Life
2111 prikaza

Škola za život, bogatima socijalizam, siromašnima ništa

Uplakani dječak s autizmom 2019. nije dobio nastavnika
Facebook
Davni HDZ-ov stručnjak za probavni trakt i meteorologiju za reformu obrazovanja bez reforme društva rekao bi da je kao govno na kiši

Školu za život nismo, kao što, kako kažu, svoju državu jesmo - sanjali stoljećima. No i to se oteglo: iz godine i godinu najavljivano je kako će već sljedeće, prvog ili drugog ponedjeljka u rujnu, djeca u novoj odjeći i obući, s torbama na leđima, osmjesima na licu i roditeljima u pratnji, krenuti u prvi razred koji će biti drukčiji nego svi oni prvi razredi prije.

Radilo se dugo, ali bilo je i razloga - te su kasnili tableti, učitelji su, ma koliko godina rada imali iza sebe, u sportskim dvoranama trenirali pjevanje pjesmica o zekama, potočićima, domovini, Savi i Dravi. Jedna je Kurikularna reforma u među vremenu pala onoj muškoj stvari za uši pa je sklepana nova i testirana u odabranim školama.

Zgrada Radničkog sveučilišta Radničko sveučilište Style Centar Zagreba: Tu se stvarala radna snaga za obnovu SFRJ

U izradu školskih programa uključivani su sve sami eksperti iz raznih oblasti, recimo oni što su iz rata izašli s ramenima okićenim činovima i strojevim korakom umarširali u visoke mirovine. Zagrebački model besplatnih udžbenika postao je nacionalni... Trajalo je, dakle, ali smo, konačno, stigli do početka nečega što se ambiciozno i, gledano iz pozicije sadašnjosti, nevjerojatno krivo zove.

"Razmislite o uvijek popularnom sloganu kako treba da tražimo jednake mogućnosti, a ne jednake ishode. To možda zvuči dobro onima koji nemaju pojma kako žive milijuni Amerikanaca, ali ljudima s bilo kakvim osjećajem za realnost zvuči kao okrutna šala. Gotovo 40 posto američke djece živi blizu ili ispod linije siromaštva. Mislite li stvarno da ta djeca imaju isti pristup obrazovanju i radnim mjestima kao djeca bogatih? U stvari, kad djeca siromašnijih roditelja upišu fakultet, rjeđe ga završavaju od bogatih kolega, a taj jaz se ubrzano širi", piše dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Paul Krugman.

Pučko otvoreno učilište Zagreb | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
"I prije krize 2008. američka ekonomija nije uspijevala ispuniti obećanja koja je sama davala. Iako je BDP rastao, građani su morali prihvatiti pad životnog standarda. I prije početka recesije, zarade većine američkih obitelji, ako se oduzmu prilagođavanja inflaciji, postale su niže nego prije deset godina. Amerika je stvorila zadivljujuću ekonomsku mašinu, koja je očigledno funkcionirala samo za one koji se nalaze na vrhu piramide prihoda", napisao je Joseph Stiglitz, još jedan ekonomist s Nobelovom nagradom, u tekstu pod naslovom "Kraj američkog sna".

Hajdemo sad, nije uopće teško, Ameriku zamijeniti Hrvatskom, milijune stotinama ili desetinama tisuća, neke postotke umanjiti, ali ne previše, a inflaciju kontinuiranim rastom cijena i komičnim povećanjem plaća.

Studenti Krive institucije Top News "Nastavnici su odrasli ljudi i nasilje im nije dopušteno"

Jesmo li, uz te sitne promjene, dobili Hrvatsku sadašnjosti? Tko god misli da nismo, neka zamisli prvašića iz nekog pasivnog kraja, sina radnika u skladištu i majke domaćice kojem će, je li, "Škola za život" omogućiti da mudro odabere srednju, zatim da u nekom gradu, daleko od kuće, upiše respektabilan fakultet, unajmi stan ili dobije smještaj u domu odakle će, nakon što na prigodnoj svečanosti preuzme diplomu stečenu u roku, otići na posao kakav zaslužuje znanjem i zvanjem, gdje će biti plaćen tako da mu rata stambenog kredita, ona za automobil i opremanje dječje sobe, ne mijenja način ishrane na gore i manje kalorično, te kako, u konačnici, živi osjetno bolje od generacije svojih roditelja i zna da će njegova djeca živjeti još bolje, pa da će, kao i on, imati čudan osjećaj prilikom odlaska u rodni kraj - osjećaj življenja u državi koja je svojim građanima omogućila da iz planinskih sela stignu do akademskih visina, iz trošnih kućica do raskošnih stanova u novogradnji, da i znaju i imaju više nego što su vremešni rođaci i rođakinje smjeli zamisliti.

A sve to samo zbog naučenog u školi, profesionalnih kvaliteta i bez obzira na neposjedovanje članske iskaznice jedne od onih stranaka u kojima je, u neka davna vremena, dakle ova naša, sposobnost svakodnevno potpisivala kapitulaciju pred podobnošću.

Uplakani dječak s autizmom 2019. nije dobio nastavnika | Author: Facebook Facebook

Neki naš ekonomist, neka se zove Josip Štilić, ne može, sve i da hoće, napisati tekst pod naslovom "Kraj hrvatskog sna", ali može haiku pjesmu. To je, naime, sasvim dovoljno prostora da se kaže kako je hrvatski san završio tek što je započeo. Osim ako ne računamo - a to se ne radi jer sjećanja su strogo zabranjena! - vrijeme od 1945. do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Socijalizam za bogate i kapitalizam za sve druge, nepotizam i podobnost, trajno (pred)ratno stanje, kapilarna korupcija, neodgovornost kao društveno prihvatljiv oblik ponašanja, nikakva socijalna protočnost, u teoriji jednake šanse za sve i u praksi do ekstrema dovedeni nejednaki ishodi, dužničko ropstvo, propast svake industrije, pretvaranje cijeloga juga u zemlju gordih konobara i cijenjenih spremačica, a istoka u polaznu stanicu za Munchen i Dublin, porezni sustav koji služi tek tome da suradnici Zdravka Marića imaju što raditi u Excelu, davanja kao u Skandinaviji i javne usluge na putu prema modelu iz Zimbabvea, fakulteti kao - uz neke izuzetke - hramovi isprazne mudrosti, ponižavajuće mirovine i nabildane prosječne plaće, politika koja dugoročno planira samo još jedan mandat, a sve garnirano ogavnim nacionalizmom, ne čine Hrvatsku ni propalim projektom ni slučajnom državom, nego i jednim i drugim.

Obrazovati djecu za život u njoj, pa još to obrazovanje nazvati "Školom za život", popunjavanje je prostora između cinizma i sarkazma. I ništa drugo. Reforma obrazovanja bez reforme društva isto je kao, kako je to rekao jedan HDZ-ov ekspert za probavni trakt i meteorologiju, govno na kiši. Ružne metafore, majku mu, prokleto su točne.