razdiobi prednjačio je književnik Goran Babić, jedne kvalificirajući kao naciste, druge kao fašiste. U takvoj situaciji neće preostati drugo nego neuhvatljivi glasovi gradskih ulica. 

Primjerice, revni književnik zauvijek će zaraditi nadimak KGB, kraticu koja je inače krasila staljinističku tajnu policiju. Tinejdžerskom naraštaju koji je rastao u toj atmosferi politika je postala gadljivi sinonim zarobljavajuće roditeljske kulture koja je doista masovno oplakivala smrt Josipa Broza Tita, kako će se poslije pokazati, s jako dobrim razlogom strepeći od rata. 

No u vrhuncu unutarnjih bitaka Planinc-Vrhovec, raskol na etablirano i alternativno pomaljao se kao prigušeni sukob generacija. Već tijekom Titova života masovni rituali štefete i Dana mladosti nisu mogli izdržati usporedbu s rock koncertima na stadionima jugoslavenskih gradova. 

Bijeg iz roditeljskoga doma pokazao se kao najbezbolnije rješenje, a glazba kao ponajbolja artikulacija eskapizma u nešto što iritira tate i mame. Provincija je imala sjajan izgovor: studij u zagrebačkom sveučilišnom centru koji nudi priliku najsiromašnijim 18-godišnjacima u obliku besplatnog školovanja, domskoga smještaja, jeftine prehrane i povremenog posla preko student-servisa.

Franičevićevo ‘uvijek na ivici, nikad u marici’

Nakon početnih nostalgija, udaljenost od kuće pokazat će se kao uvjet najveće moguće slobode. Zagrepčani su zavidjeli Boži i Dodi na njihovoj majušnoj studentskoj sobi, bez obzira na to što su vlastoručno prali prljave čarape i za svoje ilegalce (uključujući Štulića i Rundeka) kuhali grah u veš-loncu. 

Ipak, uvelike je bilo presudnije da su manje- više svi studirali srodne predmete, čitali i raspravljali o istim knjigama, iz čega se izrodio niz zajedničkih akcija izvan domašaja vladajućih ideoloških pravorijeka. Kazalište se pokazalo ponajboljom formom sinteze za nekoliko novovalnih pravaca. 

Prvo se Božo priključio Cocolemocu, sastavljenom od studenata FF-a, koji se specijalizirao za brechtovski teatar, potom je većina njegovih ilegalaca participirala u projektima s kojima posvađani SSOH nije mogao izaći na kraj. Njegov cimer Dodo, pak, ponekad je nastupao u performansima Kugla glumišta koji je svoj prostor ponudio Darku Rundeku za njegove glazbene probe prije osnivanja Haustora. 

“Uvijek na ivici, nikad u marici”, objašnjavat će Zoran Franićević, glavni urednik Poleta od 1980., preuzimajući političku odgovornost za sadržaj tjednika koji je promovirao sve što se događalo na rubu ekscesa i posve suprotno koncepciji Studentskog lista, s jasnim kadrovskim opredjeljenjem o komplotu Josipa Vrhovca sa Stipom Šuvarom. 

U toj konkurenciji Polet je popularnošću uvelike nadmašio Studentski list uvodeći crni krug svojih fotografija, promovirajući do tada anonimni punk i njegujući “rasnu” reportažu s domaćih terena na kojemu se ogledala ekonomska propast Jugoslavije. 

Sve je to bilo djelo Zorana Franičevića, koji je smijenjen čim su dotadašnji kreatori Studenskog lista osvojili dovoljno moći da osvoje nesavladivu konkurenciju. No tada je glazbeni novi val iz alternative preobražen u pomodnu omladinsku kulturu.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • gromica 19:18 16.Ožujak 2015.

    štulić nije zagrepčanin, rođen je u Skopju