Kada su njemačke snage krenule na Balkan početkom proljeća 1941. godine nije ih dočekao samo oružani otpor, već i težak teren i loše vrijeme. Talijanski podbačaj u napredovanju Grčkom, kojem je pomogla odlučnost britanskih snaga da pomogne Grčkoj, zaprijetila je njemačkom južnom boku, i na intervenciju zapravo potaknula i Adolfa Hitlera.
Talijanski diktator Benito Mussolini na Balkan je poslao 500.000 vojnika, a u prvih šest mjeseci izgubio njih 63.000. Visoka nadmorska visina i planinski prijelazi koji su bili pod snijegom čak i do svibnja, onemogućili su putovanje njemačkim konvojima sa zalihama i teško opteretili njihove mehanizirane postrojbe. Pojačanje nije moglo stići tako brzo koliko je bilo potrebno. Trebalo je prijeći rijeke i brzace, evakuirati ranjene vojnike i zatvorenike, trebali su biti izgrađena ili osvojena uzletišta za avione, i uspostavljena linije komunikacije. Pobjeda je nekada ovisila više o sigurnoj i vrijednoj opskrbnoj liniji, nego o snazi vojne sile, piše Historynet.
Ovo je bio njihov prvi susret sa gerila borcima, planinskim terenom i zimskom borbom. Sve ključne lokacije trebale su biti brzo preuzete, a glavne mete bili su gradovi. Nijemci su očekivali kapitulaciju Grčke, a tako bi glavni grad Atena i grčke luke dospjele u njemačke ruke. Grčke baze njemačkih zračnih snaga Luftwaffe i mornaričkih snaga Kriegsmarine učvrstile bi njihovu kontrolu na sjeveroistočnim Mediteranom i pomogle u opskrbi afričkih postrojbi.
Na njihovom putu staja je Jugoslavija, koja je većinom bila naklonjena Britancima. Strah kako bi jugoslavenski princ Pavle Karađorđević svoju naklonost mogao pokazati fašističkom kampu potaknulo je jugoslavenskog ambasadora u Washingtonu na slanje molbe u Beograd, u kojoj princa preklinje da se ne preda Hitleru.
Britanski kralj George VI, uz premijera Winstona Churchilla, poslao je poruku Karađorđeviću i jugoslavenskom premijeru Dragiši Cvetkoviću. Churchill je predvidio da ako Jugoslavija "postane sudionik u ubojstvu Grčke, njezino uništenje bit će sigurno i neopozivo".
20. ožujka prince je službeno objavio da će se njegova zemlja priključiti Tripartitnom paktu. Na sastanku sa američkim ambasadorom Arthurom Bliss Laneom princ je naglasio da ako se ne priključi paktu, neće moći računati na podršku Hrvata u invaziji do koje će sigurno doći.
24. ožujka 1941. godine premijer Cvetković i ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-Marković u tajnosti su otputovali u Beč. Sporazum su potpisali 25. i vratili se kući. U Beogradu su saznali za državni udar koji je započeo u večer 26. Vojni dužnosnici Jugoslavije zauzeli su vojne baze, zrakoplove i vladine građevine, i tako srušili slabu jugoslavensku vladu preko noći.
Revolucionare snage zauzele su i telekomunikacijske dijelove, institucije ministarstva rata, sjedišta policije i glavni poštanski ured. Cvetković je uhićen. Princ je zarobljen u Zagrebu u koji je doputovao vlakom, i bio je prisiljen odstupiti s dužnosti, pa je tako mladi Petar II.Karađorđević postao monarh poput neke marionete.
Nova je vlast objavila kako će ostati vjerna Tripartitnom paktu nakon što su shvatili kako Britanija i SAD, iako su im podrška, nisu bili u poziciji pomoći im u slučaju njemačkih napada. Istog dana kada se dogodio napada u Jugoslaviji, naredio je svom vrhovnom zapovjedništvu da isplanira invaziju na zemlju. 6. travnja 1941. godine, njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, naredio je napad na Jugoslaviju.
Njemačka je već okupirala Bugarsku, a mnoge divizije prošle su kroz nju kako bi napale zemlje na jugu. Jugoslavija je morala biti brzo pokorena kako bi Nijemci osigurali i svoje puteve za zalihe. Najvažniji cilj bio je glavni grad Jugoslavije - Beograd kojeg su u pokušaju slabljenja planirati bombardirati dva tjedna te nakon toga uništiti masivnim napadima topništva i oklopnih vozila. Nakon osvajanja planirali su zaposliti pet pješačkih divizija koje bi okupirale grad.
Beograd je pretrpio nekoliko dana bombardiranja i osvojen je puno ranije nego se planiralo 12. travnja 1941. godine i to zahvaljujući šačici ljudi s malo oružja i puno morala, koje je vodio čovjek koji se nije bojao zagrabiti priliku koja mu se pružala.
Dotada nečuven 'napad' bio je rezultat sulude hrabrosti i sreće kapetana Waffen SS, borbenog ogranka SS-a, Fritz Klingenberga, 26-godišnjak koji je stekao ugled tvrdoglava čovjeka.
"Klingenberg je inteligentan no tvrdoglav, lojalan, briljantan pod pritiskom, ali arogantan do mjere neposlušnosti", rekao je jedan njegov bivši zapovjednik. Takvi opisi primjereni su bili nekom disidentu nego kompetentnom vojnom oficiru.
Nije bio jako pričljiv i nikada se nije hvalio svojim postignućima. Kada su ga kasnije studeniti na Bad Tölzu pitali kako je osvojio glavni grad Jugoslavije, on im je odgovorio vrlo jednostavno: "U to vrijeme nisam imao puno posla i jednostavno sam našao nešto što bih radio".
Cijeli svoj vojnički vijek odslužio je u drugoj diviziji Waffen SS Panzer, a njegovo vatreno krštenje bila je invazija Francuske, za koju je dobio odlikovanje Željezni križ.
U mnogim situacijama na nevjerojatan način izbjegao je smrt i iz opasnih situacija izlazio gotovo neokrznut. Zato su ga i prozvali "Čarobnjakom". Poznat je bio i po tome što je uvijek mogao nabaviti sve što je trebalo, pa tako u maniri braće Trotter činio nemoguće, i druge tome podučavao. Bio je na čelu motociklističke grupe koja je bila zadužena za prikupljanje podataka i održavanje komunikacije sa drugim jedinicama na bokovima, a njegovi su ljudi držali rekord u prijavama krađa. Nazivali su ih i 'Klingenbergovim kriminalcima', no čini se kako ih je šef dobro naučio, jer ni jedna optužba protiv njih nikada nije dokazana.
Njegova sljedeća misija, izviđanje u Jugoslaviji, potraga za neprijateljskim aktivnostima i markiranje ulica ili prepreka na mapi, bilo je ključno za uspješan proboj njemačkih jedinica na tom području.
Njegov je zadatak tog 11. travnja bio uspostaviti nove kontrolne točke, osigurati mostove i ceste i čekati pojačanje. Jak kiše i otapanje snijega uništili su ceste a mostove je uništila jugoslavenska vojska prilikom povlačenja. Dolazak u Beograd nije bilo lak, i tenkovima gotovo nemoguć, bez podrške inženjera koji su trebali očistiti puteve. Nekoliko sati promatranja grada preko Dunava, u Klingenbergu se javila misao kako je Beograd njegov za preuzimanje. Nakon zbunjenosti koju su uzrokovala bombardiranja, omogućilo je to njegovoj jedinici da stigne na vrijeme. Imao je samo 24 sata da preda izvještaj svom zapovjedništvu i odluka se morala donijeti brzo.
Vidio je svoju mogućnost kako se probiti dublje u grad nakn što je jedan od njegovih ljudi pronašao napušteni motorni čamac privezan uz drvo na obali Dunava. On je uz samo šest vojnika odlučio prijeći nabujalu rijeku. Brod je bio pretrpan, kada su stigli na drugu stranu poslao je dvoje ljudi nazad kako bi se vratili s novim vojnicima. U pokušaju povratka brod je udario u potopljenu prepreku i potonuo. Tako je njegova 'mornarica' spala na njega i šestoricu njegovih ljudi. Bili su potpuno izolirani, sa ograničenom zalihom hrane i municije.
Polako su napredovali cestom na kojoj su susreli nekoliko britanskih vozila sa jugoslavenskim vojnicima, zarobili su dva kamiona i autobus, uz 20 neprijtelsjekih vojnika. Među njima bio je i jedan pijani njemački turist koji je bio zarobljen u Beogradu od početka invazije. Turist je govorio hrvatski, a jugoslavenska vojska uhvatila ga je kao špijuna i vodila ga na egzekuciju. On je i dalje bio pijan i potpuno nesvjestan svoje mračne sudbine. Klingenberg ga je upotrijebio kao prevoditelja i tumača, na čemu im je pijani Nijemac, kad je postao svjestan svoje sudbine, bio iznimno zahvalan.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Sramota je uredništva, moram pitati jeste li završili osnovnu školu?
"..17. travnja Josip Broz Tito priznao je poraz i potpisao predaju:" Kakve nebuloze, ovo je dokaz da nepismeni ljudi pišu povijesne članke.
"17. travnja Josip Broz Tito priznao je poraz i potpisao predaju" .. kako da ne, znam da bi vasi umovi zeljeli da je Tito bio u kraljevoj vojci, ali na vasu zalost (ocito) nije .. ne znam sta je u ... prikaži još! ovom tekstu gore, sto falsificirate povijest i dizete u nebesa naciste ili sto niste u stanju tocno niti prevesti tekstove s wikipedije iili nekih drugih stranica